Nakon gostovanja sa predstavom Otac na službenom putu, po tekstu Abdulaha Sidrana, u produkciji beogradskog Ateljea 212 koja je dobila brojne nagrade u regionu, a sa budvanskog festivala 2012. ispraćena ovacijama, hrvatski reditelj Oliver Frljić opet je obilježio Grad teatar. I mada je 28. festival tek na početku i još su moguća iznenađenja, ipak je izvjesno da se sa njegovim ostvarenjima teško mogu mjeriti druge predstave. Jer, naprosto, njegov teatar je drugačiji, i Frljić se posljednjih nekoliko godina sasvim etablirao kao najprovokativniji pozorišni stvaralac na ovim prostorima.
U kategoriji tih projekata je i “Aleksandra Zec”, predstava sa kojom je prije dvije večeri ponovo bio pred publikom Grada teatra Budva. Priča o likvidaciji srpske porodice Zec, zajedno sa njihovom 12 - godišnjom kćerkom Aleksandrom najprije je trebalo da se radi u produkciji zagrebačkog pozorišta „Gavela”, a onda je nakon ogromnog pritiska hrvatske „patriotske” javnosti ipak „preseljena” na scenu Hrvatskog kulturnog doma na Sušaku, gdje je nedavno doživjela premijeru. Ono što Frljić fokusira u predstavi jeste činjenica da merčepovci koji su u centru Zagreba ubili djevojčicu i bacili je na smetlište nikada nisu osuđeni zbog tog zločina.
A nekako istovremeno, dok se „Aleksandra Zec” igrala u Budvi, na prestižnom festivalu u Visbadenu gostovao je Frljićev projekat “Zoran Đinđić”, produkcija Ateljea 212.
"Festivali su dobrodošla prilika da svoj rad prikažem i izvan sredine u kojoj je nastao", kaže Frljić ua razgovoru za „ART Vijesti”.
"Tu se također može provjeriti i kako određena predstava funkcionira van konteksta u kojem i za koji je rađena".
- U svim sredinama u kojima radite, bilo da je to Hrvatska, Srbija, Slovenija, BiH ili Poljska, poput nekog društvenog “forezničara” otvarate teme koje su tabu. Kakav je vaš odnos prema dokumentaciji tih događaja, koliko im se posvećujete, da li vam je cilj da ih sagledate iz svih uglova, ili uvijek imate svoju ideju?
Stvari ne želim gledati s neke ideološki neutralne pozicije, jer takva pozicija ne postoji. Puno autora pokušava sakriti svoje ideološke premise tvrdeći da stvari sagledavaju objektivno, iz svih rakursa itd. Međutim, takvi autori i takvi radovi najčešće samo reproduciraju kulturnu, političku i ekonomsku hegemoniju društvene klase koja je i onako odredila i nastavlja regulirati standarde kulturne i umjetničke proizvodnje. Ne zaboravite da i dokumenti, o kakvoj god vrsti se radilo, nisu objektivni. Oni također uključuju određeni proces selekcije. Nešto jest dokumentirano, nešto nije. Kad uzimam dokumente, uzimam ih s jasnom idejom u koju vrstu ideološke konfrontacije s njihovom upotrebom želim ući.
- Polazeći od atentata na tragično nastradalog srpskog premijera, predstavom “Zoran Đinđić” koja posredno govori i o Srbiji danas, i različitim hipotekama koje to društvo nosi, otvorili ste velike polemike u srpskoj javnosti. “Aleksandrom Zec” izbezumili ste gotovo cijelu Hrvatsku. Zbog čega je sve važno da se u teatru ispričaju ovakve priče, i da li njima ujedno rušite i mit o pozorištu kao udobnom mjestu na kome se mogu vidjeti razne fantazije?
Iz vrlo jednostavnog razloga - da bi određena društvena zajednica, barem u onom segmentu u kojoj je predstavlja pozorište koje ja radim, pokazala mogućnost samorefleksije. Zločini počinjeni u devedesetima na području bivše Jugoslavije još uvijek određuju naš život. Mitovi stvoreni u tom periodu, od kojih je mit o moralnoj čistoći vlastite nacionalne zajednice najustrajniji, i dalje ravnaju sviješću prosječnog građanina. Srbiji je danas nasušno potrebna predstava o Aleksandru Vučiću, jer njegov izbor za premijera pokazuje konačno odustajanje srbijanskog društva od suočavanja s recentnom prošlošću i svih onih zločina koji su od strane dijelova tog društva, i u ime tog društva bili rađeni. Govoriti o Vučiću u kazalištu je važno, jer je s njim i službeno inaugurirana neprincipijelnost kao imperativ real-politike. Građani Srbije su dvotrećinskom većinom izabrali upravo to. Takva predstava bi bila oblik društvene samorefleksije. Ali, ne vjerujem da se ona u trenutnoj situaciji može dogoditi.
- U istoriji hrvatskog kazališta ne postoji predstava koja je izazvala burnije reakcije, nego što se to dogodilo sa “Aleksandrom Zec”. Mislite li da će se ikada, kao što ste vi javno predložili, po toj djevojčici nazvati sadašnja Avenija Gojka Šuška u Dubravi, ili zagrebački Trg Franja Tuđmana?
Ne spadam u one koji ljudima broje krvna zrnca, ali moram reći da je pokojna Aleksandra Zec dolazila iz miješanog braka. Naravno da to ni njezinim egzekutorima, ni kasnijoj hrvatskoj politici, nije bilo važno. Ali, važno je meni, jer ne želim nijednu osobu svoditi na njezinu nacionalnu pripadnost, ma kakva ona bila. Naravno da je taj nasilno konstruirani nacionalni identitet jednog djeteta bio glavni argument hrvatskim šovinistima za napad na predstavu. Međutim, ja sam ovom predstavom htio obraniti dostojanstvo osobe, personalizirati nešto što je u medijskoj eksploataciji depersonalizirano. Projekt Aleksandra Zec pokazao je koliko je duboko ukorijenjen šovinizam u hrvatskom društvu, koliko je većina tog društva još uvijek nespremna za empatiju ukoliko žrtva, pa bila ona i dvanaestogodišnja djevojčica, ne pripada većinskom narodu. Ne vjerujem da će ni Avenija ni Trg onih koje je smrt spriječila da ne završe pred Haškim sudom ikada ponijeti Aleksandrino ime, ali se nadam da će jedan trešnjevački park dobiti ime po obitelji Zec. To je ono na čemu radim s kolegama iz Inicijative mladih za ljudska prava.
- Mnogi su otvaranje “slučaja” Aleksandre Zec shvatili kao vaš gest koji osvjetljava i dovodi u pitanje odbrambeni karakter Domovinskog rata, jer su njene ubice još i napredovali u karijerama?
Propitivanjem karaktera Domovinskog rata sam se bavio u nizu svojih radova - najranije u splitskim "Bakhama". Po meni je tu puno veći problem pokušaj službenog propisivanja onoga što bi se smjelo misliti i govoriti o tom ratu, što se pokušalo odrediti i Deklaracijom o Domovinskom ratu koji je donio Hrvatski sabor. Tomislav Karamarko je otišao i korak dalje i najavio, u slučaju dolaska na vlast, sankcije za one koji u javnom prostoru o Domovinskom ratu budu govorili mimo onog što je službemo propisano.
- Zalažete se za pozorište koje će mijenjati svijest i svijet. Sa slovenačkom predstavom „Izbrisani” to ste i uspjeli - novac sakupljen na izvođenjima bio je svojevrstan pritisak na vlast da preispita odnos prema više od dvadeset pet hiljada ljudi izbrisanih iz registra poslije proglašenja nezavisnosti Slovenije. Kako doživljavate ovakav rezultat vašeg rada, i da li zbog toga možda imate poseban odnos prema ovoj predstavi?
Rad na ovoj predstavi bio je dosta težak, jer je propitivao najprije pasivnost njezinih sudionika u odnosu prema onome što se događalo populaciji koja je kasnije dobila ime "Izbrisani", a zatim i pasivnost društvene zajednice i njezinih političkih predstavnika. Da bih razbio tu društvenu neosjetljivost, stvorio sam situaciju u kojoj gledatelji moraju javno dati novac za rješavanje problema izbrisanih. Dakle, mi u izvedbenoj situaciji gledamo kako pojedini gledatelj i građanin odlučuje koliko patnja 25.671 izbrisane osobe vrijedi. Dramski potencijal te scene leži upravo u "prodoru realnog" kojem vrata otvara novac koji se daje. Kao univerzalno sredstvo razmjene, novac i u ovoj ekonomiji uspostavlja sistem vrijednosti. Svaki gledatelj ima priliku odlučiti o nominalnoj vrijednosti patnje 25.671 njegovih sugrađana.
- Iako su vaše predstave politički provokativne, subverzivne, priznanja i pohvale vas ne zaobilaze - dobili ste sve najveće nagrade koje postoje u regionu, od Gran prija “Mira Trailović” na Bitefu, sarajevskog Zlatnog lovorovog vijenca, do Sterijine nagrade, “Marulićeve”, “Ardaliona”… Da li je umjetnost jača od političkog pritiska, ili se društvo trudi, s manje ili više uspjeha, da "pacifikuje" buntovnike?
Nagrade su dobar način da se ušutkaju oni malograđanski glasovi koji pokušavaju ono što radim diskvalificirati i onemogućiti. Takva malograđanska svijest nagrade vidi kao ultimativni dokaz vrijednosti umjetničkog rada. Onda, u mom slučaju, dolazimo i do malograđanske zbunjenosti jer ono što ja radim po kriterijima te malograđanštine nije nikakva umjetnost, a, gle čuda, dobiva nagrade koje po kriterijima te iste malograđanštine figuriraju kao neupitni dokaz umjetničke kvalitete. Dobar primjer za to je predstava Zoran Đinđić. Ostavimo po strani sve pritiske koji su na nju vršeni tijekom rada i nakon što je izašla. Ostaje činjenica da većina stručne javnosti u njoj uopće nije prepoznala umjetničke postupke koji su odavno institucionalizirani. I onda, kad je došao Gran Pri Bitefa, dodijeljen od strane međunarodnog žirija, ta ista stručna javnost, umjesto da se malo informira, nastavila je demonstrirati svoju nekompetenciju proglašavajući odluku žirija političkom.
- U kakvom biste društvu i uređenju voljeli da živite?
Nemam odgovor na ovo pitanje. Ne bavim se društvima koja ne postoje, nego onima u kojima živimo. Ona su takva kakva jesu, a ja se ne želim pomiriti s tim kakva su, i moj kazališni rad je izraz tog nemirenja.
Mobilizirati cjelokupnu zajednicu
- U ovoj predstavi publika gleda čistu faktografiju - policijske izvještaje, autentične fotografije mrtvih tijela…, i sve je to prepleteno sa izvrsnim umjetničkim rješenjima. Na kraju, nema poklona glumaca, jer nema se tu čemu klanjati… Da li publika zaista može biti ta uža “društvena zajednica” koja ima snage da se konfrontira sa svojom odgovornošću, da konfrontira samo to društvo sa kolektivnim traumama, i da taj dramski sukob sa scene prenese u realan život?
Predstave koje radim ne događaju se samo u fizičkom prostoru kazališta i pred publikom koja je došla to večer da ih pogleda. One se događaju u jednom širem društvenom prostoru. Ako su dobre, uspijevaju mobilizirati cjelokupnu društvenu zajednicu. Onu Shakespeareovu metaforu, koja kaže da je cijeli svijet pozornica, pokušavam realizirati aktiviranjem skrivenih društvenih antagonizama.
Bonus video:
