(Kako da budete izuzetno načitani: vodič za 500 romana i pregršti književnih kurioziteta - How to Be Well Read: A Guide to 500 Novels and a Handful of Literary Curiosities; John Sutherland; Random House Books, London; 2014; 516 str.)
U plemenito šturom predgovoru, Saterlend citira Tomasa Greja koji je kazao da, ako postoji raj, on se sigurno sastoji od jednog kauča i beskonačne zalihe novih romana. Time kao da je opisao Saterlendov život u 50-godišnjoj karijeri univerzitetskog profesora, vjerovatno jednog od najnačitanijih engleskih literatija. Osim dvadesetak eklektičnih književnih tomova koje je napisao, i tušta i tma klasika koje je uredio za Pingvin i Oksford, Saterlend (1938) je autor i dva enciklopedijska vodiča: Longmanovog vodiča za viktorijansku fikciju (1989/2008) sa oko 650 biografija i više od 1000 sinopsisa, i Života pisaca (2011), gdje naširoko govori o istoriji fikcije kroz živote 294 anglosaksonska autora. Ovaj, treći, pratilac o personalnim fiktivnim favoritima, Kako da budete izuzetno načitani, bezmalo je impresivan i ništa manje energičan koliko i pomenuta dva.
Štaviše, zahvaljujući Saterlendovom intimnijem i opuštenijem uplivu u tekstove, njegovo najnovije djelo u mnogome zanimljivije zvuči nego, recimo, Oksfordov vodič za roman XX vijeka (1995), jer nam ne nudi samo eksplicitnu radnju romana već i ono što se nalazi oko tog romana: pisca i interesantne okolnosti pod kojima je nastao.
Pored toga što je utemeljen u klasicima, Saterlend čita sve ostalo: Kineze (The Dream of the Red Chamber), Japance (The Day He Himself Shall Wipe Away My Tears; The Diary of a Mad Old Man), romanse (Devil's Cub), vesterne (Jahači rumene kadulje; Hombre), krimiće (The Dain Curse; Postmortem), SF (Vavilon-17; True Names; The Children of Men), pustolovine (Afrička kraljica; Rudnici cara Solomona), horor ("Casting the Runes"; Opsjednutost kuće Hil), pornografiju (Kendi; 50 nijansi sive; Delta of Venus), metafizičku fikciju (Majstor i Margarita), trilere (Cape Fear; Ubica u meni), istorijsku fikciju (Crni tulipan; Vučje leglo; Ja, Klaudije), sranja (Pobunjeni Atlas), te čak i zaboravljene romane Dž. B. Šoa (Crna djevojka u potrazi za Bogom). Tako da oni što možda očekuju da će ovaj vodič, kao pomenuti Oksfordov, biti opskrbljen isključivo mejnstrim naslovima, svoje nade mogu da odbace već kod naslovnice. Štaviše, ovdje su odrednice osjetno veće i broje do 700 riječi ili 4,500 karaktera.
Međutim, nisu samo romani u pitanju. U obzir očito dolaze novele ili kratki romani (Pisar Bartlbi) i duže priče, a u par slučajeva i obične pripovijetke (Poov "Zlatni kukac", Bredberijev "Zvuk groma" i Dojlova prva zbirka, Avanture Šerloka Holmsa).
Saterlend je obožavalac i ruske literature, što govori inkorporacija nekoliko Tolstojevih novela kao što su Krojcerova sonata i Smrt Ivana Iljiča. Dakako, tu su i standardni sumnjivci poput Ane Karenjine i Rata i mira, iako je njih mogao i da izostavi; Tolstojeve novele su vrhunci književnog stvaralaštva ništa manji nego dva njegova najpoznatija romana.
Od ranih Rusa tu su još Dostojevski (Kockar; Zločin i kazna i Braća Karamazov), Gogolj (Mrtve duše), Gončarov (Oblomov), Čehov (Mučna priča), Ljermontov (Junak našeg doba) i Turgenjev (Očevi i sinovi). Tekst o Turgenjevu počinje: "Decembra 1925, jedan američki mladić je otišao u knjižaru Silvije Bič, Šekspir i kompanija, na adresi 12 rue de l'Odeon, u Parizu. Ernestu Hemingveju su preporučili da pročita ruskog genija Turgenjeva. G-đica Bič mu je propisno uzajmila nekoliko tomova, Lovčeve zapise i Očeve i sinove. Bio je to momenat kao uzet s puta za Damask - mladi potencijalni pisac je vidio svoju budućnost (Hemingvej će objaviti omaž u kratkoj priči "Očevi i sinovi", 1933). Deset dana kasnije, u naletu strastvenog entuzijazma napisao je prijatelju: 'Turgenjev je za mene najveći pisac koji postoji. Nije pisao najveće knjige, ali je bio najveći pisac.'"
Odrednica o Kockaru počinje: "Neko bi to oklijevao da kaže, s obzirom da se radi o Dostojevskom, međutim Kockar je ubitačno smiješan roman. A priča koja stoji iza njegove kreacije samo potvrđuje puko ludilo autorovog života." A ovako Saterlend sumira nezaboravnu prozu Rejmonda Čendlera tokom kontemplacije o njegovoj dugoj priči "Red Wind": "Ono što je Čendler usavršio jeste 'glas'. Njegova omiljena narativna metoda je autobiografska - intonacija je lakonska, zajedljiva, cinična, umorna od života. Iznad svega, on je ciljao na ono što je imenovao 'kadencom' - na kvalitet koji je, nažalost, nedostajao američkoj krimi-fikciji."
S druge strane, lični izbor je to što i treba da bude - dovoljno ličan da ne bi trebao da iziskuje ikakva suvišna objašnjenja. Iako je za Oksfordove klasike uredio Džona Berlikorna - kod nas prevedenog kao Kralj alkohol - ovaj roman o alkoholizmu Džeka Londona Saterlend nije uvrstio u Vodič. No zato jeste Zov divljine i pripovijetku Naložiti vatru. Lenjin je na samrti, 1924, tražio od supruge Nađe da mu čita upravo tu Londonovu priču, da bi, nekoliko časova docnije, usnuo svoj posljednji san, identično kao i Londonov protagonista. Mada Saterlend ovu priču naziva "romanom", u izdanju Londonovog opusa sarajevske Svjetlosti iz 1964, ona ima 20 stranica.
Saterlend takođe ne krije da je bivši alkoholičar i kaže da postoji vrlo malo ubjedljivo tačnih romana o tom stanju; Zolina Jazbina ulazi u obzir, dok je nepobitno najveći Izgubljeni vikend Čarlsa Džeksona. Za jedan od reprezentativnih štiva, uvrštenog romana Malkolma Lorija, Pod Vulkanom, Saterlend misli kako mu alkoholizam zapravo nije primarna tema.
Na par mjesta naići ćemo na očigledne promašaje. Iako je na spisak uvrštena jedna novelizacija - roman rađen prema scenariju nekog filma - Vanzemaljac (Alien, 1979) Alana Dina Fostera, nešto dalje naići ćemo na novelizaciju trećeg Nolanovog Betmena, The Dark Knight Rises (2012), koju potpisuje izvjesni Greg Koks. Saterlendova recenzija jedva govori o romanu, koliko o nimalo revolucionarnoj priči koju su izmislila braća Nolan, tako da ispada da je na tom mjestu više riječ o filmu nego o knjizi.
Saterlendova fascinacija nebitnim stvarima zatim će otići korak dalje čim će na spisak uvrstiti marginalni roman Tomasa Harisa, Hanibalovo odrastanje (2006). Ovdje, prirodno, dolazi pitanje: "a zbog čega nije uvrstio...?" Zapravo, potenciranje Odrastanja ne bi trebalo da čudi ako se zna da će u ovoj knjizi to biti jedini roman autora koji je stvorio trilere kao što su Crveni zmaj i Kad jaganjci utihnu, za koje i sam Saterlend kaže da su neprevaziđeni. Ako još ne bi računali podatak da je autor ubacio i Dona Kihotea za kog je priznao da nikada nije uspio da ga pročita do kraja, a što je donekle i sasvim razumljivo kad je u pitanju ovo Servantesovo djelo - toliko o Saterlendovim relativno minornim propustima. Zato je Fokner, navodno, čitao Kihotea svake godine.
Osim toga, naći ćemo Voltera (Kandid), Apuleja (Zlatni magarac), D.H. Lorensa (Ljubavnik lejdi Četerli; Čovjek koji je umro; Aronov štap), Pinčona (Entropija i njegov najnoviji roman, Krvareća ivica), Filipa Rota (Životinja na izdisaju; Ljudska mrlja; Portnojeva boljka), De Sada (Justina), De Lila (Cosmopolis; White Noise), Balarda (Super-Kan; Imperija sunca; Oblakoder), Henrija Džejmsa (Ambasadori; Aspernovi spisi; Portret jedne dame), Čarlsa Vilforda (Cockfighter; Sideswipe), Filipa Dika (Eye in the Sky; Blejd Raner), i još četiri stotine i kusur naslova. Ovaj švedski sto nikada nije bio beskrajniji.
Bonus video:
