Svjetska fudbalska prvenstva su jedno - a sva druga velika takmičenja - drugo. Otud i globalna euforija koja već sedmicama inficira globus.
Pogotovo u ovo vrijeme kad je svijet globalno selo - zahvaljujući internetu i ostalim društvenim mrežama. Da ne govorimo o televiziji. U ovo doba u koje živimo i gdje je HD format odomaćen, a 3D uveliko kuca na vrata, naravno, u najrazvijenijim zemljama.
I sve to u samo tri frtalja vijeka - od radija do HD.
Godine 1950. radio je bio glavni, a televizija je dobijana na kašičicu... Zato se između ostalog na Marakani, tog 16. jula 1950. okupilo preko 200 hiljada gledalaca. Službeno - 199.954.
Brazilu je bio dovoljan bod u posljednjoj utakmici finalne grupe, jer je prethodno domaćin 4. Mundijala deklasirao Švedsku (7:1) i Španiju (6:1).
U ključnom susretu „karioke” su čak i povele u 47. minutu golom Friase. Ipak, Urugvajci su u drugom poluvremenu preokrenuli rezultat (Skijafino, Alsides Giđija), pobijedili sa 2:1 i drugi put osvojili Mundijal, pa im je pripao pehar Žila Rimea, kako je ovaj trofej nazvan povodom 25-godišnje vladavine ovog Francuza Svjetskom fudbalskom federacijom.
I, danas, uoči 20. Svjetskog prvenstva - nerado, ali neizostavno, Brazilci se prisjete svoje najveće, ne samo sportske, tragedije koja je imala i ljudske žrtve.
Sve ovo pominjem, istina u „kroki” izdanju, da bi srednja i mlada generacija osjetila barem jedan damar od stotina koji doslovce teku krvotokom svakog Brazilca, a danas ih ima preko 180 miliona. I to pred start prvenstva koje - otvoreno traže Brazilci - mora da se završi sa šestom zvijezdom - Hexa copa do mundo!?
I sad zapravo dolazimo do, po mom mišljenju, ključne tarabe koju današnji brazilski asovi treba da preskoče pored svih suparnika, jer upravo „sindrom Marakanazo 1950” je taj možda i ponajveći rebus.
Reći ćete, šta djeca današnja i današnji asovi znaju o tom povijesnom „finalu”.
To pitanje može samo postaviti neko ko barem minimalno ne poznaje brazilsku dušu fudbalsku. U suprotnom, bez obzira na kojem ste meridijanu ili uporedniku, same riječi Mundijal, Marakana, Marakanazo, dovoljno govore o tom, po mnogima najvećem, ne samo fudbalskom brodolomu u istoriji. Pogotovo što će se ove 2014. sve to završiti na mjestu gdje je brazilski fudbal prije 64 godine doživio i teško preživio ovaj fudbalski potop antičkih razmjera.
Iako je sada Marakana znatno skromnijeg kapaciteta i ako Brazil stigne do finala pažljiviji gledalac moći će u centralnoj loži da primijeti rijetke preostale još žive tragične junake finala, tu prije svega mislim na neke od gledalaca iz tog vremena.
Namjerno sam kolegama prepustio da govore i pišu o realnim šansama današnjeg Brazila da osvoji šestu titulu. A još namjernije podsjetio na „finale” iz 1950. da bih, umjesto eventualne prognoze o novom šampionu, mogao da zaključim: Ako Brazil ne bude ponovo prvak, ako ne bude Hexa campeon, biće to veća fudbalska i nacionalna tragedija nego ona sada već daleke 1950. Zato će, po meni, bar za Brazilce ovaj šampionat trajati upravo pod neprolaznom sjenkom Marakanaza (u slobodnom prevodu - potop Marakane). Možda je to sve iracionalno, ali to je teško objasniti onima kojima je fudbal doslovce više od života.
Ako Brazil ne osvoji šestu titulu biće to veća nacionalna tragedija nego kada su 1950. izgubili pred 200.000 gledalaca.
Unaprijed šampioni
Tog 16. jula 1950. novine su unaprijed za 17. jul na naslovnim stranama objavile fotografiju novog svjetskog prvaka Brazila i tako je to i izašlo u prvim izdanjima. Imao je problem i predsjednik FIFA Žil Rime koji je, da bi uvažio domaćine, pripremio govor na portugalskom.
Slavilo se, dakle, prije nego što je utakmica i počela. A na kraju - muk. A Brazilci su naknadno „priznali” da nisu sposobni za velika djela.
Omraženi tragičar Barbosa
Najveći tragičar velike drame u Brazilu je bio golman Moasir Barbosa. Do meča s Urugvajem bio je slavljen i voljen, bio je junak nad junacima, a kad ga je Alsides Giđija savladao i odlučio pobjednika Barbosa je sve do kraja života bio nepoželjna ličnost.
Tako mu je na primjer predsjednik Fudbalskog saveza Brazila Rikardo Tešeira 1993. zabranio da bude TV komentator da ne bi izbaksuzirao „karioke”. Nije mu dozvoljeno ni da posjeti reprezentaciju 1994. u Americi.
"Najveća kazna u Brazilu je 30 godina zatvora. Ja plaćam evo 43 godine za nešto za šta nijesam odgovoran", rekao je tada Barbosa, najbolji golman svih vremena Vasko da Game.
Umro je 7. aprila 2000. u 79. godini.
Bonus video:
