Otkad je svijeta i vijeka mnogo se više zaboravlja nego što se pamti.
U pamćenju ostaju samo velike stvari, dok male čile i nestaju u „crnoj rupi“ zaborava. A čovjek se sjeća i prisjeća cijelog života. Sjećam se, dakle postojim - glasila bi maksima u Dekartovom duhu. Međutim, stara kineska mudrost kaže: „Bolja je i najbljeđa tinta nego najbolje pamćenje“. Odnosno, ostaje samo ono što je zapisano. Iz spomena na prošlo, iz potrebe da se sjećanja sačuvaju i zabilježe nastala je memoarska literatura.
Istim razlozima motivisan je i nastanak najnovije knjige Jevrema Brkovića Memoari iz tri doba (pisac, pisci - pisma, fotosi). Ova knjiga je nastajala godinama, uprkos izvjesnim hijatusima, a veliki pisac je sastavio i pripremio u svojoj jubilarnoj godini - kada slavi osamdeset godina života i šest decenija književnog rada, u odličnoj fizičkoj i mentalnoj kondiciji, u novoj stvaralačkoj mladosti.
Kao da se građa za ovu knjigu sama prikupljala godinama i decenijama, nenametljivo, u njegovoj radnoj sobi, koja je ujedno i spavaća, mislionica i piperska kelija, spisateljska i duhovna alhemičarska manufaktura, jezička laboratorija, mala biblioteka i arhiv, misteriozni atelje u kome su slikani i vajani njegovi književni junaci, trezor sjećanja. Ta prostorija, u kojoj je na pisaćoj mašini napisano na hiljade stranica i nalivperom na stotine i stotine stihova, jeste rodno mjesto, zavičaj i počelo velike literature. Tu je i početak jedne osobene stvaralačke avanture. U uglu, do prozora, te male velike dobrovoljne samice, književne isposnice, stoji pisaći sto Jevrema Brkovića, kao jedan od prijestola crnogorske književnosti. Taj sto krije tajnovitost ontološkog nastanka zamašnog opusa velikog pisca, metafizičku dimenziju stvaranja uopšte i egzistencijalnu, duhovnu i psihološku uslovljenost stvaralačkog postupka jednog od najradnijih i najrevnosnijih crnogorskih pisaca. Nedavno je objavljena knjiga pod naslovom „Tajna pisaćeg stola“ (2012). Memoari iz tri doba su najnovija. Ko zna koliko ih još ima?! Nova knjiga je samo još jedna objelodanjena tajna misterioznog stola ovoga pisca.
U Memoarima Jevrem Brković iznosi uspomene i sjećanja iz tri doba: ranog, srednjeg i starijeg. On se prisjeća nekih značajnih ličnih, kulturnih i društvenih dešavanja u kojima je učestvovao ili bio njihov svjedok, očevidac i posmatrač. U knjizi je data slika jednog vremena u rasponu od nekoliko decenija - od sredine do kraja prošlog vijeka. Tu je i izuzetna galerija likova - prijatelja iz mladosti ali i iz kasnijeg vremena. Kroz njih se manifestuje tragična ironija sudbine: čak i stvaraoci, mudri ljudi u vremenima haosa, doživljavaju metamorfozu - jedni nabolje, drugi nagore. Paskalovski rečeno, čovjek je samo slamka u prostoru i vremenu, ali ne može izbjeći odgovornost za svoje činjenje i ideje. Kroz sjećanje i nanovno proživljavanje Jevrem Brković nastoji da što objektivnije da sliku vremena o kome piše, dešavanja i ljudi u njemu. Iako su, vjerovatno, postojale ranije bilješke, autor ove knjige piše s distance, koja se skraćuje kada se bliži današnjem dobu.
Struktura Memoara je vrlo raznorodna i složena. Memoari iz tri doba (pisac, pisci - pisma, fotosi) su sastavljeni iz osam djelova: 1) Izmemorisana mladost: komunistička, boemska, beogradska. Ovaj segment je, u stvari, memoarska osnova cijele knjige, njen nukleus i prolegolemena. 2) Banalna svakodnevnica jednog pisca (slučajno pronađene bilješke). Poglavlje je dokumentaciono vrlo dragocjeno kao slika jednog društva i položaja pisca u njemu i vremenu. 3) Pisac, pisci, pisma (asocijacije i osvrti na pisma prijatelja) zauzima po opsegu nešto manje od polovine cijelog teksta. Po dokumentarnosti i značaju ovaj dio je noseći i svjedoči „sam sobom“, svojom autentičnošću, izvornošću i nepatvorenošću. Ovo poglavlje sadrži pisma iz tri doba koja su poznati pisci pisali Jevremu Brkoviću kao prijatelju, kolegi, uredniku. Pisma su vezana za vrijeme prije posljednjeg krvavog rata i raspada Jugoslavije. 4) Kad neljudsko doba dođe - odnosi se na vrijeme ratno. Tada je Jevrem Brković već u egzilu, u Zagrebu, za njim je raspisana potjernica. Kao protivnik rata i borac protiv urušavanja Crne Gore, njenog razdržavljenja i ponovnog posrbljavanja, jedva je izbjegao likvidaciju i našao se u emigraciji, odakle se zaorio njegov moćni antiratni, humanistički glas, koji je imao veliku odjek u svijetu. U petom dijelu knjige pod naslovom Dosije Fahro! Jevrem Brković iznosi pokušaje kompromitacije i njegovog moralnog sloma, čiji je izvođač u Sarajevu, bio novinar Fahrudin Radončić, „po nečijoj zapovijesti iz Crne Gore“ ili nekih Fahru bliskih službi“. Cijelo šesto poglavlje posvećeno je Radovanu Karadžiću, bivšem prijatelju, ranijem ljekaru i piscu a tadašnjem vođi bosanskih Srba, osumnjičenom za ratni zločin i genocid, sve do njegovog hapšenja. U Prologu za jednu montenegrinsku mučninu Jevrem Brković govori o sebi i svojim neprijateljima a dojučerašnjim prijateljima, između kojih je svome „času anatomije“ podvrgao sarajevskog književnika crnogorskog porijekla, Marka Vešovića. U međuvremenu umro je poznati pisac Mirko Kovač, Jevremov veliki prijatelj. Autor memoara je odlučio da posebno, kao osmi segment knjige, uvrsti i njegova pisma i neke tekstove i odlomke, kao i svoje komentare i napomene.
Na kraju, u devetom, i posljednjem, dijelu knjige daje „neophodni memoarski apendiks“, kao neku vrstu dodatka, dopune ili priloga za ranijih osam poglavlja. U ovom dijelu knjige Jevrem iznosi šta je sve doživljavao i preživljavao zbog „pisma izvinjenja hercegovačkim Hrvatima i Muslimanima“.
Takođe, autor ističe ulogu Monitora, Liberala i Vijesti u aktuelnim dešavanjima, kako u borbi za istinu tako i u borbi za Crnu Goru. Pored toga, u ovome dijelu on nenametljivo navodi kako su neki nekada mislili i govorili, ali su se kasnije osvijestili ili potonuli u sopstveno nacionalističko ili ideološko blato, s kamenom o vratu velikosrpstva, svetosavlja i četništva.
* * *
Jevrem Brković svoja sjećanja započinje lakonskim prologom, u kome čitaocu skreće pažnju da je tekst koji slijedi, u stvari, samotni razgovor sa sobom nekadašnjim, dječakom, mladićem, pa zrelim čovjekom. U svojim književnim djelima, poetskim, proznim i dramskim, autor ovih memoara insentira na umjetničkoj istini i ljepoti, dok u sjećanjima, koja su subjektivna i obojena ličnim emocijama nastoji da njegovo kazivanje bude maksimalno objektivno i istinito.
Prisjećajući se svojih početaka, ratnog djetinjstva provedenog u Piperima, obilježenog užasnim prizorima, on se s pijetetom i melanhonijom vraća grupi piperskih dječaka, koja je preko noći sazrela, iz koje je potekao i otisnuo se u neizvjesnost, u jedan sasvim novi svijet - iz seoskog ambijenta u život grada. Njegov život je tekao u sazviježđu gradova: Titograda (Podgorice), Sarajeva, Beograda i Zagreba. Vraćajući se decenijama unazad svojoj dječačkoj družini i „izmemoarisanoj mladosti“ iz tri dijela - komunističkoj, boemskoj i beogradskoj - autor se pita: „Ko smo bili, kakvi smo bili i što smo sada?“ Da bi odgovorio na ta tri teška pitanja Jevrem Brković se vraća svojim počecima i svemu onome što ide uz njih, sebi u ratnom i poratnom vremenu, svemu što je ono donosilo i odnosilo. Sa osmodecenijskog brda sjećanja puca vidik na sopstveni život, ukazuje se cijela panorama jedne egzistencije posvećene ljepoti i istini, borbi za slobodu i imperativu opstanka naroda kome pripada, u sva tri doba.
Sa osmodecenijskog brda sjećanja puca vidik na sopstveni život, ukazuje se cijela panorama jedne egzistencije posvećene ljepoti i istini, borbi za slobodu i imperativu opstanka naroda kome pripada, u sva tri doba
Bonus video:
