Kako bi što više popularizovali fudbal, čelnici Fife odlučili su da organizaciju 15. Mundijala povjere nefudbalskoj zemlji, postojbini bejzbola - Sjedinjenim Američkim Državama.
Tamošnji mediji, međutim, nijesu bili oduševljeni:
„Fudbal je ovdje sport budućnosti i tako će ostati zauvijek”, pisao je „Los Anđeles tajms”.
Uprkos ovakvim opservacijama, a mimo svih predviđanja, stadioni u Čikagu, Dalasu, Los Anđelesu, Vašingtonu, San Francisku, Bostonu i Orlandu bili su uvijek ispunjeni do posljednjeg mjesta, bez obzira na sunce koje je topilo sve pred sobom.
Da bi se zadovoljila evropska televizija, najvažnije utakmice igrane su u podne po američkom vremenu, baš kao u Meksiku osam godina ranije.
U kvalifikacijama je učestvovalo rekordnih 147 zemalja, a vizu za završnicu izvadilo je 13 evropskih, šest američkih i tri afričke reprezentacije, te Saudijska Arabija i Južna Koreja.
Među njima nije bilo Engleske, Francuske, Portugala, evropskog prvaka Danske, kao ni Jugoslavije koja se raspala u ratnom plamenu.
Od Mundijala u Americi prvi put su se za pobjedu, umjesto dva, dobijala tri boda, sa ciljem da se stimuliše igra za pobjedu.
I sudijski kriterijumi bili su znatno oštriji, pa su tokom cijelog Mundijala žuti i crveni kartoni dijeljeni i šakom i kapom.
Arbitri su se prvi put pojavili u šarenom, a treneri su, takođe prvi put, mogli da uvedu i trećeg rezervnog igrača.
Osim po sjajnoj organizaciji, ispunjenim stadionima, vatrenom fudbalu i raspjevanim Brazilcima, Svjetsko prvenstvo u Americi pamti se po dvije velike priče.
Prva je vezana za Dijega Armanda Maradonu, koji je odigrao svoj posljednji Mundijal.
„Pibe” je nizao majstorije protiv Grčke i Nigerije, sve dok nije oboren na pleća u laboratoriji koja je obavila analizu njegovog urina.
Otkriven je efedrin, supstanca koja se u SAD i mnogim drugim zemljama u profesionalnom sportu ne smatra doping sredstvom, ali je na listi Fife među zabranjenim materijama.
Nastao je skandal, grmljavina moralne osude koja je zaglušila svijet, ali su se ipak čuli poneki glasovi podrške posrnulom idolu. Ne samo u Argentini, već i u dalekom Bangladešu, gdje je gomila studenata preplavila ulice zahtijevajući da se Maradoni omogući povratak.
Bez njega, „gaućosi” nisu mogli dalje od osmine finala.
Druga priča je tragična - kolumbijski bek Andres Eskobar je izrešetan hicima iz vatrenog oružja dan po povratku u domovinu. Njegov smrtni grijeh bio je taj što je postigao autogol protiv domaćina, i što su se velika očekivanja kolumbijske nacije raspršila kao mjehur od sapunice.
Za ovu južnoameričku zemlju i njenog napadača Fredija Rinkona vezan je i jedan egzotični detalj. Prorok iz oblasti na kolumbijskoj obali odakle je Rinkon, prorekao mu je da će na Mundijalu slomiti nogu ukoliko ne bude veoma, veoma obazriv.
Rinkon se pazio cijelo prvenstvo i bio je jedan od najgorih igrača u svojoj selekciji.
Kurioziteti vezani za Mundijal u Americi su da je Rus Oleg Salenko postigao pet golova protiv Kameruna, najviše na jednoj utakmici u istoriji svjetskih prvenstava, da je Rože Mila popravio rekord kao najstariji strijelac na Mundijalima (42 godine), te da je Italijan Đanluka Paljuka postao prvi golman koji je isključen na Svjetskom kupu.
Istinske zvijezde, međutim, bili su Bugarin Hristo Stoičkov, koji je postigao najviše golova na prvenstvu (šest), predvodeći svoju selekciju do istorijskog četvrtog mjesta, Italijan Roberto Bađo, i Brazilac Romario, najbolji igrač šampionata.
Upravo su Bađo i Romario, u dosadnom finalu između Italije i Brazila, sa nekoliko fudbalskih atrakcija prenuli publiku u Pasadeni iz letargije.
Pobijedile su „karioke” boljim izvođenjem penala, nakon što je Bađo u posljednjoj seriji prebacio loptu preko prečke.
Bila je to rekordna četvrta titula Brazila, osvojena nakon 24 sušne godine. Treće mjesto zauzela je Švedska, a četvrto Bugarska.
Bonus video:
