Nelson Mandela je pušten iz zatvora, u Moskvi se gomila ljudi tiskala ispred Mekdonaldsovog restorana, sakupljali su se komadi berlinskog zida, strijeljan je vremešni rumunski diktator Nikolaj Čaušesku, a počeo je i krvavi raspad Jugoslavije.
Šest godina prije toga, 1984. Fifa je odredila Italiju za domaćina Svjetskog prvenstva 1990. U februaru 1986. godine počelo je umivanje postojećih i izgradnja nekoliko novih stadiona („San Nikola” u Bariju i „Dele Alpi” u Torinu), da bi ceremonija žrijeba, 1989. godine, bila velika promocija Italije: paradu je vodila Sofija Loren, legendarna italijanska glumica, a scenom su defilovali manekeni obučeni u najnovije produkte italijanske mode.
A kada su Đana Nanini i Edoardo Benato zapjevali himnu Mundijala „estate italiana” (italijansko ljeto), sve je bilo spremno za početak magičnih noći na Apeninima.
Sam turnir, koji se igrao na 12 stadiona, a na kojem je učestvovalo 14 selekcija iz Evrope, šest iz Amerike, i Egipat, Kamerun, Južna Koreja i Emirati, donio je pregršt uzbuđenja i intriga, ali i fudbal bez pretjerane ljepote i na polupraznim stadionima.
Veliki broj utakmica završen je neriješenim rezultatom, često bez golova, a mnogo pobjednika odlučeno je nakon izvođenja penala. Svjetsko prvenstvo u Italiji tako se pamti po najmanjem broju golova po utakmici u istoriji Mundijala.
Šampionat na Apeninima ponudio je, međutim, nekoliko dirljivih sportskih priča. Prije svega „labudov ples” 38-godišnjeg Kamerunca Rožea Mile, najstarijeg igrača u istoriji Mundijala (rekord je „popravio” četiri godine kasnije u Americi), koji je igrama na italijanskim travnjacima bacio u delirijum svu sportsku javnost.
Odveo je svoje „neukrotive lavove” sve do četvrtfinala, gdje je u konopcima imao i Englesku, ali se Gordi Albion iščupao deset minuta prije kraja utakmice.
Veliko iznenađenje napravila je i Kostarika Bore Milutinovića, koja je savladala Švedsku i Škotsku u grupi, ali je u osmini finala ispala od Čehoslovačke.
Svi favoriti prošli su grupe - Njemci uz „rafale” protiv Jugoslavije i Emirata (4:1 i 5:1) i maestralnog Lotara Mateusa, Italijani uz granitnu odbranu i raspucanog Tota Skilaćija, novog idola nacije, a Argentinci uz šokantan poraz od Kameruna i povrijeđenog Dijega Maradonu.
U osmini finala, dvije priče će se dugo pamtiti: kako su Argentinci savladali Brazilce podmetnuvši im na poluvremenu flašice vode sa laksativnom tečnošću (ova priča nikada nije zvanično demantovana), te kako su se njemačka i holandska legenda Rudi Feler i Frank Rajkard vatreno popljuvali u pobjedi „pancera” od 2:1.
Njemci su se potom probili do finala uz trijumfe nad Čehoslovačkom (1:0) i Engleskom na penale, dok su „gaučosi”, uz nevjerovatnu dozu sreće i fenomenalnog Goikoečeu na golu, eliminisali Jugoslaviju i Italiju, oba puta u penal-ruletu.
Finalna utakmica između Argentine i Njemačke kao da je bila presjek svih mečeva ovog Mundijala - tvrd i dosadan fudbal, dva isključenja igrača Argentine, i gol odluke Bremea u 84. minutu iz sumnjivog penala. I to desnom nogom, iako je ljevak!
Na kraju Mundijala, zabilježene su i dvije šaljive izjave na račun Njemaca. Jednu su skovali holandski navijači („Najgore Mundijale uvijek osvajaju Njemci”), a drugu engleski napadač Geri Lineker („Fudbal je igra 11 protiv 11, u kojoj uvijek pobjeđuju Njemci”).
Jugoslavija je imala odličan tim, sa trenerskim magom Ivicom Osimom na klupi i istinskim vođom Draganom Stojkovićem Piksijem na terenu, ali je nesrećno ispala u četvrtfinalu od Argentine. Treća je bila Italija, najbolji strijelac Italijan Skilaći sa šest golova. Dl.M.
Bonus video:
