(Džonatan Svift - njegov život i svijet - Jonathan Swift: His Life and His World; Leo Damrosch; Yale University Press; 2013, New Haven/London, 573str.)
U višesmislenoj "Priči o buretu", vjerskoj emociji se pridaju analni i genitalni izvori; zapravo, autor je toliko "daleko" (od teksta) da se ne zna da li hvali religiju ili joj se posprduje. U "Mehaničkim operacijama duha" brojni čitaoci su se uvrijedili zbog implikacije da je vjerska emocija samo simptom potisnute ili izopačene seksualnosti...
Najčistije rečenice
Kad je došlo vrijeme za rukopoloženje u biskupa, koje je dr Svift mislio da zaslužuje, upravo će "Priča o buretu" pokvariti njegove nade za boljom karijerom; ubijediće kraljicu Anu da naredi da se Sviftu ne dadne ta titula. Svift je kasno rukopoložen za sveštenika, u 27. godini i, po svemu sudeći, to je učinio zbog novca, a ne zbog duhovnog poziva. "Priču o buretu", koja kod nas, izgleda, nikada nije prevedena u cjelosti, napisao je u 37. godini života. Bilo je to prvo veće čovjekovo djelo u opusu koji broji 19 tomova.
Ono što Sviftovim tomovima, za razliku od savremenika, sigurno nije dominiralo bio je manirizam bilo kakve vrste. To što je obično navodilo i inspirisalo njegovo pero da na hartiji ostavlja tragove najčistijih i najednostavnijih rečenica koje je engleski jezik do tada spoznao bio je nerazvodnjeni gnjev. "Ugursuz nikada nije upotrijebio metaforu", napisao je o njemu Semjuel Džonson.
Džonatan Svift (1667-1745) je bio prvi veliki irski pisac, iako je bio Irac taman koliko je Kami bio Alžirac, ali ga je nedvosmisleni osjećaj za ljudskim pravima naveo da stane na stranu izmrcvarenog irskog življa. U "karakternom portretu" o Sviftu (1998) Viktorije Glendining, gdje autorka piše da je autor u svom preziru prema nacionalnoj politici, stavu prema monarhiji i mržnji prema militarizmu, brizi prema socijalnoj pomoći, društvenoj pravdi i prirodnom svijetu "[...] on izgleda da je preskočio Viktorijance i dobar dio XX vijeka, i može se reći da stoji kao istinski moralni sjever ne samo za ovaj milenijum, nego i za sva vremena."
Damroš je poznat po tome što je napisao izuzetnu knjigu o Žan-Žaku Rusou (2005) iz razloga jer mu je smetala takođe trodjelna biografija Morisa Krenstona, koji se očito u širokom luku klonio ekscentričnosti velikog filozofa
A onda Glendiningova dodaje: "Međutim, njegov privatni život je u potpunosti druga stvar."
Mizantrop i borac za ljudska prava
Izazov pisanja o Sviftu jeste što je on kontradiktorna ličnost; mizogin koji obožava žene ("Stelu" i "Venesu"); mizantrop (i ova riječ je isuviše jalova da bi opisala njegovo gađenje ljudskom civilizacijom) koji se bori za ljudska prava; politički "vigovac" u Irskoj, a "torijevac" u Engleskoj; pjesnik koji piše skatološke poeme.... Zapravo, svi se slažu da je Svift, čak i u pismima, volio da skriva svoju ličnost.
Za stožernu biografiju o Sviftu drži se trotomna studija Irvina Erenprisa, kom je Lio Damroš bio asistent na Harvardu. Damroš je poznat po tome što je napisao izuzetnu knjigu o Žan-Žaku Rusou (2005) iz razloga jer mu je smetala takođe trodjelna biografija Morisa Krenstona, koji se očito u širokom luku klonio ekscentričnosti velikog filozofa.
Kod Erenprisa mu sada smeta što je brojne dokaze koje je smatrao neuvjerljivim (anegdote, glasine i sl.) uopšte odbijao da pomene, dok se na drugoj strani često upuštao u frojdovsko psihoanaliziranje Sviftove persone. Zbog toga Damroš upošljava galantniji kriterijum obznanjivanja činjenica; jedan od primjera je i detektivski posao ne-sviftologa, Denisa Džonstona, koji iz datog materijala donosi zanimljivu teoriju da je Svift možda bio sin Vilijema Templa.
Politički pamfleti
Svift je rođen u Dablinu kao protestantsko dijete bez oca u pretežno katoličkoj zemlji. To je značilo da su o njemu brinuli Englezi koji su u načelu pomagali onaj dio Iraca što je upravljao njihovom kolonijom. Istorijski gledano, radi se o najgroznijem periodu engleskog ugnjetavanja sve do opšte gladi u Irskoj početkom XIX v.
"Slavna revolucija" iz 1688. ga je navela da se preseli u Englesku i postane pomoćnik Vilijema Templa, engleskog plemića, inače prijatelja novog kralja, Vilijema III. Iako nevoljno, Svift je većinom boravio u Irskoj, upravljajući nekolicinom parohija. Ozlovoljavalo ga je to što čovjek njegovog obrazovanja ne dobija bolji patronat od novog kraljevskog dvora, a zatim i od kraljice Ane. Najbitnije, do kraja života je urgirao da se pomogne Irskoj koja je trpjela tlačenje kao nijednom do sada. Nije izričito zahtijevao nezavisnost, ali jeste pravdu i ljudsko ponašanje prema njenim žiteljima, što je navelo Irce da ga proglase herojem.
Vjerovatno najpoznatiji od ovih političkih pamfleta je "Jedan skromni predlog" iz 1729. (ili "kako spriječiti da djeca siromašnih Iraca ne budu teret svojim roditeljima i postanu korisna za društvo"). Iz vizure jednog "racionalnog" adamsmitovskog ekonoma, Svift piše kako mnogoljudne irske porodice lako mogu preživjeti samo ako počnu da prodaju i jedu svoj porod. Na taj način, uz državno sponzorisani kanibalizam, irski problem će brzo biti riješen.
“Najateističkija knjiga”
Guliverova putovanja su još jedna politička satira koju je stvarao punih 5 godina. To je "verovatno najateističkija knjiga koju je neki Englez ikad napisao", kaže Sreten Marić u izvanrednom eseju na 60 strana u Nolitovom izdanju Priče o buretu: satire i drugi odabrani spisi (1958). Inače, g-din Marić je 1946, za Državni izdavački zavod Jugoslavije, isfabrikovao sigurno najbolji prevod Putovanjâ. Tri godine docnije, Prosvetino izdanje Gulivera, začudo, nije došlo posredstvom engleskog originala već putem ruskog prevoda, i to u verziji gdje su sve kontroverzne dionice uklonjene (skatologija, uriniranje, neumjesne deskripcije, itd.), kao što se to počelo raditi u Engleskoj, vijek nakon izdavanja Sviftovog teksta.
Putovanja se sastoje od četiri knjige. Prvo putovanje je u Liliput; tamo su ljudi patuljasti i samobitni, baš kao na dvoru kraljice Ane. Druga knjiga povešće Lemjuela Gulivera u Brodbingnag, gdje su žitelji džinovi, dok je sada junak patuljak. Brodbingnag je idilična zemlja, nastala napretkom poljoprivrede, nešto što je Svift prezirao iz dna duše. U trećoj, Guliver dospijeva u Laputu, u naučnu utopiju, još jednu stvar koju Svift prezire, i gdje najveći mislioci troše vrijeme ne bi li izvukli sunčevu svjetlost iz krastavaca. Četvrta knjiga je o zemlji Hjuinhmskoj, kojom vladaju konji, a gdje su Jahui humanoidni majmuni na drveću. Sve što oni rade jeste da prazne crijeva na one pod drvetom i brižljivo čuvaju bezvrijedno kamenje koje pronalaze na ispasištima.
Razgovor sa konjima
Guliver će uvidjeti da su konji divna bića, dok je njegova vrsta, Jahui, odvratna i beskorisna. U stvari, on će toliko prezrijeti tzv. ljude da će mu se, nakon povratka u Englesku, zgaditi sopstvena familija s kojom skoro uopšte neće željeti da provodi vrijeme. Umjesto toga, zavoljeće konje baš zato što oni nemaju ništa od onoga što imaju ljudi - institucije, tehnologiju i kulturu - i trudiće se da sa njima, u vlastitoj štali gdje će potom da se preseli, razgovara najmanje četiri sata dnevno.
"Puka djetinjarija s naše strane", kaže D.H. Lorens na početku “Studija o američkim klasicima”. I njemu je takođe bilo komično da se najveća prozna djela danas nazivaju dječijim romanima.
Damrošova naizgled obimna i nimalo naporna biografija, što se našla i u samom finalu za Pulicerovu nagradu, krcata je ilustracijama, dok su joj glave zaokružene još svedenijim poglavljima. To će nedvosmisleno olakšati čitanje o eri jednog od najvećih pisaca u književnoj istoriji, a koji je uostalom utro put i Orvelu i Džojsu.
Bonus video:
