Mirna, plava pučina...'more ko ulje', rekli bi Primorci... Ili neverin, bura nosi sve pred sobom... tek po koja barka u zaklonu bokeških mandraća...” (A. M.) Fascinirana morskim pejzažom uz savršen osjećaj za kompozciju, Maja Đurić se približila “zaklonima” i oslobodila batane, gajete, pasare, a sa njima i priče o “ljudima, marinajima, barkajolima, vlasnicima i majstorima zanata u izumiranju”.
“Život drvenih barki” naziv je izložbe umjetničkih fotografija dr Maje Đurić, umjetničkog fotografa i univerzitetske profesorice sa Cetinja koja je otvorena u Zbirci pomorskog nasljeđa u Porto Montenegru. Priča o barkama je i priča Majinog života.
“Naša kuća u Budvi se nalazi u samoj Marini, u Porat kako mi kažemo. U dvorištu i oko njega su uvijek bile jedna naša i mnogo tuđih barki koje su zimi sanjale zimski san i čekale buđenje, sunčane mirnije dane da se ubace u more. Na proljeće su ih sređivali, farbali dorađivali na obali. Najljepše trenutke djetinjstva sam provela na maloj drvenoj barci. Odavno ih fotografišem. Bilo je i puno fotografija samo njihovih refleksija, ribara, detalja. Dugo nisam izlagala i u tom periodu je snimljeno na hiljade fotografija, neke usputno, a mnoge od njih kao dio nekog koncepta ili određenih tema. Svaka izložba iziskuje napor i mi umjetnici se često pitamo vrijedi li tolikog truda. Ali koliko smo zaista umjetnici ako ono što stvaramo ne vidi niko osim najuži krug prijatelja i porodica. Kada me je Dražen Jovanović iz Porto Montenegra pozvao da napravim izložbu, pomislila sam da je najprimjerenija tema drvenih barki, koje odavno fotografišem kao dio bokeškog pejzaža. Sve je počelo prije šest godina kada sam snimila barku koja ima broj 1 TVT i nakon njenog pojavljivanja u novinama javili su se vlasnici i ispričali mi njenu istoriju. Tada sam shvatila koliko su i njihove biografije interesantne. Međutim to nije jedini razlog.”
Vaši “foto-modeli” stari i do 180 godina neodvojivi su dio našeg kulturološkog identiteta. Iza vizuelnog iazova zabilježili ste i onaj verbalni koji ste dobili od vlasnika batana, gajeta, pasara...
“Taj verbalni dio im daje životnost, identitet, to su priče koje bi barke pričale kad bi mogle. Na nekim se vidi starost i ljepota ali uz njihovu biografiju možemo tek da zamislimo njihov životni put, sve ono što su pretrpjele, doživjele, učinile kao vjerne sluge svojim vlsnicima. To je 'jedna ozbiljna veza' kao neki dugi uspješni brak.
Možete li izdvojiti vama posebnu i dragu priču o starim barkama?
“Za mene je odlazak na barku nosilo uvijek veliko uzbuđenje i radost jer je to značilo nepredvidivu avanturu koja je tokom svakog odlaska drugačija. Bilo da se ulovi neka velika riba, ili se digne neki veliki vjetar, dešavalo se da se i delfini pojave i onda onaj mirni povratak u luku kada već sunce zađe. Drvene barke nas vraćaju u djetinjstvo, nostalgične su i ovo je bila izložba za moju dušu.”
Umjetnost življenja je kada uživate svim čulima
Vašu fascinaciju morem potvrđuju umjetnički “uhvaćeni” pejzaži. Ne zaustavljate se na njima već pričate svakodnevicu bokeških ljudi. Koliko je vaša izložba upozorenje da se jedan suptilni odnos čovjeka prema moru ne zaboravi?
“Diskretno upozorenje, to je osim onog estetskog, umjetničkog dijela, onaj njen drugi angažovani, dokumentarni aspekt gdje umjetnost, a najviše moćnost fotografije mogu da doprinesu podizanju svjesnosti u bilo kojoj sferi. I to je jedan od razloga zašto sam uključila taj narativni dio kako bi se shvatio njihov značaj za ljude koji žive uz more i koliko generacija nije odustalo od brige za te drvene barke koji zahtijeva ogroman rad svake godine. Kao što danas u svijetu imate slowfood tako i život ljudi sa barkama ima neki drugačiji kvalitet života slow living. Treba vam više vremena da stignete na određenu destinaciju, ali zato uživate svim čulima u moru i povezani ste sa njim na najintezivniji način. To spada u onaj dio koji se naziva umjetnost življenja.”
Bonus video:
