We rise, we grow./ We walk and we stand tall,/ we never fall,/ as big as the sky,/ as high as the dawn.
Leibach,
Whistleblowers
Ako volite da (u časovima dokolice) češljate Internet-portale - tipa: archdaily.com, architectural-review.com, east-centricarch.eu, designboom.com, dezeen.com itd. - u potrazi za nesumnjivim arhitektonskim kvalitetom, ma što to značilo - moguće je da ste već primijetili neku od realizacija, ili barem neki od projekata slovenačkog tandema multiPlan arhitekti: Aleš Žnidaršič & Katja Žlajpah.
Ako li pak nijeste primijetili njihova ostvarenja - ne sjekirajte se, nije ih lako primijetiti. Na prvi, a najčešće i jedini pogled - ta ostvarenja ne zrače nikakvom osobenošću. MultiPlan arhitekti ne nude ama baš ništa spektakularno, ne postoji tu ništa za što bismo se čvrsto uhvatili, nema tu nekih interesantnih formalnih rješenja i inovativnih poteza - to je samo poštena arhitektura, ni manje ni više od toga. I mada ta ostvarenja slijede prepoznatljive, aktuelne kodove - apsolutno su neupadljiva, skoro pa banalna, i nema ni traga od te famozne dodate vrijednosti - odnosno od onoga što se obično podrazumijeva pod tzv. autorskom dodatom vrijednošću - što je, ako mene pitate, činjenica koja sama po sebi predstavlja dodatu vrijednost. Upravo je taj rijedak izostanak potrebe autora da na bilo koji način naglase svoje autorstvo, tj. formalno prisustvo - to što čini realizacije i projekte koje potpisuju multiPlan arhitekti - ako ne jedinstvenima - onda svakako vrijednima pažnje. To je poštena arhitektura čiji se kvaliteti ogledaju u oslanjanju na tekovine strogog estetskog funkcionalizma - nazovimo to tako - a zatim i u rješenjima koja su do kraja u saglasju sa kontekstom, koja poštuju kontekstualne uslovljenosti do krajnjih granica. MultiPlan arhitekti uvijek daju čitavu seriju vrlo domišljatih odgovora na teška pitanja koja se odnose na iznimno važan imperativ zdrave komunikacije između novog objekta i okruženja - shvaćenog u najširem smislu. Njihov najači adut je upravo ta svijest o okruženju - ili, drugim riječima, svijest o nužnosti uzoritog ponašanja u prostoru - tako da njihovo ustezanje od formalnih izleta u nepoznato možemo shvatiti i kao izravnu posljedicu uzoritog arhitektonskog odgoja.
Tribina veslačke staze na Bledskom jezeru, Slovenija; multiPlan arhitekti, 2010.
Na vimeo.com imate prezentacijski film (2:16 min.) o porodičnoj kući Katarina (House Katarina), koju su multiPlan arhitekti - inače partneri kako u profesionalnom, tako i u privatnom životu - podigli za sebe i djecu: mama, tata, sin, kćer. Katarina je dom srećne slovenačke porodice - i kao takav se kosi sa našim, crnogorskim predstavama o domovima srećnih porodica - ali ko nas što pita - što mi znamo o srećnim porodicama i njihovim kućama - sreća je sistemska odrednica - a naše se društvo barem tri decenije, možda i koju deceniju više - ne ponaša kao funkcionalan sistem. Hoću da kažem da je Katarinu, iz naše perspektive, teško posmatrati kao nekakav ideal sreće kojemu treba da težimo - i kao pojedinci i kao društvo - jer smo mi odavno s one strane bilo kakvih ideala - ako izuzmemo naše puste, psihotične snove o novcu i pripadajućoj mu moći, te slavi, ugledu, veličini itd. Daleko smo mi od Katarine. U ovom trenutku jedva da možemo da zamislimo standardnu, srećnu crnogorsku porodicu - a o crnogorskoj Katarini nema još ni zbora.
Šalu na stranu, filmčić o Katarini je vrlo indikativan. Ukazuje, prije svega i iznada svega - na životni stil (lifestyle) i estetske preferencije slovenačke srednje klase. Riječ je o ljudima koji lijepo zarađuju - koji su obrazovani i inteligentni, a zatim i radni (nužan uslov), te umješni i sposobni - ali ipak nisu skloni da svoje duše prodaju đavolu kako bi došli do stvarno ozbiljnog, tj. ozbiljnijeg novca. Porodica je na prvom mjestu - to je taj građanski momenat, srednja klasa je temelj društva - što podrazumijeva da vrijeme koje pripada porodici nema cijenu. Srednja klasa nema pretenzije da postane viša klasa - pripadnost srednjoj klasi je zapravo slobodan izbor, dok pripadnost višim klasama svjedoči o nekoj vrsti psihoze, tj. mentalnog poremećaja. Pripadati srednjoj klasi zapravo znači zaustaviti se na ivici ponora - ne podleći đavolskom izazovima zgrtanja novca i moći koja ide uz novac. Prava, svjesna srednja klasa, gleda na pripadnike viših klasa sa žaljenjem - žudnja za novcem je u stvari bolest.
Sve to ima i svoj pandan u estetskoj ravni, naravno. Srednja klasa se poistovjećuje sa sofisticiranom svedenošću - sa brendovima tipa Mudži (Muji) i Moroso - i još kad vam Bevk & Perović dizajniraju kuhinjski pult, a Almira Sadar se pobrine za dizajn zastora koji idu preko staklenih površina vrlo pristojnih dimenzija, onda sreći nikad kraja - dok više klase ipak imaju ekstravagantniji ukus, koji vrlo često naginje istoricizmu, te skupocjenim materijalima, vrhunskoj ručnoj izradi i detaljima itd.
Nevjerovatan pogled iz Kuće Katarina
Kuća Katarina se nalazi u zoni vrlo polularnog izletišta Sveta Katarina - ili jednostavno Katarina - nad Ljubljanom, na nekih 700 m nadmorske visine. Ako ste mislili da u Ljubljani nema paklenih vrućina - onda ste se prevarili - tačno je da se grad nalazi na 380 m nadmorske visine, ali to ne znači apsolutno ništa - kad upeče nema spasa. Vrućina u Ljubljani podrazumijeva i kuvanje - omorina je zapravo najveći problem - pa tih dodatnih 320 m ljeti definitivno čini veliku razliku - pogotovo ako se uzme u obzir da se Katarina - odnosno selo Topol pri Medvodah, što je precizna lokacija kuće - nalazi na nekih dvadesetak kilometara, odnosno dvadesetak minuta vožnje od Ljubljane.
Sa druge strane, kuća u prirodi, nadomak grada, statusni je simbol - i mada vlasnici takvih kuća vole da pričaju o svježem vazduhu, tišini, miru i spokoju - ako iznad trpezarijskog stola ugledate četiri Tom Dikson (Tom Dixon) lampe, za svakog člana porodice po jedna, budite ubijeđeni da vlasnici kuće misle ozbiljno - da nije riječ o kući za odmor, već o pravom domu - bez obzira na to da li postoji paralelan dom - ili barem nekakav stančić - dolje u gradu.
Preporučio bih vam i tekst Aleša Vodopiveca o Kući Katarina koji je objavljen u Orisu, broj 84 - lijepo ide uz pomenuti film.
Druga realizacija multiPlan arhitekata koju svakako treba pomenuti je Tribina u kompletu sa VIP dijelom i prostorima za komentatore koja se nalazi u liniji cilja veslačke staze na Bledskom jezeru, takođe u Sloveniji. Tribina je smještena neposredno uz obalu, na strmoj padini koja svojom konfiguracijom idealno odgovara namjeni, s gustom šumom u zaleđu - i trebalo je samo biti vrlo obziran prema prirodnom ambijentu, tj. okruženju - nikako ne pretjerati - i sve podrediti imperativu minimalnog uticaja na zatečeno stanje. Time je postignut klasični kvalitet - koji opet, gle čuda, ne primjećujemo na prvu loptu - mada je i te kako vidljiv i prisutan - kad oči progledaju.
Moram vam priznati, na kraju, da se bojim da ne bih pominjao ostvarenja multiPlan arhitekata da se nije desilo da upravo oni odnesu prvu nagradu na velikom, međunarodnom konkursu - tj. Natječaju za izradu arhitektonsko-urbanističkog rješenja Umjetničke galerije Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu - Aluartforuma - na adresi Ilica 83 - 85.
O tom natječaju u narednom broju.
Bonus video:
