Elizabet Abot je profesorka istorije, sa doktoratom iz istorije devetnaestog vijeka, na koledzu Triniti univerziteta u Torontu. Autorka je knjiga „Tropska opsesija“, „Haiti“, „Istorija ljubavnica“, „Istorija celibata“ i „Slatko-gorka istorija šećera“. Elizabet Abot živi u Torontu, odakle je i govorila za „Vijesti“ o svojoj knjizi „Istorija braka“ objavljenoj kod Geopoetike u prevodu Igora Cvijanovića i Arijane Luburić-Cvijanović.
„Istoriji braka“ prethode „Istorija ljubavnica“ i „Istorija celibata“. Je li to sada zaokružena tematska cjelina?
- Dok sam pisala “Istoriju celibata”, shvatila sam da je to takođe bila istorija međusobnih veza muškaraca i žena kroz vjekove. U tom trenutku sam znala da je to samo prvi dio trilogije intimnih odnosa kroz istoriju. Drugi tom, “Istorija ljubavnica”, nastavio je priču u širokom zamahu. “Istorija braka” je treći. Ali za razliku od “Celibata” i “Ljubavnica” “Istorija braka” je ograničena na sjevernoameričko istorijsko iskustvo i uglavnom njene evropske prethodnike. “Istorija braka” je podtekst, drugim riječima, veza između prošlosti i sadašnjosti, gdje smo bili i dokle smo stigli. I sada je trilogija završena!
„Istorija braka“ nije samo knjiga o braku, već je to i naglašena društvena istorija međuljudskih odnosa. Koliko sam u pravu?
- Apsolutno ste u pravu. Ako ne razumijete društveni, ekonomski i kulturni kontekst braka, ne možete zaista razumjeti kako je bilo.
Kuda Vas je sve vodilo istraživanje za ovu knjigu? Koje vrijeme, prostor i ljudi su obuhvaćeni knjigom?
- U prvom dijelu knjiga je obuhvata istorijske prethodnike sjevernoameričkog braka, uglavnom evropske, ali i azijske i druge jer sjevernoamerički imigranti su došli iz svih krajeva svijeta, pa samim tim su postojali njihovi bračni običaji. Naravno da sam uvrstila i domaće i afro-američke robovsko bračne običaje. Ja sam prvobitno namjeravala da ovo bude svjetska istorija braka i radila sam takvo istraživanje, ali to bi bilo suviše dugo i nije bilo moguće.
U Kanadi su bile poznate les files du roi, kraljeve kćeri u prevodu, tj. Žene iz Francuske koje su išle «na slijepo” da se udaju u Kanadi počev od 17. vijeka. Kako opisujete ove brakove u intimnom, a i istorijskom konteksu?
- Ja sam ih opisala pomoću naučne analize njihovih bračnih ugovora, njihovih opoziva bračnih ugovora i objavljenih zapažanja monahinja, vladinih zvaničnika i posjetilaca koji su posmatrali, sreli i poznavali te žene. Zatim, tu su zapisi o njihovoj djeci - oni su bili plodni - i zapisi o njihovoj smrti. U cjelini, mnogo su razmatrale o izboru muža - htjele su ambiciozne ljude sa kućom i trgovinom - i one su dugo živjele i imale puno djece. I danas, kao kroz istoriju je veliki broj brakova u kojima je prisusno zlostavljanje i žene i djece. Pa nije li onda razvod razumno rješenje?
- Brak nije pravi način života za sve i kada je prisilan, iskorištavajući, duboko nesrećan i nezadovoljavajući, razvod je svakako razumno rješenje. Zato služi razvod! Za prekid loših brakova.
Današnji zakoni koji regulišu razvod snažno reflektuju ideale jednakosti ali i prava oboljele djece (osim prava na očuvanje porodice). Prisilno pomirenje je stvar prošlosti. Sve više je pregovaranja i posredovanja, pravnih sredstava u bračnim sukobima, a pojam krivice u brakorazvodnom zakonu zamijenjen je stavom da ne postoji krivica.
Možete li nam dati neke poznate primjere brakova iz književnosti?
- Martin Luter: 1525. godine, bivši monah Martin Luter oženio se Katarinom fon Borom, bivšom monahinjom kojoj je pomogao da pobjegne iz manastira, a on ju je oženio samo da bi izbjegla povratak u manastir ili kod njene neljubazne porodice. U početku se nijesu međusobno voljeli, ali su izrodili šestoro djece i njihov brak je postao veza puna zadovoljstva za oboje. „Ne bih dao svoju Kati ni za Francusku ni za Veneciju“, povjeravao se Luter.
Luterov brak je imao snažnu erotsku dimenziju koju je on pomirio sa svojim ubjeđenjem da je seks u braku bolji od požude. I on je vjerovao da je ženama potrebno seksualno zadovoljstvo isto koliko i muškarcima. Ali Luterova velika naklonost prema Katarini nije promijenila njegovo uvjerenje da nije razborito vjenčati se iz ljubavi, te da roditelji imaju pravo da spriječe svoju djecu u potrazi za brakom iz ljubavi. Istovremeno, on je osudio običaj roditelja da prisiljavaju svoju djecu da stupe u ugovorene brakove sa supružnicima koje ne vole.
Današnji zakoni koji regulišu razvod snažno reflektuju ideale jednakosti ali i prava oboljele djece (osim prava na očuvanje porodice)
Ovaj naglasak na onome što je Luter nazivao mladenačkom ljubavlju - odnosno, ljubavlju poslije, a ne prije braka - i na roditeljskoj kontroli nad brakovima djece istrajao je i u Zapadnoj Evropi i Sjevernoj Americi.
Harijet Bičer Stou je bila nezadovoljna i previše iznurena poslom u braku sa velečasnim Kalvinom Stouom, uprkos tome što je bila autorka „Čiča Tomine kolibe“, knjige za koju je predsjednik Linkoln rekao da je „knjiga koja je završila u građanskom ratu“, ona je morala da piše eseje i knjige kako bi dopunila muževljevu oskudnu zaradu.
Istovremeno je morala obavljati sve poslove u kući i voditi brigu o svojoj brojnoj djeci. Elizabet Pakard: Elizabetin muž je bio vrlo ljubomoran na njenu popularnost u protestantskoj crkvenoj zajednici i bijesan jer se ona nije slagala da je Bog stvorio žene kao inferiornije. Pa ju je poslao u duševnu bolnicu gdje je provela dugo vremena.
Kada je izašla, ona je posvetila svoje vrijeme pisanju i lobiranju za reformu bračnih zakona, a posebno na starateljstvo nad djecom, koje je u 19. vijeku gotovo uvijek išlo očevima. Takođe, zakoni su prošli u Ilinoisu zahvaljujući njenoj kritici o liječenju pitomaca u duševnim bolnicama. Lejdi Kerolajn Norton je bila u braku sa brutalnim plemićem koji ju je tukao i odbijao da joj daje novac.
Pošto je pisala eseje i knjige kako bi se izdržavala, on je imao zakonsko pravo da uzme novac koji je ona zaradila. Kerolajn je lobirala za reformu razvoda i zakone o starateljstvu nad djecom i kraljica Viktorija je odobravala njene napore. Napori lejdi Kerolajn su se sredinom 19. vijeka odrazili na zakone o braku i ženama u Velikoj Britaniji. Može li se govoriti o budućnosti braka? Hoće li brak vremenom kao institucija nestati, ili će evoluirati u nešto drugo?
- Ne vjerujem da će institucija braka nestati ili se razviti u nešto drugo. Uvijek je evoluirala i danas izgleda sasvim drugačije od prije nekoliko vjekova. Ovo je detaljno opisano u mojoj knjizi deskriptivnom analizom kako je brak evoluirao, oblikovan i preobražen od strane religije i kulture, institucija, okolnosti i iskustva miliona pojedinaca. „Istorija braka“ je u velikoj mjeri dijalog između prošlosti i sadašnjosti, i u njemu leže tragovi zagonetne budućnosti braka.
Ključ je u razumijevanju prirode braka kao doživljenog iskustva sa višedimenzionalnim očekivanjima i zahtjevima koji se kreću od ekonomskih do emocionalnih.Razmislite o ulogama koju su ljubav i seks imali u braku kroz istoriju. Sjetite se sitne korejske dječice kako hvataju prvi kratki pogled supružnika za koje će ih uskoro udati.
Sjetite se, takođe, očaja kćeri koju je otac tukao do pokornog prihvatanja ugovorenog braka iz poslovnih razloga. Sjetite se i radujte se! Jer danas, egalitarne vrijednosti osnažuju žene i nude im ranije nečuvene mogućnosti, takođe ih oslobađaju iz zamke prisilnog braka i oslobađaju ih za mogućnost romantične i erotske ljubavi i važnu ulogu u stvaranju i učvršćivanju vanbračnih zajednica.
Sjetite se memoara ožalošćenih roditelja jer je u dobrom dijelu prošlog vijeka smrt bila sveprisutna činjenica braka i života; stradala je žena koja je rodila, stradala su novorođenčad i starija djeca. Sada je takva smrt daleka i neobična tragedija.
Uporedite život onda sa životom sada, kada dugovječnost produžuje životno doba, pa stoga se i brakovi produžuju za decenije. Šta to znači za budućnost? Odgovori su obilni, često oprečni, o podizanju djece, o tugovanju kao konstanti u braku, o „dok nas smrt ne rastavi“, kao izvodljivoj bračnoj prognozi.
“Istorija braka” me je uvjerila da je, uprkos svom patrijarhalnom porijeklu, brak fleksibilna institucija koja može pružiti snažan okvir za podizanje djece, za udruživanje resursa, podjelu neophodnih dužnosti, sticanje sigurnosti, šire porodice i društvenih veza. Neki brakovi mogu takođe pružiti zadovoljstvo, udobnost i osigurati zaštitu supružnika.
Vjerujem da brak sa djecom ima drugu dimenziju od braka bez djece. Vjerujem da je izbor supružnika ključni element braka
Vjerujem da brak sa djecom ima drugu dimenziju od braka bez djece. Vjerujem da je izbor supružnika ključni element braka. Vjerujem da od pojedinih žena ne mora da se očekuje da ulože zajedničke dobitke kao uslov za ostanak u braku. Vjerujem da postoji temeljna uzročna veza između zadovoljnih brakova muškaraca i žena i njihovih obrazovnih i ekonomskih statusa.
Vjerujem da mnoge javne politike - uključujući majčinstvo, očinstvo i roditeljsko odsustvo; brigu o djeci; zdravstvena zaštita; poreske zakone; pravosuđe, zatvor i politiku useljavanja; zakoni o razbodu i egalitarni javni standardi - duboko utiču na brak. Vjerujem da spoljašnji događaji oblikuju prirodu i razvoj pojedinih brakova: ratovi i recesije; kolaps u sjevernoameričkoj proizvodnoj bazi i njena povezanost sa zaradama, beneficije i bezbjednost, homofobija i rasizam, popularna kultura i ljudska dugovječnost.
Vjerujem da se brakovi u vilama i brakovi u kolibama doživljavaju sasvim drugačije.
Vjerujem da razvod nije nužno neuspjeh, već takođe može biti rješenje ili oslobađanje.
Bonus video:
