U slučaju da literarni svijet nije izgubio Kristofera Marloua u 29. godini života, Šekspir bi u toku svog stvaralaštva imao i te kako dostojnog rivala. Možda zbog toga u filmu Zaljubljeni Šekspir, upravo Marlou (kog igra gej glumac, Rupert Everet) daje ideju Šekspiru za njegov naredni dramski komad, Tragediju o Romeu i Juliji.
Ono što je potcijenjeni Kit Marlou postigao prije Šekspira, osim da završi univerzitet, prevede Ovidija sa latinskog i da se pritom pozabavi ozbiljnim državnim poslom, jeste da se u mladalačkom opusu suoči sa odista velikim temama, i to na način koji je zauvijek promijenio literaturu/dramu.
Ovdje se prevashodno misli na oruđe kojim se služio i sam Šekspir - blenkvers, odn. slobodni stih gdje dramski izraz zvuči kao mješavina visoke poezije i konverzacionog engleskog jezika, gdje je jezik istovremeno formalan i plemenit i poetičan, a što je Marlou uzdigao na viši nivo.
Četiri tragedije koje je Marlou napisao za pet godina bave se temama o pokušaju čovjekovog nadvisivanja sopstvenih ograničenja. Tamerlan Veliki je o pastiru koji postaje moćni monarh. Tamerlan sa sobom u dramu uvodi čitavu galeriju humanističkih tema, kao i nov repertoar lingvističke kreativnosti i moralne odvažnosti - u suštini, svaki čovjek jake volje može postati vođa jedne zemlje.
U Jevreju sa Malte Marlou će se pozabaviti makijavelizmom. U Edvardu II kralja će uništiti homoseksualna ljubav prema najprisnijem dvorjaninu. Tragična istorija doktora Faustusa, njegov najpoznatiji komad, govori o vajkadašnjem dogovoru između čovjeka i Đavola, odnosno o cijeni koju posjeduje svaki čovjek.
Orvel je napisao da autor treba da stoji van utrobe kita, time aludirajući na biblijsku legendu o Joni. Riječju, pisac ne bi trebao čitaocu ekstenzivno da objašnjava priču, nego samo da prikazuje stvari onakvim kakve one jesu.
Tako se kod Šekspira još ne zna da li je bio katolik ili protestant. Čini se da je on, kao idealan autor, stajao podaleko od Jone i nije se bez potrebe otkrivao, osim, možda, u vlastitim sonetima. Čak je i Tolstoj koji se odrekao Šekspira deceniju prije smrti, velikom piscu najviše zamjerao zbog nedostatka Boga u dramama.
Vrijedi napomenuti da je relativno stabilna i umjetnički nadahnuta Engleska za vrijeme Elizabete štovala protestantsku afilijaciju, a zadrtija era prije nje, kojom je gospodarila Krvava Meri (majka Džejmsa I), krvnički je branila svoje katoličanstvo.
Reklo bi se da je u tom društvu građanski rat uvijek bio na pomolu, počev od pređašnjih "ratova ruža" pa do zvaničnog građanskog rata koji će uslijediti tridesetak godina nakon Šekspirove smrti, nešto od čega je sigurno strahovao svaki Englez. Tako da se ono što se njegovalo u Elizabetino vrijeme - u dobu visoke engleske renesanse - kao što je recimo dramska/pozorišna umjetnost, već naredne generacije sa puritancima na tronu zamrijeće kao da se nikada nije ni zbilo.
U tu svrhu, govor Marka Antonija u Juliju Cezaru, trodimenzionalno opisuje slične okolnosti: "A krv će i rasulo tako ući / U običaj i tako će se svijet / Grozoti priviknuti, te majke će se / Tek smiješiti, kad budu gledale, / Gdje ruke rata djecu njihovu / Raskidaju - a krvne navike / Ugušiti će sve milosrđe." (prev. M. Bogdanović).
Ono do čega je Šekspir uspio da dođe u svom opusu nije samo tematska i karakterna raznovrsnost i jezička raskalašnost, već i do rješenja vjekovima prisutnog problema koji bezmalo svakog autora navodi da piše: kako da, bez očigledne i napadne strategije, prikaže protagonistu u direktnom procesu izmjene, ne bi li gledaoca/čitaoca naveo da pomisli kako izvjesni lik više nimalo ne liči na čovjeka kog je sreo na samom početku drame.
Jer bez nametanja uvjerljivog psihološkog putovanja, za fiktivnog protagonistu onda se jedva može reći da i postoji. Naime, kroz komedije, romanse, istorijske drame i tragedije, rijetko se pritom ponavljajući, Šekspir će naizgled otkriti tajnu velike literature.
Iako se Šekspir još uvijek drži za običnog glumca bez formalnog školskog obrazovanja, njegovi likovi su najvećma manipulativni dvorski ljudi i plemići, a jedna od omiljenih (političkih) tema jeste zamjenjivanje jednog kralja drugim.
Da li je odgovor ubistvo što je istražio u Makbetu, ali gdje ono više stoji u vidu psihološkog pritiska zločina i kazne s kojim se suočava ubica?... Ili odgovor leži u osvajanju trona na kom se nalazi karakterno slabiji pojedinac, kao u Ričardu II, gdje Bolinbrok postaje Henri Četvrti? Ili je možda krvno nasljeđe pravi odgovor, kao u Henriju IV i Henriju V?
U Ričardu III (u prvom "zrelom" komadu), u marlovijanskoj drami koja se odvija za vrijeme "rata ruža", Vojvoda od Glostera će izmanipulisati svoj put do trona. Dabome, istorijski Ričard III, član Jorkovih, nije bio ni nalik na Šekspirovog istoimenog podlaca, što govori da velika literatura ne iziskuje provjerene istorijske fakte.
Radilo se o tipičnoj tjudorovskoj propagandi, djelimično napisanoj i da bi se odobrovoljila Elizabeta, koja je potekla od onog drugog krila iz "rata ruža", Lankesterovih.
Posljednja njegova komedija, Ravnom mjerom, je istodobno i najmračnija, jer se bavi moralnim pitanjima društva; štaviše ona, kao i Hamlet i Troilus i Kresida, pripada tzv. problemskim dramama ("bastardnom bratu tragedije", kao što ih je definisao jedan šekspirolog).
Otelo, recimo, za temu ima ljubomoru; pojedinci ga nazivaju i rasističkim komadom, s čime se teško složiti, a Hamlet, meditacija o osveti, vjerovatno njegova najkompleksnija tragedija, ujedno stoji i među najurnebesnijim.
Slobodno se može reći da je od njegove smrti pa sve do pojave Džordž Eliot, skoro 300 godina docnije, velika engleska literatura, koja će naposljetku dati pravu formu romanu, ipak patila od svojevrsne sterilnosti i hermetičnosti koje nije bilo kod Šekspira i Marloua.
Ako ga čitate na izvornom jeziku, Šekspirov rječnik je grandiozan. Stručnjaci tvrde da je unio više od 1,700 neologizama u veliki jezik (Dikens oko 250); vokabular mu je bio obimniji i od oca francuskog pozorišta, Rasina.
Za života je napisao 38 igranih komada, dok najpersonalnije djelo, koliko je to moguće utvrditi, predstavlja njegova poezija, prije svega soneti koje je Crnjanski imenovao "ljubavnim, psihološkim romanom u stihu": razdragani su, komični, amoralni, tragični. Više od dvije trećine od 154 soneta namijenjeni su mladom muškarcu (plemiću), dok je ostatak upućen (udatoj) "crnoj dami" što se očigledno našla u tom ljubavnom trouglu kao sjeme razdora.
Pored toga što u Elizabetino doba očito nije bilo neuroza oko seksualne politike, viktorijanska - pa i današnja - kritika sigurno bi poželjela da Šekspir nije bio biseksualac, isto kao što bi žarko htjela da sazna njegovu vjeroispovijest.
Nažalost, niko neće znati šta je - ni ko je - on bio. Još jedna na listi misterija koju pomno skrivaju njegova djela: čovjekov identitet.
Kad se dovedu u pitanje Šekspirovi prevodi (na sve jezike), poliglot Crnjanski je to koncizno sročio. U eseju o Sonetima je svako malo podsjećao čitaoca na "grozno siromaštvo naših izraza" i njihove nemogućnosti da se prenese pravi značaj i značenje najvećeg pisca, i u to ime je napisao: "samo original, a nikako prevodi, mogu pokazati te nezaboravne stihove engleskog XVI veka."
Galerija
Bonus video:
