„Dosije Bogorodica“ novi roman novinara, pisca i scenariste Vanje Bulića je intrigantna priča o dvije najveće hrišćanske svetinje koje su nekad štitile Malteške vitezove, a danas se nalaze na Cetinju. Za nepunih mjesec dana od objavljivanja roman je ovih dana doživio osmo izdanje kod Lagune.
„Dosije Bogorodica“, „Simeonov pečat“ i „Jovanovo zaveštanje“ su vaši trileri u kojima se bavite religijom i relikvijama. Romane spaja isti lik, novinar Novak Ivanović, s tim što je „Dosije Bogorodica“ po tematici i opisanim lokalitetima pravi crnogorski triler. Kako je ustvari nastao ovaj roman?
- Još dok sam skupljao građu za “Simeonov pečat“ znao sam da ću napisati roman o desnoj ruci Jovana Krstitelja i ikoni Bogorodice Filermose, jer su obje relkvije u svim istorijskim i religijskim izvorima opisane kao najzanačahjnije hrišćanske relikvije, a sada se nalaze na Cetinju. Jovanova ruka je sigurno najznačajnija relikvija svih religija, jer je jedini biološki dokaz o nastanku jedne religije. Imao sam dobar istorijski i religijski okvir, pa je trebalo samo smisliti triler priču i napraviti dobru kombinaciju. Knjiga je u Srbiji već u prvoj nedjelji bila prva na top listi najčitanijih, a poslije dvije nedjelje štampano je sedmo i osmo izdanje. U „Laguni“ svako izdanje se štampa u dvije hiljade primjeraka.
Tokom svakog susreta predsjednika Crne Gore sa papom u Vatikanu uvijek je bilo riječi o ikoni Bogorodice Filermose i ruci Svetog Jovana. Zašto se papa, Malteški vitezovi, a u vašem romanu i jedan arapski princ, toliko interesuju za ove relikvije?
- Malteški vitezovi imaju ambasadu u Podgorici i Beogradu, pa su kontakti sa obje vlade redovni, a novine bilježe samo susrete sa papom. U Skupštini Srbije je prošle godine osnovan poseban odbor za saradnju sa Malteškim vitezovima, što znači da nije riječ ni o kavom tajnom društvu, kako ljudi skloni teorijama zavjere pričaju o svemu što im je nedovoljno poznato. Obje relikvije su vlasništvo Malteških vitezova i date su, preko dinastije Romanov, na čuvanje dinastiji Karađorđević. I crnogorske novine poslije svakog susreta sa papom pišu o navodnim ciframa koje se pominju ako bi relikvije bile vraćene Malteškim vitezovima i prenesene u Vatikan. Riječ je o milijardama eura. Jedan ruski istoričar umjetnosti, u emisiji Televizije Crne Gore, tvrdi da bi odlazak ikone Bogorodice Filermose na neku izložbu u inostranstvo bio osiguran gotovo sto milijardi dolara. Arapski princ mi je bio neophodan za trilerski dio priče, koji je, naravno, izmišljen, ali je moguć.
On se školovao u Americi u vrijeme kada je Džordž Buš napad na Irak okarakterisao kao početak dugotrajnog krstaškog rata protiv terorizma, a u govoru je brzo prešao na Bin Ladena, a potom na muslimane. Mladi princ je protiv terorizma i smatra da će najveći bol hrišćanima nanijeti ako im otuđi nešto što im najviše znači, nešto što je ključni dokaz identiteta hrišćanske civilazacije. A to su dvije svetinje smještene u Cetinjskom manastiru i Muzeju savremene umjetnosti. Ali, kako to izvesti, koga angažovati da to uradi? Odgovor je u romanu, čija je radnja smještena u Cetinju, Podgorici, Budvi, Tivtu, Kotoru…
Veliki safir sa ikone Bogorodice Filermose je nestao u periodu dok je ikona „čamila“ u policijskom sefu. Zašto se bivši crnogorski udbaši uznemire pri pomenu na otuđenje tog dragulja?
- Ikona je četvrt vijeka, od 1952. do 1978. godine bila u sefu državne bezbjednosti u Podgorici. Postoje zapisnici, fotografije i jedan policijski film o tome u kakvom je stanju ikona smještena u sef. Kada je izvađena iz sefa, na njoj je nedostajao veliki plavi safir, basnoslovne vrijednosti i jedan dijamant. Umjesto safira, lopov je stavio jednu malu minđušu. Novak Ivanović kreće u potragu za vlasnikom minđuše, ali brzo postaje talac međunarodne zavjere i upada u međusobne konflikte dvije religije, dvije države, dvije tajne policije, a prate još uvijek tamne sjenke prošlosti Malteških vitezova, Udbe, Josipa Broza, Čerčila, engleskog i ruskog dvora. Mnogo je verzija o tome ko je mogao da ukrade plavi safir i ko je to naredio. U romanu prvi put se može pročitati verzija koju mi je ispričao jedan predstavnik Malteških vitezova.
Iznosite smjelu tezu da je Tito možda Čerčilov vanbračni sin, te da je Tito safir poklonio... (da ne otkrivam bitan detalj iz knjige). Otkuda takve tvrdnje? Autorska sloboda ili...
- Nije to moja teza, već jedno od nagađanja koja godinama traju o tome ko je ustvari Josip Broz. Ta teza je vjerovatno nastala u vrijeme velike privrženosti Engleske i Čerčila Titu i komunističkoj Jugoslaviji. Istorija je, naravno, pokazala da je riječ o interesu velike sile, koju mi odmah pretočimo u ljubav, koja realno ne postoji. Logika nalaže da je, ako je safir ukraden, predat u ruke prvom čoveku Jugoslavije, ali on nije pronađen u nedavno otvorenom Titovom sefu. Malteški vitezovi imaju svoju verziju, koju ja prvi put iznosim u ovoj knjizi. Naravno, riječ je o verziji, a da li je i ona istinita?
Iz romana „Dosije Bogorodica“ saznajemo da se u jednom crnogorskom manastiru čuva stopalo sv. Luke...
- O tome postoji više jedinica na internetu sa fotografijama i legendi da je stopalo dospjelo u manastir Kosijerevo, na granici Crne Gore i Hercegovine. Isti je slučaj kao i sa rukom Jovana Krstitelja, jer na nekoliko mjesta u svijetu tvrde da baš oni posjeduju ruku, a da je sve ostalo falsifikat. Riječ je o potrerbi crkve za mistifikacijama, koje održavaju religiju.
Ali, kada je riječ o ruci Jovana Krstitelja, Malteški vitezovi tvrde da je original u Cetinju. Priča zaista djeluje spektakularno: u Crnu Goru dolazi Ikona Bogorodica Filermosa, nakon što je u nju pristiglo stopalo Svetog Luke za koga se tvrdi da je naslikao Bogorodicu po strvarnom liku. A u manastiru Morača postoji freska na kojoj Sveti Luka upravo slika Bogorodicu, ali na način kako to rade pravoslavci. A ikona Bogorodica Filermosa je naslikana u maniru krstaša, dakle katolika, u poluprofulu, a na njenom licu je uočljiv bol za nastradalim sinom. Taj izliv emocije čini ovu fresku jednom od najzagonetnijih slika ikad urađenih.
Prije nego što je avionom pobjegao iz zemlje sa Kapinog polja, kralj Petar je sa svojom svitom i ljubavnicom Doli Najdanović proveo noć u Ostrogu. Da bi ponijeli tone zlata izbacivali su ljude iz aviona iznad Sredozemnog mora. Je li ta sudbina zadesila i Doli Najdanović?
- Taj podatak nigde nije zabilježen, čak se ne pominje da li je ona napustila manastir u kome je provela noć sa mladim kraljem. Inače, iguman manastira je zapisao da se svita oko kralja ponašala raspusno, kao da rat nije ni počeo. I još jedan bitan podatak: niko osim igumana nije znao da su uz blago u manastiru ostavljene i dvije svetinje.
Mnogi vladari i vladarke su bili vitezovi i dame Malteškog reda. Da li je ovaj red zastupljem u katoličanstvu i pravoslavlju i kakve su njegove današnje aktivnosti?
- Ruski car Pavle bio je, nakon progona vitezova od strane Napoleona, prvi pravoslavni veliki majstor Malteškog reda. Iako pravoslavac, i pritom porodičan čovjek, dobio je odobrenje pape da postane prvi čovjek jednog važnog monaškog reda. Danas malteški vitezovi primaju u svoje redove sve hrišćane, ali su u Americi, na primjer, snažniji redovi koje su osnovali pravoslavci, među njima i kralj Petar II i njegov brat Andrej. Inače, slogan Malteškog reda glasi „Odbrana vjere i pomoć siromašnima“. Oni su u jedanaestom vijeku i osnovani kao hospitalci, bolničari koji vode računa o bolesnim i ranjenim krstašima. Svuda u svijetu su veoma poštovani i članovi su Ujedinjenih nacija.
Je li „Dosije Bogorodica“ u jednu ruku omaž zlatnom vremenu Duge, kada se cijenilo istraživačko novinarstvo i važila neka časnija pravila od ovih današnjih?
- To je omaž novinarstvu kojeg više nema, a koje se zvalo - analitičko novinarstvo. Mislim da je Duga bila posljednji izdanak takvog novinarstva, koje nije bilo zasnovano na telefonima i Internetu, već je trebalo dobro kopati da se dodje do vjerodostojnih podataka. To, naravno, nije lako i često se obija o glavu. Jedna od žrtava je i moja draga koleginica Dada Vujasinović, a imamo suviše malo prostora da bih opisao sve što su doživljavali članovi redakcije. I što je najapsurdnije, novinu je ugasila vlast za koju se Duga borila i bila jedna od perjanica demokratskih promjena. Lik novinarke Muške je omaž mojim koleginicama iz Duge.
Da se vratim na prvo pitanje: da li je ovo crnogorski triler?
- Ovo je bila prilika da smjestim radnju u Crnu Goru, u predjele u kojima sam proveo dio mladosti. Moja majka je Cetinjanka, Tomanović, a otac Durmitorac, iz bratstva Šljivančanin. Poznavao sam dobro staro Cetinje u kome se sada teško snalazim. Ali, lijepa sjećanja sam osvježio enciklopedijskim podacima, pa je roman i omaž jednom gradu, kakvih je malo u svijetu. Ubacio sam i neke manje poznate legende, pa u nekim djelovima roman djeluje bajkovito. Knjiga odiše i mirisom Mediterana, jer se značajan dio odvija u Budvi u kojoj odsijedaju plaćeni kradljivci relikvija i plaćene ubice. I tu sam udjenuo dio mladosti provedene u Budvi, u kojoj sam jednog ljeta sa svojim rok sastavom Sidra proveo dva mjeseca svirajući u studentskom odmaralištu Vila Manojlović.
Kome su namijenjeni vaši romani?
- Prosječnom čitaocu željnom saznanja o bitnim događajima vezanim za istoriju i religiju, a o kojima se uglavnom ćuti, jer je zvanična nauka zaokupljena krupnim temama, a iskreno rečeno - raskol unutar crkve i raskol između dva naroda, u posljednje vrijeme čine da se zaborave prave vrijednosti i da se često plasiraju poluistine ili potpune izmišljotine. Ovo je moj skromni prilog istini, uvijen u oblande modernog trilera, jer smiješani lakše se popiju, pardon čitaju.
Tajne "Crnog plemstva"
U romanu povezujete Karađorđeviće sa crnim plemstvom. Možete li pojasniti zašto?
- Jednostavno, zato što se nalaze u knjigama koje govore o crnom plemstvu, kome pripada dvadesetak dinastija u svijetu. Izraz nije adekvatan, jer asocira na prevare i magiju. Riječ je o dinastijama ili plemstvu povezanim sa tajnim društvima, tačnije – društvima sa tajnom – masonima, templarima ili Malteškim vitezovima.
U romanu ima dosta podataka o tome, uz navođenje imena. Malo se zna o tome da je kraljica Marija Karađorđević, koja je ovih dana rehabilitovana, bila dama Malteškog reda Sent Džon i da je u Prvom svjetskom ratu radila kao bolničarka.
Njeni sinovi su kasnije naslijedili tu tradiciju. Čini se da je ona bila ključ odluke ruske carice Marije da se dvije relikvije ustupe Karađorđevićima.
Bonus video:
