Zemlja u kojoj je posebno bio izražen duh protureformacije bila je Španija. Stoga je razumljivo da su slike religiozne tematike imale izravan uticaj, naročito nakon Tridentskog sabora, u svrhu rimokatoličkog koncepta o potrebi preobraćenja.
Treba takođe naglasiti kako je učenje Ignacija Lojole, osnivača jezuitskog reda, snažno uticalo na protureformacijsku klimu, a što je, generalno gledano, posebno obilježilo špansku umjetnost.
Toj klimi svojevrsnog vjerskog zanosa posebno je odgovarala Marija Magdalena čiji je primjer nadahnjivao i spasonosno djelovao na mnoge grešne duše “posrnulih žena”. Ona je bila vjerna Hristova sljedbenica koja je prva njegovim učenicima javila vijest o mesijinom uskrsnuću.
Slikarsko djelo koje odgovara klimi vremena u kojem je nastalo je kompozicija “Magdalena pokajnica” Domenikosa Teodokopulosa poznatog pod nadimkom El Greko.
Rođen je na Kritu 1540. godine. Vještine slikanja sticao je u Veneciji. Njegov stil okarakteriziran kao visoki manirizam svojevrsni je spoj slikarevog nasljeđa vizantijske spiritualnosti u slikanju ikona, venecijanskog kolorizma Ticijana i Tintoreta te španskog misticizma.
Nakon kratkog boravka u Rimu gdje se divio Mikelanđelovoj umjetnosti, nastanio se u Toledu. U tom je gradu kao uspješan umjetnik živio do smrti 1614. godine. Duboka religiozna osjećajnost španskih vjernika pogodovala je stvaralačkom senzibilitetu grčkog majstora koji je u stilu svoje manirističke umjetnosti ostvario mnoga djela što su izražavala duh iskrenog proživljavanja vjere.
Detalj sa El Grekove slike
Marija Magdalena je prikazana u onoj uobičajenoj, konvencijalnoj pozi s rukom na prsima okružena tipičnim simbolima njenog preobraćeničkog života; posudom s a skupocjenom pomasti, ljudskom lobanjom i knjigom. Ova je slika zasigurno u promatrača onog vremena budila svijest i izazivala osjećaje o pokori, o potrebi pokajanja, o vjeri koja čisti i oplemenjuje dušu, nadahnjuje i daje nadu u spasenje za vječni život na onome svijetu.
S današnjeg gledišta, savremeni bi promatrač u ovoj slici “Magdalene pokajnice” vidio nešto više od produhovljene žene koja se odrekla svoje grešne prošlosti, pokajala se i od bludnice postala svetica. Može zvučati paradoksalno, ali u onome gdje su Grekovi savremenici vidjeli pokoru i svetost savremeni bi promatrač otkrio prikrivenu senzualnost i diskretnu lascivnost. Premda nije tip ljepote nadahnut klasičnim idealom kao na primjer Ticijanova Magdalena, Grekova fatalna žena iz Magdale ima karakterne crte lica koje čine neki, mogli bismo reći špansko - maniristički šarm što ga izražavaju tamne krupne oči, crne obrve, dug, jak nos, sitna brada gracilne građe, rumene usne, te nadasve lijep dugi vrat niz koji se spušta bujna kosa čiji pramenovi isčezavaju među naborima odjeće. Otkriveno desno rame pokajane grešnice čija se svijetla meka put potencira naborom tamnog ogrtača naglašava erotičnost “posrnule žene zlatnog srca”.
Međutim, ono što provocira maštu promatrača modernog senzibiliteta nije djelomična obnaženost Magdaleninog tijela, nego upravo ono što njezino tijelo skriva. Način na koji ga skriva. To je pokajničina odjeća. Iako Magdalenu vidimo u isposničkom ambijentu njenog obitavališta, među stijenama na kojima raste po koji struk duvlje trave ili bršljan, Magdalena nije prikazana kao “prikladno” odjevena sveta žena. Ne vidimo je u dronjcima pohabane odjeće, u kostrijeti, ili kako svoju nagost zaogrće svojom dugom kosom a, što su bili uobičajeni načini njenog prikazivanja. U pustom ambijentu Grekova je Magdalena naslikana u odjeći što više budi misli na raskoš nego na odricanje. Ovako naslikana šarmantna svetica zbog svog izazivačkog ruha u kojem je odjenuta, više nas podsjeća na njenu prošlost, na neobuzdanu bludnu mladost, nego što nas uvjerava u pokoru svoje preobraćenosti.
Očito da je Grekov slikarski senzibilitet i evidentan smisao za erotičnost domišljato izražen uprkos onodobnom zaziranju od golotinje
Promatrajući sliku, vidjet ćemo kako se ispod dugačkog, visoko uzdignutog ogrtača nalazi providna haljina plemenitog materijala, sitnog čipkastog tkanja, posebno izraženim na rubovima rukava Magdalenine desne ruke. Očito da je Grekov slikarski senzibilitet i evidentan smisao za erotičnost što mu ga je izazivao karakter novozavjetnog “modela” domišljato izražen uprkos onodobnom zaziranju od golotinje, od ljudskih korpusa, posebno onih ženskih. U tom smislu uočit ćemo kako je smisleno naslikana bradavica Magdalenine dojke prekrivena tek prozirnom haljinom. Prekrivena je da bi se istaknula. Skriva se da bi se pokazala. Rub ogrtača koji se spušta niz oblinu dojke takođe je u funkciji diskretnog isticanja.
U ovako naslikanoj pokajnici dojmljive senzualnosti isčitavamo prikrivenu dvosmislenost, čak neki oblik suptilne subverzije.
Iako je Marija Magdalena obasjana nebeskom svjetlošću, iako je predana askezi, molitvama i kontemplacijama preobraćeničkog života, uprkos izrazu lica osviještene grešnice, čini nam se kako u njoj još titra onaj nemir neugasle strasti zanosne žene iz evanđelja. Je li Grekova duhovnost u kompoziciji ovoga motiva bila na svojevrsnoj kušnji? Zato je zanimljiva izražajnost Magdaleninih ruku. Dugi šiljati prsti manirističke elegancije sugeriraju erotski temperament koji uz užitak nosi i bol čije se čulno iskustvo odražava na svijest o smrtnosti bića oličenoj u lobanji položenoj na otvorenoj knjizi. Kao da Magdalenina lijeva ruka oklijeva dotaknuti taj simbol smrti, dok desnom, položenom na prsa kao da osjeća unutarnje pulsiranje onoga što je sjeća na profani život.
Iako joj je pogled usmjeren prema nebu, Grekova se “Magdalena pokajnica” u očima modernog promatrača više doima kao profana nego sveta žena. Nalik rascvalu cvijetu što vene u asketskoj samoći divljeg ambijenta.
Bonus video:
