„Tajna istorija 20. vijeka - Memoari špijuna u periodu od 1945. do 1989.“ Ivonika Denoela, francuskog istoričara i obavještajnog stručnjaka, predstavlja jedinstvenu antologiju svjedočanstava bivših velikih obavještajaca koji su doprinijeli oblikovanju današnjice. Riječ je o tajnoj povijesti koja se ne može naći ni u jednom udžbeniku na svijetu. Vodeći nas kroz istoriju počev od ruševina Drugog svjetskog rata, preko hladnoratovske podjele svijeta na Zapadni i Istočni blok, sve do aktuelnih terorističkih prijetnji, prekaljeni špijuni otkrivaju najznačajnije epizode u svojoj karijeri.
Među njima su mnoga poznata imena, poput Markusa Volfa iz Istočne Njemačke, koji je uspio da ubaci svog čovjeka kod zapadnonjemačkog kancelara Vilija Branta, ili, recimo, Kima Filbija, dvostrukog britansko-sovjetskog agenta. Ipak, većina obavještajaca u ovoj knjizi javnosti je malo poznata, a njihova svjedočanstva, potekla iz memoara ili intervjua, ilustruju važnost obavještajnog rada u istoriji. Istoričari često ignorišu ulogu „špijuna“ u modernoj istoriji. Neki od ovih ljudi su, međutim, odigrali ključnu ulogu u događajima za koje vjerujemo da su nam dobro znani. Iz ove knjige saznajemo kako je CIA postavila Nasera na čelo egipatske države, kako je ista služba naoružavala talibane u Avganistanu, o tajnim akcijama za osvajanje Kube, o špijuniranju britanske službe Šarla De Gola, o doušnicima vijetnamskog rata, te kako je sredinom sedamdesetih broj agenata KGB sa službom u Moskvi prevazilazio broj zaposlenih u FBI i CIA, zajedno, oko 22.000 njih nadgledalo je granice SSSR-a... Tu su i zanimljivi podaci o psihološkom profilu špijuna, sudbinama otkrivenih agenata, njihovih porodica, greškama obavještajnih službi...
Ivonik Denoel je istoričar i izdavač, obaveštajni stručnjak. U saradnji sa Gordonom Tomasom objavio je knjigu “Crna knjiga CIA”, koja je prevedena na mnoge jezike, kao i «1979, tajni ratovi na Bliskom Istoku”. Denoel je takođe autor knjiga “Sexus Economicus. Veliki tabu poslova” i “Tajni ratovi Mosada”. Za ART Vijesti Denoel je govorio o “Tajnoj istoriji 20. vijeka” koju je nedavno objavio Klio u prevodu Ivane Aranđelović. Autor ne dozvoljava da se objavljuju njegovi portreti.
“Tajna istorija 20. vijeka” pokazuje koliko je istorija osjetljiva disciplina. Koliko je teško doći do istine o nekom događaju? Zašto je tako?
- Sve to zavisi od broja i moći ljudi koji ne žele da saznamo istinu o jednom događaju. Ako se nešto dogodi vama ili meni, mala je vjerovatnost da možemo spriječiti bilo kog istražitelja da to otkrije. Ako se to dogodi predsjedniku, ili tajnoj službi, onda oni imaju puno mogućnosti i diskrecionu moć koja može blokirati bilo kakvu znatiželju za neko vrijeme. Međutim, uvjeren sam da u demokratskom društvu ne postoji tajna koja se može kriti zauvijek - osim ako ne postoji apsolutno nikakav pisani dokaz i samo mali broj ljudi koji su uključeni u to i dovoljno povjerljivi da umru sa svojim tajnama.
Otvaranje arhiva je put do istine u istoriji. Zašto se previše odlaže otvaranje većeg broja arhiva i koliko su arhivi podložni reviziji tokom vremena?
- Odlaganje otvaranja arhiva često se opravdava državnom povlasticom zvanom državna tajna. Ako Vlada mora biti odgovorna za svoje akcije prema ljudima, ona takođe mora biti u stanju da razmatra u tajnosti, da izvrši određene akcije kako bi spriječili moguće krizne situacije za koje je bolje da ostanu nepoznate, itd. Međutim, to isključivo pravo često je bilo korišteno da se zadovolje lični interesi. Dakle, potrebno je da zakon prinudi samu Vladu na otvaranje arhiva u nekom razumnom roku. Za tajne službe, potrebno je pričekati dovoljno vremena, tako da bilo kakvo objavljivanje neće otkriti identitet agenata ili izvora, metode rada ili nelegalne radnje na tuđem tlu koje bi mogle dovesti do diplomatske krize s drugim zemljama.
Markus Volf je razvio tehniku «Romeo špijuna”. Kakva je bila ta tehnika?
- Romeo špijuni su bili zgodni mladići koji su dobili zadatak da pojedinačno zavedu sekretarice koje rade na osjetljivim mjestima u ministarstvima u Zapadnoj Njemačkoj, dakle oni su ih mogli ubijediti da kradu tajne za svoje ljubavnike, koje su predavali svom gospodaru.
Luis Manuel Gonzales Mata svjedoči da je mnogo prije afere u Zalivu svinja, nastao projekat invazije na Kubu. Šta nam možete reći o tome?
- Matasova priča je jedna od najnevjerovatnijih od svih špijunskih priča, ali potpuno tačna. Bivši španski špijun, Gonzles Mata regrutovan je od strane diktatora Truhilja, iz Santa Dominga, za šefa njegove tajne policije. Kada je Truhiljo dao azil kubanskom predsjedniku Batisti, koga je svrgao Fidel Kastro, oni su izmislili državni udar, kako bi uz pomoć CIA vratili Batistu na vlast. Ali preokrenulo se u farsu pošto su neki od Batistinih ljudi bili zapravo dvostruki agenti koji rade za Kastra.
U periodu Hladnog rata Mosad je postavio lažnog SS oficira u visoko egipatsko društvo. Zašto?
- Godine 1950, Izraelci su znali da će biti još jedan rat sa arapskim zemljama. Morali su znati što više o njihovim vojnim kapacitetima i planovima. Tako su poslali u Egipat Volfganga Loca, izuzetnog jevrejskog agenta iz njemačkog uspona koji je uspio da bude prihvaćen kao bivši SS oficir u visokom društvu Kaira i da postane prijatelj s visokim oficirima. Njegova inteligencija je odigrala veliku ulogu u izraelskoj pobjedi tokom šestodnevnog rata.
Zašto je Čaušesku ponudio 2 miliona dolara za glavu Jona Pačepu?
- Jon Pačepa je bio šef Čaušeskuove tajne policije. Kad je pobjegao u SAD i otkrio sve svoje prljave tajne u knjizi, to je bio apsolutni zločin za rumunskog diktatora i to je bio razlog zašto je on tražio da se taj čovjek ubije.
Ali on to nikada nije postigao.
Iz kog razloga su SAD-e ignorisale izazove koje je nosio islamski terorizam?
- Tokom 1980-ih američke tajne službe i političari su bili opsjednuti komunizmom. Tako su oni isporučili ogromne količine oružja i novca bilo kome ko se borio protiv Crvene armije, a to se dogodilo i sa talibanima u Avganistanu. Oni su razvili moć ekstremističkih islamskih skupina koje će kasnije preokrenuti svoje oružje protiv zapadnog svijeta.
Zašto istoričari često ignorišu ulogu špijuna u modernoj istoriji?
- Špijuni se ne pojavljuju pod reflektorima i oni rijetko ostavljaju arhive kojima je lako pristupiti. Plus, oni imaju lošu reputaciju u odnosu na političare koji bi trebali da djeluju ka plemenitim motivima i zajedničkim interesima, dok se pretpostavlja da špijuni vole prljave trikove. Dakle istoričari najčešće podcjenjuju ulogu špijuna u istoriji.
Vaša knjiga pokazuje koliko je važan obavještajni rad u istoriji. Kako posmatrate nedavni slučaj Eduarda Snoudena koji je uzdrmao svijet?
- Snouden, po mom mišljenju, je zviždač koji je na sebe preuzeo otkrivanje nezakonite prakse američkih špijunskih agencija koje su koristile tehnologiju da bi uradili mnogo više nego što su pretpostavili da urade, sa posljedicama za sve strane prijateljske vlade i za američki narod, koji su bili ilegalno špijunirani.
A šta je sa slučajem Vikiliks?
- Vikiliks je više zabrinjavajući. Njegov prvi talas objava, usklađenih s važnim novinama, bio je legitiman jer nijesu odavali cijeli sadržaj arhiva američkog Stejt Dipartmenta, već samo izbor otkrića ili upitne dokumente. Zatim su odlučili da otvore sve bez ikakve obrade, što je vjerovatno izazvalo neke štete izvorima ili agenatima.
Bonus video:
