“Ne žalim zbog toga. Volim te i samo ti želim pomoći. Strašno mi je žao što sam te povrijedio. Ipak sam samo čovjek. To bi se moglo opet dogoditi. Nadam se da ne, jer sam odolio mnogim prilikama. Ništa zbog toga nisam izgubio. Iz ovoga sam puno dobio, ne kažem da nisam. Mislim da sam joj dosta pomogao. Ako ti se ne sviđa ovo što govorim i ako zbog svog osjećaja časti smatraš da se moraš razvesti od mene, razvedi se. Ne vjerujem da ne bih smio biti u braku. Ako se razvedeš, otvoreno ti kažem da ću se vrlo brzo opet oženiti i imati još djece. Osjećam da sam porodični čovjek i to prokleto dobar. Nije me briga što ti o tome misliš”.
Ovako je poznati reditelj Elija Kazan rezimirao uzgrednu ljubavnu vezu s Merlin Monro svojoj tadašnjoj supruzi Moli Dej Tačer, u pismu datiranom 29. novembra 1955. S njom je bio u braku još od 1932, kao dramaturg i dobar poznavatelj pozorišne scene, između ostalog, upozorila je muža na tada još nepoznatog Tenesi Vilijamsa, a sigurno su je i prijatelji upozorili da se Kazan povremeno ljubaka s najslavnijom holivudskom plavušom. Činjenica da su njih dvoje bili ljubavnici nije posebno otkriće, o tome je Kazan naširoko pisao u svojoj autobiografiji “Život”, prvi put objavljenoj 1988.
Iz nje je javnost doznala da je Merlin bila tek jedna od brojnih žena u njegovom životu, nekima se nije potrudio ni ime da upamti, poput Džin Piters, miljenici i kasnijoj supruzi milionera Hauarda Hjuza, koja je trebalo da igra glavnu žensku ulogu u Kazanovom filmu “Viva Zapata!”, a angažman je dobila nakon polusatnog seksualnog testa u njegovom automobilu.
Novina je, međutim, pismo u kojem se Kazan na ovaj način obraća ženi: izvinjenja i griže savjesti je u njemu vrlo malo, ton je gotovo autoritativan, a sve završava prijetnjom da ga eventualni razvod neće spriječiti da se ponovno oženi s nekom drugom. Uzgred, Moli je umrla 1963, u vrijeme kada je Kazan već dugo bio u vezi s glumicom i rediteljkom Barbarom Loden, koja će ubrzo postati njegova druga supruga.
Kazan je držao do glumaca, pogotovo onih koje je smatrao svojim otkrićima. Kad je čuo da se Voren Biti, kojeg je proslavio filmom “Sjaj u travi”, ponaša kao diva, izgrdio ga je u pismu: “Nisam ti ni otac ni brat, samo prijatelj. Ipak, razmisli o ovom što sam rekao”
“Izabrana pisma Elije Kazana” će se uskoro naći u američkim knjižarama, tačnije 22. aprila - njih gotovo trista izabrao je pozorišni znalac Albert Dž. Devlin iz velike građe koju mu je povjerila Kazanova treća supruga. Vrlina njegovog poduhvata je što nije izostavljao ništa, pisma je objavio bez skraćivanja i cenzuriranja, tako da će ona biti zahvalno štivo svima koji su pročitali Kazanov “Život”. Devlin je pazio da ne ponavlja činjenice, pisma su dopuna, a katkad bacaju novo svjetlo na poznate događaje.
Znalo se, recimo, da se reditelj borio svim silama da njegova filmska verzija pozorišnog komada “Tramvaj zvan želja” stigne pred publiku sa što manje rezova. Štošta je ublaženo već u fazi rada na scenariju, ali se cjelina za tadašnje standarde još uvijek smatrala suviše provokativno: prećutano je da je suprug Blanše Di Bua bio homoseksualac, ali je njeno silovanje u završnici naglašenije nego u drami. Kazanovo pismo producentu Čarlsu K. Kaufmanu otkriva nevjerovatnu racionalnost i upornost, njega ne zanimaju društvene predrasude, važno je samo ono što njegov film čini slojevitim i kompletnim. Ipak, trebalo je preko 60 montažnih rezova da “Tramvaj zvan želja” dobije pravo prikazivanja.
U martu 1954. pisao je čuvenom književniku Džonu Štajnbeku i obrazlagao zašto se u ekranizaciji njegovog romana “Istočno od raja” opredijelio za mlade glumce: i Džejms Din i Džuli Haris su bili iz “Actor’s Studia”, čije je osnivanje pomogao Kazan, ona je bila šest godina starija od njega, što je mnogima smetalo, ali ne i reditelju. Po njemu, mlade glumice u Holivudu nisu vrijedile ništa, a Džuli je razumjela ulogu i dobro izgledala pred kamerama. Za Dina je imao samo pohvale, a jedna je bila neobična: “On ima muda”, poručio je Štajnbeku.
Da je bilo po Kazanovom, “Na dokovima Njujorka” bio bi potpuno drugačiji film. Reditelj je otkrio Marlona Branda, režirao ga je ne samo u pozorištu nego i na filmu, nakon “Tramvaj zvan želja” zajedno su snimili i “Viva Zapata!”, ali Kazan baš nije bio siguran da je glumac pravi odabir za ulogu Terija Maloja. O tome je pisao scenaristi Badu Šulbergu, po čijem se romanu film snimao, i uvjeravao ga da mladi Pol Njumen iz “Actor’s Studia” posjeduje sjajnu energiju i nepatvorenu muževnost - za razliku od Branda. Njuman će se nešto kasnije proslaviti ulogom boksera Rokija Gracijana u filmu “Neko gore me voli”, a reklo bi se da bi njegovim nastupom “Na dokovima Njujorka” samo profitirao: Brando je, istina, nagrađen Oskarom, ali njegova je izvedba povremeno pompezna.
Kazan je držao do glumaca, pogotovo onih koje je smatrao svojim otkrićima. Kad je čuo da se Voren Biti, kojeg je proslavio filmom “Sjaj u travi”, ponaša kao diva, izgrdio ga je u pismu: “Nisam ti ni otac ni brat, samo prijatelj. Ipak, razmisli o ovom što sam rekao”.
Najproblematičnija Kazanova životna epizoda je svjedočenje pred komisijom za antiameričku djelatnost 1952, kada je prokazao svoje bivše poznanike i saradnike kao komuniste kako bi sam mogao nastaviti karijeru: kao i u zgodi s Merlin Monro, reditelj je u pismima pokazao da mu ničeg nije žao. Najčešće je bio vitalniji i grlatiji od onih koji su mu se suprotstavljali ili ga pozivali na red: valjda je još rano shvatio da je to najmudrija životna strategija.
Bonus video:
