Predstava „Common Ground“ izraelske rediteljke Yael Ronen i ansambla prvi put je odigrana u Maksim Gorki teatru 14. februara i od tada ne prestaje da puni salu ovog berlinskog pozorišta. Vernesa Berbo, Mateja Meded, Jasmina Musić, Dejan Bućin i Aleksandar Radenković predstavljaju „jugoslovenski“ dio ekipe.
Njihovi životi u Berlinu i karijere u berlinskim pozorištima posljedica su odlaska iz Jugoslavije tokom rata devedesetih godina. Uz njih na sceni su Orit Nahmias i Niels Bormann.
Predstava „Common Ground“ prikazuje zajedničko putovanje u Sarajevo, skoro 20 godina nakon okupacije grada. Njihov pokušaj da u pozorištu ispričaju svoje priče, utiske i sjećanja kritika je odlično prihvatila, njemački „Der Spiegel“ predstavu „Common Ground“ nazvao je teatarskom senzacijom.
Vernesa Berbo i Dejan Bućin govore za “Vijesti” o stvaranju predstave na putu između Sarajeva, Mostara i Prijedora, sjećanjima na rat, kao i o ličnim iskustvima koja su sa publikom podijelili na sceni Maksim Gorki teatra.
U formi dokumentarnog teatra pokušali ste da berlinskoj publici približite odgovor na pitanje koje je skoro svakom stanovniku prostora bivše Jugoslavije makar jednom postavljeno u inostranstvu: što se to dogodilo u ratu devedesetih. Kako ste vaše lične odgovore pretvorili u uspješnu predstavu?
Dejan Bućin: Kod našeg konflikta posebno je teško to što niko ne može da ga objasni u cjelini i to sigurno ne može da uradi u roku od sat i po na sceni. Tako da ni mi nismo tražili objašnjenje toga, odgovor ko je kriv i ko je šta uradio, nego smo iz ličnih perspektiva naša osjećanja i naša mišljenja upleli u rad i time stvorili nešto što je veoma ličan pristup čitavoj temi i govori iz ličnih iskustava. Ne znam koliko se Njemcima ili njemačkoj publici objasnilo to što se desilo. Ja mislim da smo više pružili prvi korak ka informisanju, da neko dobije veći interes i možda da se informiše sam.
Vernesa Berbo: Cilj nije bio da se objašnjava rat na Balkanu. Ni zašto je počeo, ni šta se dogodilo, ko je šta uradio, nego je cilj bio da se pokuša ispričati šta rat radi sa ljudima, sa kompletnim generacijama koje nisu imale nikakve veze sa ratom. Ja sam, recimo, jedina u grupi koja je zaista preživjela rat. Ja sam to osjetila na svojoj koži, iako je to bilo prije 20 godina još uvijek je osjećaj svjež.
Beskompromisnim pristupom uspjeli ste da izbjegnete uopštavanja i relativizovanja interpretacije rata „za strance“. Publika je to očigledno prepoznala i nagrađuje vas rasprodatim izvođenjima. Kako ste to postigli?
Vernesa Berbo: Ja mislim da se ni jedan rat ne može teoretski objasniti. Ja sad mogu da shvatim rat u Siriji zato što ga emotivno shvatam. Povezujem ga sa svojim iskustvom. Mislim da brojke koliko je ljudi poginulo, gdje je ko šta uradio, u nekom momentu svakog zasite.
Vernesa Berbo; Foto: Esra Rotthoff
Ali kad ljudima ponudiš nešto emotivno sa čime mogu da se identifikuju, sa tugom, mržnjom, mračnim osjećanjima, to je po meni jedini način kako ljudi mogu da pojme rat uopšte.
Kod svih nas se više radilo o toj univerzalnosti rata. Meni je bilo značajno sresti starije Njemce koji su bili na predstavi, kao što je jedan osamdesetogodišnjak koji mi je prišao poslije predstave i rekao da je uspio da razumije sve o čemu smo govorili jer je kao mlad čovjek imao iskustvo rata.
Dejan Bućin: Jedan od najvećih kvaliteta predstave je to što se bavimo isključivo nama, našim razmišljanjima i našim osjećajima. Tako se to i prenijelo na univerzalni nivo. A da smo pričali na univerzalnom nivou mislim da bi se to izgubilo, jer polazeći od nas samih nekako smo bliži svakom drugom nego da smo napravili teoretsku predstavu ili nešto što je „odglumljeno“.
U vašem tekstu postoje i mjesta koja se bave NATO bombardovanjem SRJ. Jedan od glumaca u toj sceni kaže da se u Hagu sudi jednoj naciji. Je li za vas bilo teško preispitivanje ličnih stavova za svrhe stvaranja pozorišta?
Dejan Bućin: Jeste, s obzirom da konflikt, kako smo zaključili u predstavi, nije načisto gotov, nego je i dalje aktuelan. I dalje su za sve nas to osjetljive tačke. I unutar grupe bilo je dosta diskusija o tome šta se smije reći, koja se pozicija smije zauzeti, jer su to ipak stvari sa kojima smo morali biti dosta oprezni.
Šta znači pričati o sudu u Hagu i pričati o bombardovanju, a da ne upiremo prst u nekog. Ali nam je ipak bilo važno da se sve te stvari barem kratko pomenu, bez obzira što to nije u tom trenutku moralni govor ili politička izjava, nego je iz lične perspektive ono što smo imali tokom proba. Šta znači kad neko priča o Hagu i zašto misli da je to sud jednoj naciji? To su sve aktuelne stvari. Sad se dešava da se Srbija i Hrvatska tuže međusobno za genocid. Mnogo je faktora koji su dio te predstave...
Vernesa Berbo: Ja mislim da je vrlo važno da je taj esencijalni osjećaj, nebitno koja je tema bila u pitanju, makar u dvije rečenice našao prostor. Za mene je bila važna stvar da u sceni sa Hagom pomenem silovanje žena u ratu. Za mene je veoma važan taj momenat kad kažem: „Milan Lukić nije ni optužen zbog silovanja“. To je čovjek koji je bio jedan od najvećih silovatelja u Višegradu. To su informacije koje sam dobila od Bakire Hasečić i od drugih silovanih žena, koje su sve dale izjavu, ali je u Hagu rečeno da oni nemaju dovoljno dokaza da bi ga mogli osuditi za silovanja, što je te žene još jednom povrijedilo.
U predstavi lik Aleksandra govori kako mu je dosta toga da svi od njega očekuju osjećaj krivice zato što je Srbin. Dejane, kakav je kod Vas bio osjećaj kad ste se prvi put, pripremajući predstavu, našli u prostoru koji je doživio ratne traume kakve je doživjelo Sarajevo?
Dejan Bućin: Postoji nelagoda, ali ja se nikad nisam osjećao krivim ili povrijeđenim kao Srbin jer nemam tu vrstu povezanosti na nacionalnoj osnovi ili taj nacionalni osjećaj. Ja sam se prije svega osjećao povrijeđenim i krivim kao čovjek. Kako je moguće da se tako nešto dogodi? Rat je bio u Jugoslaviji, ali ja sam tada imao između sedam i 10 godina i bio sam u Beogradu, i samo se sjećam inflacije i toga da mi je neko ukrao patike na putu do škole.
Dejan Bućin; Foto: Esra Rotthoff
Rat se jedino čuo na televiziji i vidjela se kolona, ali kad se to vidi na televiziji to je kao da gledam Irak, jer kao dijete nemaš pristup. I sad me to sve više hvata, jer sam povezan sa dosta ljudi sa prostora bivše Jugoslavije, vidim razmjere toga koje mi ranije nisu bile jasne. I naravno da osjećam veliku povrijeđenost, zato što se ja, kao što sam rekao i u predstavi, osjećam kao Jugosloven jer sam odatle i to mi je prvi pasoš.
Tako da me to osim kao čovjeka povrijedi i kao Jugoslovena, pripadnika zemlje koja se raspala zato što neki idioti nisu uspjeli da se dogovore. Nije lako za nekog ko je iz Srbije, kao što smo Aleksandar i ja, iako imamo drugačiji pristup jer živimo daleko od Srbije, na primjer otići u Prijedor i otići u Trnopolje i vidjeti orla na kojem piše na ćirilici „Palim srpskim vojnicima koji su svoje živote ugradili u temelje Republike Srpske“. To dira nekoliko tačaka. Ljudsku, ali i tu nacionalnu, što mene lično sve više udaljava od nacionalnosti. Mislim da bi bilo u Srbiji interesantno, iako se mnogo ljudi protivi tome, pozabaviti se tom vrstom iskustva koju smo mi imali. Problem je i u toj situaciji kad se tvoj život i identitet bazira na tome da si krivac, kao što moja generacija odrasta sa time da su zločinci. Tu bi trebalo pokušati sam sa sobom raščistiti osjećaj krivice i to šta od toga preuzimamo i stavljamo sebi na grbaču.
Pored „teških“ tema u „Common Groundu“ ima i mnogo humora, na koji je publika dobro reagovala. Kad je isplivao humor u procesu pravljenja teksta?
Vernesa Berbo: On je bio tu sve vrijeme. Plač nije daleko od smijeha i što je to dvoje bliže to je bliže istina. Za mene je savršen primjer to naše putovanje autobusom za Prijedor. Tu tačno vidiš kako ko razmišlja. Niko ne sjedi i ne razmišlja samo mračno o ratu. Na prvim danima probe rekla sam im da se nikad u životu nisam smijala koliko u ratu. To je važno da se preživi. Taj humor u predstavi ima veze i sa rediteljkom koja ima veoma inteligentan pristup i veoma inteligentnu lakoću postojanja. Zna prave stvari da postavi jedne pored drugih. Tako imamo situaciju koja govori o tome kako ja sve vrijeme u autobusu pričam sa vozačem, Aleksandar kaže da čovjeku krvare uši koliko ja pričam, a ja odmah poslije toga kažem da me je strah i da pokušavam da brbljam i bilo šta da radim samo da ne mislim gdje idem sad. To je komično, jer jeste komično kad žena sjedne u autobus u Sarajevu i zatvori usta u Prijedoru, nakon pet sati. To je tragikomično, ali je tako. Rediteljka to nije ostavila sa strane kao nešto nebitno. Ona je neko ko jako dobro posmatra.
Dejan Bućin: Njena doza humora je dosta jaka i ona je to iskoristila kao jednu od kockica u svemu tome, da napravi kontrast tim tragičnim stvarima. Da je sve bilo samo tragično pitanje je koliko bi bilo uspješno i koliko bi tragične stvari ispale tragične da ne postoji taj pad.
Put u Sarajevo, Mostar i Prijedor bio je vaša priprema za predstavu. Kako su scene sa tog puta uticale na ton predstave „Common Ground“?
Dejan Bućin: To jeste bila predstava, zato što je čitavo to putovanje bilo iskustvo, a nakon prvih pola sata predstave sve je bazirano na tome. Mi smo u autobusu i svako razmišlja, pričamo, to je bila osnova, a onda smo na to sve napravili ostalo od informacija i osjećanja. Ali to grupno iskustvo je bilo baza.
Foto: Tomas Aurin
Vernesa Berbo: Čak i te devedesete, o kojima se govori na početku predstave, nastale su tako što smo sjedjeli u hotelu „Holidej In“ u Sarajevu, u sali „Drina“, i pričali svoje priče iz devedesetih. Pričali smo o pjesmama kojih se sjećamo, koje su nam bile važne u tom periodu, i o događajima. Tek sam tu primijetila da sam ja u nekom drugom filmu, jer sam imala druge slike i druge doživljaje dok su oni bili djeca. Do tada sam bila potpuno zaboravila situaciju sa Olimpijadom u Barseloni, i to da smo stvarno mislili da će se Olimpijada odložiti zbog rata u Sarajevu. To je bio lagan, lijep i interesantan način da se opet prisjetiš nekih stvari i interpretiraš sve to.
Jeste li razmišljali o tome kako bi „Common Ground“ izgledao kad bi se odigrao na beogradskom „Bitefu“, sarajevskom „Messu“ ili na nekoj od scena u Beogradu, Sarajevu, Podgorici? Je li do sad bilo poziva?
Dejan Bućin: To je plan. Još nije došlo do poziva, ali nama bi bilo veoma drago da se to igra tamo jer smatramo da je veoma važno za region. Mislim da postoji šansa da se pojavimo i na „Messu“ i na „Bitefu“. Radi se na tome zato što mislim da su i u regionu interesantni baš takvi projekti. Radili su se i slični projekti, ali možda nisu bili u obliku kao što je naš i možda nisu bili toliko uspješni. Naša forma je specifična posebno zato što je rediteljka neko ko nema veze sa tim. Mislim da bi taj pogled našim ljudima bio veoma interesantan.
Predstava je dobila odlične kritike, u Maksim Gorki teatru izvođenja su unaprijed rasprodata. Jeste li očekivali to? Kakav razvoj predstave očekujete nakon prvog uspjeha?
Vernesa Berbo: Nisam uopšte očekivala ovakvu reakciju, mislim da do momenta dok nismo čuli taj prvi aplauz nismo bili svjesni šta smo uradili. Bili smo kao u nekom tunelu, u tom procesu koji stvara nešto. Ti si neko ko je na bini i ne možeš sa strane da vidiš. Tek kad smo dobili prve reakcije od ljudi koji su sjedjeli u publici pomislili smo „šta se dešava ovdje“. Odjednom su svi bili u ekstazi. Jedino što očekujem i što bih voljela jeste da što duže mogu da ostanem sa njima, da što duže živimo taj osjećaj familije i prijateljstva, jer je to svijet koji bih ja željela da imamo što duže. Taj svoj prostor gdje možemo da se družimo i volimo i budemo tu jedni za druge.
Dejan Bućin: To prevazilazi kolegijalnost zato što smo imali veoma snažno iskustvo, što nas je zaista sprijateljilo. Što se tiče očekivanja ja sam bio u velikom strahu do nekoliko dana pred predstavu šta će to da bude, jer kad si toliko involviran i kad svi mi toliko dajemo iskrene stvari, sve to nas čini dosta ranjivim. To je veoma osjetljivo i izgubi se objektivan pogled. Sve se gleda iz povredljivog mjesta i strah je veliki, i ja mislim da se kod mene neka sigurnost u sve to pojavila dvije tri probe pred premijeru kad su tu bili glavni dramaturg i upravnica koji su bili veoma dirnuti i zadovoljni. I onda naravno nakon prvog aplauza na premijeri svi smo plakali na sceni. Pao nam je kamen sa srca, ali ne kamen nego stijena.
Igra sa klišeom o Njemcu
U predstavi uz glumce sa prostora Jugoslavije igraju glumica iz Izraela Orit Nahmias i njemački glumac Niels Bormann. Da li je lik Nielsa dramaturški poslužio kao predstavnik Njemca kojem se obraća predstava i kojem pokušava da približi temu kojom se bavite?
Dejan Bućin: Da, možda malo karikirano, ali on je u svemu tome zaista preuzeo ulogu Njemca. Sa tim osobinama se poigravamo, kao kad Njemac kaže za naš rat da nije organizovan, što referira na organizovanost Njemca koji mora sve tačno da zna.
Rediteljka se poigrala sa tim klišeima o Njemcima i u to ugradila i sebe, jer je lik Orit u principu njen alter-ego, ali preuveličan i malo dorađen. Predstava se otvara tako što neko priča o projektu koji je radio sa Izraelcima, Palestincima, Arapima i Njemcima, što je naša rediteljka zaista uradila prije nekoliko godina u predstavi koja se zove „Third Generation“, koja se bavila različitim pristupima vezanim za taj konflikt. Onda je zaista nastala ideja da se taj pristup eksportuje u neki drugi konflikt, koji nema veze sa tim.
Foto: Tomas Aurin
Sjedjeli, čitali, pričali sa istoričarima
Rediteljka Yael Ronen dolazi iz Izraela. Uz njeno ime, kao autorski tim predstave potpisan je ansambl. Jeste li vi bili njen izvor informacija neophodnih za predstavu?
Dejan Bućin: Svi zajedno krenuli smo na put informisanja. Sjedjeli smo i čitali, pričali smo sa istoričarima, sa oficirom koji je bio stacioniran u Bosni. Mi smo prikupljali informacije o ratu, a onda se fokus jednostavno okrenuo na naše priče i naša iskustva. Kroz to rediteljka je imala uvid u kontekst rata, a onda i predstave.
Vernesa Berbo: To se sve dešavalo u fenomenalnom dijalogu sa nama. Niko od nas nije morao da kaže nešto što nije htio. Što god je ona ponudila mi smo mogli reći „ja to ne bih“. Zbog toga se svako od nas sve vrijeme osjećao opuštenim i shvaćenim. Gledali smo filmove, sretali svjedoke. Taj Sudba kojeg smo sreli u Prijedoru imao je 16, 17 godina kad je bio u logoru Trnopolje i to je za sve nas bilo fascinantno. To je za grupu bilo nevjerovatno važno, taj Prijedor i posjeta Prijedoru, iako je bilo teško i mučno za sve nas. Posjeta Bakiri Hasečić nas je sve emotivno pomjerila...
Galerija
Bonus video:
