Uveče, 9. marta 2007. godine, sve se posložilo za Stanka Subotića. Mjesto dešavanja bio je njegov butik-hotel Villa Montenegro, smješten na Svetom Stefanu, turističkoj meki na obali Jadranskog mora. Među gostima bili su najmoćniji čovjek u Crnoj Gori, premijer Milo Đukanović, te Svetozar Marović, bivši predsjednik državne zajednice Srbije i Crne Gore.
Gostima okupljenim na terasi hotela, sa koje se pruža izvanredan pogled na ostrvo-dragulj Sveti Stefan, služeno je njegovo skupocjeno vino Louis Max. Povod za zabavu bilo je uručenje nagrade hotelu u vlasništvu ovog 54-godišnjeg biznismena.
Za Subotića je to veče predstavljalo početak ostvarenja njegovog plana vrijednog milijardu dolara s ciljem transformisanja slikovitih predjela duž obale u ovoj bivšoj jugoslovenskoj republici u novi Monako.
Te večeri se sve činilo mogućim: Subotićev san o zadivljujućem turističkom, komercijalnom i nacionalnom uspjehu bio je toliko blizu da se mogao dodirnuti.
Ali nije se ostvario. Grandiozni plan bi Subotiću donio ogromno bogatstvo, ali ga je na tom putu omeo niz svjetskih i ličnih događaja. Njegov pad je između ostalog uzrokovao lančanu reakciju ostavivši građanima Crne Gore račun koji i dalje otplaćuju.
Usluga za starog prijatelja
Svoj prvi veliki novac Subotić je napravio sredinom 1990-ih u poslu sa duty free šopovima na granici između Srbije i Makedonije
No nagrada i nije bila to što se čini. Sponzor nagrade AAHS je lobistička grupa povezana sa Donaldom Trumpom, kontroverznim američkim mogulom za nekretnine i igre na sreću, a nagrada predstavlja tek marketinški trik za promociju hotela koji je dobiju.
No u Crnoj Gori, nagrada je pomogla da se učvrsti Subotićeva reputacija perspektivnog preduzetnika u oblasti turizma. Subotić je imao velike planove.
Rođen u radničkoj porodici u selu Kalinovac u Srbiji, Subotić je od djetinjstva radio u očevoj stolarskoj radionici. Kasnije odlazi u Francusku gdje se zapošljava kao krojač. Sa početkom raspada Jugoslavije, vraća se u Srbiju i počinje da ulaže u tekstil.
Svoj prvi veliki novac Subotić je napravio sredinom 1990-ih u poslu sa duty free šopovima na granici između Srbije i Makedonije.
Postao je ekskluzivni distributer glavnih brendova cigareta kao što su Philip Morris i British American Tobacco. Posao sa cigaretama je izmjestio u Crnu Goru 1997. godine, koja je u to vrijeme bila pod UN-ovim trgovinskim embargom. Tu se sprijateljio sa Đukanovićem i Marovićem, koji već dvije decenije kroje politiku u Crnoj Gori.
No, Subotić nije bio jedini koji je imao interes za biznis sa cigaretama. Posao u Crnoj Gori su pokrenula i dva talijanska kriminalna sindikata, napuljska Camorra i Sacra Corona Unita (Sveta ujedinjena kruna, iz regije Apulija na jugoistoku Italije).
"Subotić je u televizijskom intervjuu 2010. godine rekao da mu Đukanović "nije posebno pomogao u poslovima sa cigaretama, već da je on napravio uslugu Crnoj Gori, koju je odabrao za tranzit"
Prema riječima Ratka Kneževića, bivšeg Đukanovićevog saradnika, crnogorska vlada je do kraja 1990-ih godišnje zarađivala i do 700 miliona američkih dolara. Italijanski tužioci su vjerovali da je Subotić pomogao italijanskim kriminalcima u krijumčarenju cigareta, zbog čega su i on i Đukanović optuženi za šverc 2008. godine.
Sljedeće godine, italijanske vlasti su odustale od optužnice protiv Đukanovića, navodeći kao razlog njegov diplomatski imunitet. Subotić je oslobođen 2013. godine, ali se još suočava sa optužbama u vezi sa slučajem šverca cigareta u Srbiji.
Glavna linija odbrane za optužene bila je da je nezakonita trgovina cigaretama izazvana trogodišnjom ekonomskom blokadom Srbije i Crne Gore, do koje je došlo zbog etničkih nemira na Kosovu.
Đukanović je redovno govorio istražiocima da je šverc cigaretama pomogao njegovim zemljacima da prežive, a da on lično nije imao koristi od toga što je njegova zemlja učestvovala u nezakonitoj trgovini.
Subotić je u televizijskom intervjuu 2010. godine rekao da mu Đukanović "nije posebno pomogao u poslovima sa cigaretama, već da je on napravio uslugu Crnoj Gori, koju je odabrao za tranzit."
Milo Đukanović i Stanko Subotić, Foto: OCCRP
Nekoliko godina kasnije, došao je red na Crnu Goru da uzvrati uslugu. U novembru 2006. godine, četiri mjeseca prije blještave zabave u hotelu Vila Montenegro, Đukanovićev brat Aco privatizovao je malu banku u svom rodnom gradu Nikšiću. Platio je neznatan dio njene vrijednosti, tek 2,3 miliona eura i nazvao je Prva banka.
Ubrzo su opštine, država, javne agencije i fondovi počeli uplaćivati novac na račune u ovoj banci - gotovo 100 miliona eura, učinivši je jednom od najvećih u državi. I dok je javni novac uveliko pristizao, Đukanovićevi prijatelji, partneri i poslovni saradnici počeli su da osnivaju firme kako bi posegnuli za dobiti.
Banka im je odobravala ogromne, i u velikom broju slučajeva, neosigurane kredite koje su koristili za kupovinu vrijednih nekretnina na obali. Subotić je bio među onima koji su imali najviše koristi.
U decembru 2006. godine, mjesec dana nakon što je Đukanović preuzeo banku, Subotić je pokrenuo ono što će postati jednogodišnji investicioni bum. Počelo je sa osnivanjem Samuelson Corporation, investicione firme na Sejšelima, ostrvu uz obalu Afrike.
Ova mala ostrvska država u Indijskom okeanu je jedno od najtajnovitijih poreskih utočišta koje se često koristi za prikrivanje vlasništva i nezakonitih prihoda. Vlasnici firmi ne otkrivaju svoj identitet nikome, čak ni lokalnim vlastima.
Međutim, drugi dokazi jasno potvrđuju da je firma bila u vlasništvu Subotića. Dva mjeseca kasnije, 5. februara 2007. godine, Subotić je preko San Investments, crnogorske podružnice Samuelson Corporation, dobio kredit od Prve banke u iznosu od 2,2 miliona eura.
Novac je iskoristio za kupovinu više od 6.300 metara kvadrata - parcele veličine skoro jednog standardnog fudbalskog terena na Svetom Stefanu - u blizini svog hotela Vila Montenegro. Ta podružnica, osnovana samo 11 dana ranije, dobila je veoma neobičan četvorogodišnji kredit sa grejs periodom od 12 mjeseci.
Mediji su prenijeli Subotićevu najavu da tu planira graditi hotel sa šest zvjezdica, vrijedan 20 miliona eura. Sa stalnim prilivom sredstava od Prve banke, Subotićev pohod u kupovinu zemljišta se nastavio.
Za tri parcele 24 miliona eura: Ostrvo Sveti Nikola nadomak Budve
Ali, ovaj put njegov fokus je bio na dragulju budvanske rivijere, divnom i uglavnom nenaseljenom ostrvu Sveti Nikola, svega kilometar udaljenom od obale Budve.
Lokalno stanovništvo ga zove crnogorski Havaji zbog tri pješčane plaže, dramatičnih litica i jata rijetkih ptica. U martu 2007. godine, firma San Investments je potpisala ugovor za kupovinu tri povezane parcele na Svetom Nikoli.
Firma je dobila puno vlasništvo nad parcelom od preko 7.000 metara kvadratnih (veličine jednog standardnog fudbalskog terena) i jednu trećinu udjela u dvije parcele ukupne veličine preko 90.000 metara kvadratnih (13 puta veće).
Za ovo, firma San Investments pristala je platiti ukupno 24 miliona eura - 3 miliona eura do aprila, a preostalih 21 milion eura do kraja maja. Prodavac je bio Nenad Đorđević, biznismen iz Srbije koji je kupio zemljište 2001. od lokalnih porodica za tadašnjih 500.000 DEM.
Na zemljištu je potom nezakonito sagradio pristanište, vještačku plažu i počeo da gradi hotelski kompleks. Zemlju je odlučio prodati nakon višegodišnjih neuspjelih pokušaja da dobije dozvolu od lokalnih vlasti pod kontrolom Marovića.
Svetozar Marović, Foto: Luka Zeković
Uprkos ugovornoj obavezi da plati puni iznos za manje od dva mjeseca nakon kupovine, Subotiću je prodajnu cijenu platio tek u decembru nakon čega je izvršena i zvanična promjena vlasništva.
U aprilu 2007. godine Samuelson Corporation sa Sejšela, vlasnik firme San Investments, uplatio je tri miliona eura u vrijeme kada je trebala biti isplaćena prva rata.
Nije jasno kako je plaćena druga rata u iznosu od 21 milion eura, ali su Subotićeve kompanije do kraja decembra te godine kod Prve banke podigle dodatnih 19 miliona eura u kreditima.
U maju je Subotić organizovao još jednu zabavu u svom hotelu Vila Montenegro. Ovog puta Đukanoviću i Maroviću se pridružio još jedan poseban gost: francuski arhitekt Jean-Michel Wilmotte.
Wilmotte je otkrio svoje planove za super ljetovalište sa hotelima, kazinima i apartmanima, dvije marine za jahte i pješačkom uzdignutom stazom koja bi povezivala ostrvo sa starim gradom u Budvi.
“Ova marina će zasjeniti sve marine na Mediteranu”, izjavio je Wilmotte, koji je projektovao marine u Kanu, Nici i Šangaju, za crnogorske dnevne novine “Vijesti”.
"Ja sam vidio taj projekat i svidio mi se", Đukanović je rekao u intervjuu za lokalnu IN televiziju. Takva vrsta podrške je navela lokalne vlasti da promijene svoj prostorni plan, dokument kojim se detaljno planira kako će grad izgledati u budućnosti, kako bi se prilagodio grandioznom projektu.
Opet se činilo kao da će zaista realizirati odvažni plan da se od Budve napravi novi Monte Carlo, a od Crne Gore novi Monako. Zamalo.
Nezgodna potjernica
Specijalno tužilaštvo za organizovani kriminal Srbije izdalo je 20. juna 2007. godine međunarodnu potjernicu u kojoj je Subotić opisan kao vođa organizovane kriminalne grupe
Potom ta osoba traži nekoga kome će prodati nekretnine ili ko će pak uložiti novac u zajednički projekat. Profit bi se koristio za otplatu duga prema banci. Ako sve bude u redu, osoba ostvari profit. Ako krene po zlu, dovoljno je, poput mnogih, otvoriti stečaj, ostavljajući dug banci i poreskim obveznicima.
To je značilo da je bilo neophodno pronaći investitora sa dubokim džepom.
"Znam da se sada traži investitor", rekao je Đukanović za televiziju IN 18. maja 2007. godine. "Ne interesuje (me) ko će biti. Važno je da neko uloži tu milijardu."
Međutim, nekoliko mjeseci uspjeha sa kupovinom zemljišta, pokvarili su duhovi iz prošlosti. Specijalno tužilaštvo za organizovani kriminal Srbije izdalo je 20. juna 2007. godine međunarodnu potjernicu u kojoj je Subotić opisan kao vođa organizovane kriminalne grupe koja je krijumčarila i ilegalno prodavala cigarete između 1995. i kraja 1996. godine.
Tužioci kažu da je ta šema koštala Srbiju 40 miliona eura u izgubljenom porezu na prihod tokom tog perioda. Dvije sedmice kasnije, Subotić je bio tražena osoba u većini zemalja svijeta, nakon što je Interpol objavio međunarodnu crvenu potjernicu, tražeći od zemalja članica da pomognu u pronalasku Subotića kako bi mogao biti uhapšen i izručen Srbiji.
Međutim, on je tada mirno živo u Švajcarskoj čije ga vlasti nisu željele izručiti. Subotić je rekao da su optužbe bile lažne i politički motivisane. Srbijanski tužioci su ga na kraju optužili za zloupotrebu položaja odgovornog lica, zastarjelo djelo koje se od vremena socijalističkog uređenja vrlo rijetko koristi.
Kažu da je zloupotrijebio svoj položaj kako bi omogućio da njegova firma švercuje cigarete. Za to je osuđen na šest godina zatvora. Apelacioni sud je naložio ponovljeno suđenje koje je u toku.
Subotić je u to vrijeme živio u Švicarskoj, i svi pokušaji srbijanskih vlasti da ga izruče su propali. Srbijanske vlasti su kasnije tvrdile da je putovao u Crnu Goru, ali su policija i obavještajni organi te zemlje rekli da ne znaju gdje se nalazi.
Gdje god da se nalazio, biznis se nastavio kao i obično. Dan nakon objave potjernice, firma Samuelson Corporation je doznačila 250.000 eura na račun svoje podružnice San Investments u Prvoj banci.
U dokumentima se navodi da je bio u pitanju kredit. Do kraja augusta na račun su legla još četiri kredita u ukupnom iznosu od 8,4 miliona eura. Sve zajedno Samuelson je uplatio 11 miliona eura. Iz dokumenata se ne vidi da li je novac ostao u banci ili je korišten za plaćanje cijene ostrva.
Bez ikakve zarade, sa milionskim dugovima i vlasnikom u bijegu, firmi San Investments je bilo potrebno još novca. Subotić se ponovo obratio svojim starim prijateljima. Đukanovićeva porodična banka je firmi San Investments 11. oktobra 2007. godine odobrila dva kratkoročna kredita u ukupnom iznosu od 4,7 miliona eura.
Subotić je u Srbiji optužen 5. decembra. I pored toga, 31. decembra banka je firmi San Investments odobrila još jedan kredit u iznosu od 5,4 miliona eura. San Investments je završila godinu sa 37 miliona eura duga, navedeno je u finansijskom izvještaju firme.
Istovremeno, te godine stekla je imovinu u vrijednosti od 33,7 miliona eura. Dana 14. januara 2008. godine firma je sa suvlasnicima na ostrvu potpisala ugovor o razmjeni parcela od preko 90.000 metara kvadratnih.
Na kraju je završila sa 37.000 metara kvadratnih najboljeg dijela ostrva. Tog istog dana, firma San Investments je potpisala ugovor o hipoteci sa Prvom bankom kojim je u zalog stavila zemljište za dug u iznosu od 19,2 miliona eura.
Hipoteka je obuhvatila dva dodatna kredita u vrijednosti od 9,1 miliona eura za njegove druge dvije firme - lanac kioska Futura Monte, holding kompaniju Adriatic Investments.
Subotiću je trebalo manje od godinu da postane jedan od najvećih dužnika banke. Rizično posuđivanje je privuklo pažnju Centralne banke Crne Gore, koja reguliše rad banaka. Potom se kolo počelo odmotavati munjevitom brzinom...
Subotićeve kompanije - Samuelson Corporation, San Investments i Adriatic Investments...
Iz dokumentacije raznih institucija, te izjava u medijima, jasno se vidi da je srbijanski biznismen Stanko Subotić gotovo sigurno bio vlasnik tri kompanije - Samuelson Corporation, San Investments i Adriatic Investments, koje su korištene za dobijanje kredita i kupovinu zemljišta.
Potvrda iz registra firmi iz koje bi se vidjelo da je Subotić vlasnik ne postoji jer je Samuelson Corporation registrovana na Sejšelima, ostrvskoj državi koja primjenjuje vrlo stroga pravila zaštite podataka vlasnika firmi.
San Investments je registrovan u Budvi i bio je u 100-postotnom vlasništvu firme Samuelson Corporation. Međutim, iz revizorskog izvještaja koji je naručila Centralna banka Crne Gore, vidi se da je Prva banka tri firme vodila kao jednog klijenta: San Investments, Adriatic Investments i Futura Monte.
Futura Monte je bila zvanično u vlasništvu Subotića. Samim tim, San Investments i njegova matična firma Samuelson Corporation su također morale biti u vlasništvu Subotića. Štaviše, sve tri firme Prva banka vodila je na istoj kreditnoj partiji i sve su koristile isto zemljište za obezbjeđenje kredita.
Subotić je u javnosti davao izjave u vezi sa pojedinim projektima ovih firmi i mediji su redovno pisali o njemu kao vlasniku San Investmentsa, što on ni u jednom trenutku nije opovrgao.
Nastavak sjutra.
Istraživanju su doprinijeli Stevan Dojčinović (CINS) i Lejla Čamdžić (OCCRP).
Bonus video:
