Poslije predstava “Medeja” Olivera Frljića, “Barufe” Vita Taufera, “Ožalošćena porodica” Jagoša Markovića, “Dnevnik jednog luđaka” Marjana Nećaka, i posebno, premijernih “Krvavih svadbi” Igora Vuka Torbice, ostvarenjima koji su obilježili Dramski program 32. Grad teatra pridružuje se i nova inscenacija remek djela Miroslava Krleže “U agoniji”.
Jedan od najizvođenijih i kritički najbolje ocijenjenih dramskih tekstova velikog barda ovdašnje književnosti, koji pripada njegovom ciklusu o Glembajevima, stigao je na budvansku scenu kao autorski projekat troje sjajnih hrvatskih glumaca,Nele Kocsis, Ozrena Grabarića i Darka Stazića, a urađen je u koprodukciji Putujećeg kazališta i Centra mladih Ribnjak u Zagrebu. Oni su nam u crkvi Santa Marija oživjeli uzbudljive Krležine likove - Lauru Lenbahovu, barona Lenbaha i advokata dr Ivana pl. Križovca, koje su dramaturški obradili i režirali. Vječnu priču o fatalnom ljubavnom trouglu, patnji koja prožima ljude, društvenim usponima, sukobima i padovima, Nela Koscis, Darko Stazić i Ozren Grabarić smjestili su u Laurin krojački salon - cijela predstava odvija se među iseckanim tkaninama, šnajderskim lutkama, mašine “singerice” i visokim lampama, pa se prostor Santa Marije pokazao kao izvanredan za njihovu verziju kultne Krležine drame.
U toj intimnoj, minimalističkoj i sugestivnoj scenografiji (potpisuje je Petra Kriletić), publika ulazi u život troje junaka, postajući svjedok njihovih bolnih sukoba, ogoljenih rasprava i raspada njihovih života. U redigovanom Krležinom tekstu (izbačeni su likovi Madelin Petrovne, Marije i nijemog prosjaka), u središtu priče su emotivni i psihički lom Laure Lenbahove, koju Nela Koscic bravurozno dočarava. Monologom koji govori o mogućoj ljubavi, Ivanovoj prevari i njenom vlastitom slomu, oduševila je i budvansku publiku.
Kako je Nela Kocsis izjavila poslije izvođenja predstave, lik Laure Lenbahove joj je i privatno veoma poseban, a ne samo zbog priznanja koje je dobila za ovu ulogu (Nagrada hrvatskog glumišta, Nagrada “Fabijan Šovagović”, Nagrada “Veljko Marinčić” Festivala malih scena u Rijeci). “Ulogu Laure prihvatila sam s velikim oduševljenjem, jer je ona jedan od najboljih likova u domaćoj dramskoj literaturi, a s tim monologom Laure sam 1992, prije dvadeset šest godina, položila prijemni ispit na Akademiji dramskih umjetnosti, pa me za taj tekst vežu prilično emotivne uspomene. Mi smo ovu predstavu radili s mnogo energije i entuzijazma skoro godunu dana, istraživali smo, eksperimentisali, i nastojali da ona ne bude samo lijepo intonirana savršeno izgovorenim “krležijanskim” rečenicama, nego da prije svega ima emotivno pokriće Cilj nam je bio stvoriti uzbudljivu, živu, dramatičnu predstavu koja će biti drugačija, a ipak ostati “krležijanska”, navela je Kocsis.
Kako kaže, najuzbudljivije u liku Laure najprije su njene emotivne tačke, a onda i hrabrost i čestitost kojima podnosi društvenu degradaciju, i pokušava da nađe sopstvenu sreću.
“U ranijim inscenacijama Krležinog djela često je izgledalo da je Laurino samoubistvo kao svjestan čin, što mislim da ne bi smjelo biti. Ja sam je htjela dovesti do nervnog sloma i potpunog rastrojstva, do trenutka potpunog pomračenja uma u kojem podigne pištolj na sebe. Da je to svjesno učinila, to bi značilo da krivicu prebacuje na nekog drugog, i da bi neko trebalo da ima grižu savjesti što je nije prihvatio kao ženu. I te tačke su mi bile najintrigantnije psihološki. Mislim, dakle, da su sve okolnosti uticale na njeno samoubistvo, prije svega njena priroda, ali i njena društvena propast, i okolnosti toga doba. Krleža je svoje djelo napisao 1928, žena tada tada nije bila onoliko vrijedna koliko je njen suprug vrijedio, i njegovom propašću, bez obzira što je Laura bila plemkinja i jedina Glembajevica od svih njih, i ona je izgubila društvene pozicije. Ta situacija možda ne bi u potpunosti odgovarala današnjem vremenu, iako je ono o čemu Krleža govori svevremensko, a to je ljubavni trougao. Ali, za Lauru Lenbahovu najpresudniji je sistem vrijednosti jednog društva s početka XX vijeka, i mislim da nije bila dovoljno emancipovan upravo u tom smislu”.
O tome koliko su žene danas emancipovane da njihovu poziciju u društvu ne određuje njihov suprug, već one same, i koliko i savremeno doba sagledava ženu kroz prizmu muškarca, Nela Koscis ističe da je to individualno.
“Neka žena se i danas vidi kao uspješna, jer se udala za nekog ko ima nekakav statusni simbol, stekao je novac, moć, a ima, naravno, i onih koje se ostvaruju kroz svoju profesiju.
Ali, u svakom slučaju, mislim da je i savremenoj ženi potrebna hrabrost da bude uspješna i sama, i da je u tom smislu emancipacija potrebna ovim našim društvima koja ženu bez muškarca i dalje drugačije valorizuju”, ističe Nela Koscis.
Krleža uvijek ima publiku
Glumac Darko Stazić, na čiju je inicijativu i napravljen ovaj autorski projekat, ulogom barona Lenbaha vratio se na scenu poslije pauze od dvadeset pet godina.
“Moram prije svega reći da sam oduševljen prijemom publike na Gradu teatru, i da nam je bila čast da našu predstavu igramo na ovom festivalu. Ona ima odličan život i na matičnoj sceni i na gostovanjima, jer Krleža uvijek ima publiku. Ali, moram reći i to da je pritisak bio prilično veliki dok smo je stvarali, jer je predstava naš autorski projekat koji smo radili bez reditelja, i sva dramska rješenja napravili smo sami”, istakao je Stazić.
Bonus video:
