1. Sačuvan tron Ivana Crnojevića!
Prelistavajući ne tako davna izdanja udžbenika istorije za osnovne i srednje škole, naići ćemo na zanimljiv podatak da se tron Ivana Crnojevića nalazi u Narodnom muzeju Crne Gore. I ne samo u njima - mnoge publikacije marketinškog karaktera, obično priručnici za turiste, sadrže istu informaciju. Do prije tri godine, taj „tron“ je bio izložen u stalnoj postavci Istorijskog muzeja, a posjetiocima je pružana nevjerovatna prilika da se slikaju u vladarskoj stolici crnogorskog gospodara iz XV vijeka! Vauuu.
Kakva turistička atrakcija! Kakav artefakt! Kakvo bogatstvo! Kakva glupost. Niko nije uspio da utvrdi starost same stolice, ne postoji ni jedan dokaz da je ona tron Ivanov, i naravno ne zna se ko je tvorac ovakve prevare. Kada se pogleda ornamentika, uviđa se da ona ne pripada poznom srednjem vijeku, već mlađem periodu, vjerovatno baroku.
Ključni dokaz da je čitava plasirana informacija obmana, jeste prikaz jednoglavog orla, koji se nalazi na vrhu trona. A dobro se zna da su Crnojevići za svoj „logo“ koristili dvoglavog. Pa nije valjda Ivan Crnojević bio toliko glup ili demokratičan, da na svojoj vladarskoj stolici insignira tuđe obilježje.
2. Crna Gora je uvijek bila nezavisna!
Iako datira od vremena dinastije Petrović, ovaj mit i danas egzistira u krugovima ultranacionalista, bilo srpskih, bilo crnogorskih. Prvi pokušavaju, da sa ovakvom tezom pokažu kontinuitet srpske države, i preko tzv. “srpske Sparte” Crne Gore, dokažu da ona nikada nije pala pod Osmansko carstvo. Drugi (pošto nemaju razvijen mehanizam protiv velikoalbanskog ili velikohrvatskog nacionalizma), imaju nešto komičniji motiv - oni žele da prikažu kako su Crnogorci bolji od Srba, zato što su Srbi porobljeni od strane Turaka, “a mi nijesmo, no smo se odupirali vjekovima” i zbog toga “pitanje je, da li bi Srbi danas bili bijele rase, da su Turci crnci”. Pajtonovski, zaista. Niti je Crna Gora “srpska Sparta”, niti su Crnogorci bili nepokorni. Odgovor leži kod Marksa - u ekonomiji. Kako?
Turci da su htjeli, odnosno da su imali ekonomskog interesa, zgromili bi Crnu Goru, bez obzira na junaštvo koje je krasilo crnogorske vojnike
Turcima jednostavno, nije bilo isplativo da kazne nekoliko desetina hiljada stočara, koji su odlučili da ne plaćaju porez sultanu, povukavši se u krševite predjele „đe bi i koza nogu slomila“. Crnoj Gori je bio propisan stočarski porez - filurija, koji je zavođen u brdovitim predjelima Osmanskog carstva. Godišnji prihod od crnogorskih podanika iznosio je 100.000 akči, dok su npr. u istom tom periodu, Turci od Grbaljske soli imali prihoda od oko 221.000 akči.
Postoje navodi, da je zbog neplaćanja poreza, Porta napravila operativnu procjenu, da vidi isplati li joj se osvajanje Cetinja i slanje vojske da kažnjava Crnogorce što ne plaćaju danak. Računica, na bazi pretpostavke, pokazala je da za opremanje vojske treba tri puta više sredstava, nego što je iznosio godišnji prihod od Crne Gore. Tako da,
Turci da su htjeli, odnosno da su imali ekonomskog interesa, zgromili bi Crnu Goru, bez obzira na junaštvo koje je krasilo crnogorske vojnike. Crna Gora je bila samo jedna iglena rupa na brodu Osmanskog carstva, koji je tonuo. Sve do Berlinskog kongresa, u spoljnoj politici velikih sila, teritorija Crne Gore tretirala se kao „pobunjeni dio“ Osmanskog carstva.
3. Turska noga nikad nije kročila na Cetinje!
Kada putujete po predjelima Katunske nahije i svratite u neku od živopisnih kafana, redovno se sa mještanima povede istorijski diskurs. Gotovo svi imaju identično viđenje - Turska noga na Cetinje nikad nije kročila! Nije drugačije ni sa većinom urbanih penzionera Prijestonice, „pripadnicima stare škole“. Ne, pa ne! Nikad Turci nijesu porazili Cetinje! Međutim, istorijski izvori govore drugačije.
Osmanska vojska, predvođena Ahmet - pašom, uspjela je da 1712. godine prodre na Cetinje i spali cetinjski manastir, da bi potom 1714. godine nova kaznena ekspedicija Numan - paše Keprilija, ponovila taj scenario i izvršila još veća zvjerstva. Treba li pominjati 1785. godinu, kada je skadarski vezir Mahmut - paša po već ustaljenoj praksi učinio isto? Ili su lokal patriote u zabludi, ili mi ne treba da se slažemo sa svojim mišljenjem, odnosno percepcijom? Žao mi je, ali izgleda da je turska noga čak tri puta šetala Cetinjem.
4. Carev laz
„Bitku“ na Carevu lazu sa pravom bi mogli nazvati - “crnogorski boj na Kosovu“. Ne zato što je ona tobože epohalna, već zbog toga što, kao ni Srbi za Kosovo, ne možemo istorijskim izvorima dokazati da se ona dogodila. Čitava priča oko bitke na Carevu lazu ovjenčana je mitološko - fantastičnim legendama, koje bi mogle poslužiti kao dobar scenario za stripove ili akcione filmove o nekom crnogorskom superheroju, poput Fleš Gordona ili Sandokana. Iz sačuvanih izvora, može se utvrditi, da je pomenute 1712. godine, Ahmet paša sa 20.000 ljudi napao Crnu Goru, osvojio Cetinje, i dobio priznanje pokornosti od nekih plemena.
U državi gdje je kao ministar prosvjete moguć Miodrag Stijepović, vjerovatno je moguća i ova bitka
Ono što je objektivnim istoričarima najvitalnije za njihovu rekonstrukciju, jesu izvori koji su nastali u tom periodu ili neposredno poslije njega. Prema stranim (mahom mletačkim) izvještajima, kada je u pitanju rat iz 1712. godine, vidi se da su se Crnogorci očajnički odupirali turskoj vojsci i nanijeli joj gubitke prilikom prodora vojske na Cetinje. U svim pomenutim izvorima, borbe između Crnogoraca i Turaka ne vezuju se za jedan lokalitet.
Da nema drugih izvora, nastalih mnogo kasnije, pitanje Careva laza u našoj istoriografiji ne bi se ni postavljalo. Nažalost, svi ovi dokazi nijesu uvaženi u našoj prosvjeti, pa se u udžbeniku istorije za treći razred gimnazije iz 2003. godine, na strani 75 provlači rečenica: „I pored crnogorske pobjede na Carevom lazu...“ Mada, u državi gdje je kao ministar prosvjete moguć Miodrag Stijepović, vjerovatno je moguća i ova bitka.
5. Istraga poturica
Glavna tema “Gorskog vijenca” je istraga poturica, odnosno pokolj i istrebljenje nepravoslavnog stanovništva u Staroj Crnoj Gori, svojevrsan mit iz naše istorije. Dobar dio domaće javnosti i dalje vjeruje da je to bio stvaran događaj. Naša istoriografija mučila je velike muke, dok konačno nije priznala da je “Istraga” samo imaginarni događaj, koji je služio da potkrijepi tvrdnje vladalačke porodice Petrović o tome da - Crna Gora nikada nije potpala pod Osmansku vlast, iako su dobro znali da je Đurađ Crnojević turskom sultanu priznao suverenstvo nad njom.
Što se tiče “Istrage”, o samom događaju nema nikakvih neposrednih podataka. Od domaćih izvora sačuvan je zapis vladike Danila u prepisu, u čiju se autentičnost sumnja. U samom dokumentu postoji niz nelogičnosti, o tome kako je šačica “hrabrih” izvršila ovaj poduhvat. Niko od učesnika “sa naše” strane nije stradao, samo je jedan akter bio ranjen, dok su svi sljedbenici Alaha u cetinjskom i ćeklićkom kraju, stradali i prognani. Možda bi ovih „7 veličanstvenih” Crnogoraca uspjelo da za jednu noć izvrši ovu specijalnu misiju, da su imali letilice i obuku britanskih SAS jedinica.
Da je ovo samo imaginaran događaj, potvrđuje i kasniji prelazak vladike Danila preko turske granice, jer da je bilo kakvog pokolja muhamedanskog stanovništva, sigurno je da on ne bi mogao slobodno kročiti na osmansko tle. Istragu poturica do Njegoševog doba, u pisanim dokumentima niko nije pomenuo. Postoji samo pjesma o “Badnjem večeru”, koju je po svoj prilici spjevao Petar I, a dotjerao Sima Milutinović. Pored ovih činjenica, mnogi krugovi bliski pravoslavnim crkvama, danas u Crnoj Gori ne žele da priznaju da ovog egzodusa nije bilo, već ga čak opravdavaju, jer su islamizirani pravoslavci tog doba “prodali vjeru za večeru.”
6. Crnogorci su Srbi po Zakoniku knjaza Danila
Ako je ijedan član nekog Zakona bio sklon zloupotrebama i manipulacijama, onda je to član 92 Danilovog Zakonika. Mnogi srpski nacionalisti i velikosrpski istoričari, pokušavali su da dokažu da je knjaz Danilo u svom Zakoniku unio ovaj član, kako bi istakao da su Crnogorci srpske narodnosti.
Knjaz Danilo
Na osnovu upoređivanja rukopisa Zakonika, i teksta koji je objavljen u Novom Sadu 1855. godine, uz korekturu Milorada Medakovića, uočavaju se bitne razlike - U rukopisu Zakonika, početak člana 92 glasi: “I ako u ovoj zemlji nema nikakve druge narodnosti i nikakve druge vjere do jedine pravoslavne…”, dok se u štampanom primjerku navodi: “Iako u ovoj zemlji nema nikave druge narodnosti do jedino srbske i nikakve vjere do jedine pravoslavne istočne…”. Koja vam je verzija autentičnija, sami prosudite.
7. Pohara Bjelopavlića i Kuča
Političko djelovanje knjaza Danila, u kasnijoj interpretaciji, bilo je izloženo mnogim tendencioznim tumačenjima, koja su imala najmanje dodirnih tačaka sa naučnim metodološkim pristupom. Kao jaka centralna figura, koja je na bazi autokratije zavela red i poštovanje zakona u Crnoj Gori, Danilo Petrović imao je veliki broj oponenata. Nakon pobune Pipera, sredinom 1854. došlo je do pobune Bjelopavlića protiv knjaza Danila. Organizatori su bili Risto i Đoko Bošković i Petar Pavićević.
Oni su, namjeravajući da podignu ustanak, sa grupom pobunjenika zauzeli municijski magazin u manastiru Ostrog. Knjaz je na ovakve poteze odgovorio slanjem 6.000 vojnika, koji u Bjelopavlićima nijesu naišli ni na kakav otpor, jer su glavni zavjerenici pobjegli na tursku teritoriju. Aktuelna vlast, smatrala je da se dio Bjelopavlića pobunio na podsticaj skadarskog Osman - paše.
Do “čuvene” pohare došlo je 1856. godine, kada su odredi crnogorskih vojnika krenuli u obračun sa dijelom Kuča naklonjenih Turcima, odnosno skadarskom paši
Ipak, da nikakvih zločina i silovanja u manastiru Ostrog nije bilo, potvrđuje francuski konzul Ijasent Ekar, koji navodi da je došlo do incidenta između perjanika i Bjelopavlića, ali zato što su ovi po naredbi knjaza Danila namorali bjelopavlićke žene da igraju sa njima u crnogorskom kolu, što su vođe pobune iskoristile kao izgovor da pokrenu ljude na oružje.
Francuski diplomata takođe ističe da u Crnoj Gori postoji velika grupa ljudi koja je neraspoložena prema knjazu, te da su vođe pobune u Bjelopavlićima, pripadnici ove grupacije. Nakon ovog stranog svjedočanstva, jasno se ukazuje da nema osnova za tvrdnju da je knjaz Danilo naredio silovanje. Jedino je izgleda bilo primoravanja bjelopavlićkih žena da igraju u kolu s perjanicima, što je kod Bjelopavlića, s razlogom, moglo izazvati nezadovoljstvo.
Ovo nezadovoljstvo svakako nije moglo biti razlog da grupa Bjelopavlića opljačka državno oružje i priprema ustanak. Razlog za pobunu stariji je od ovog događaja, a izmišljene priče o silovanju, samo su trebale da prikriju stvarne motive pobunjenika i njihovo savezništvo sa skadarskim pašom. (Andrijašević, Knjaz Danilo - Politički spisi, str. 35)
Neistine o pohari Kuča, morbidnije su od ove. Javno mnjenje pretrpano je radovima angažovanih istoričara, koji iz ličnog animoziteta prema knjazu Danilu, pokušavaju da umanje njegov državnički značaj, služeći se izmišljotinama iz pohoda na Kuče. Upotrebna vrijednost tih pamfleta, jednaka je onoj koju ima toalet papir. Do “čuvene” pohare došlo je 1856. godine, kada su odredi crnogorskih vojnika krenuli u obračun sa dijelom Kuča naklonjenih Turcima, odnosno skadarskom paši. U tom periodu, u Crnoj Gori vladala je velika glad, što je paša vješto koristio, motivišući Kuče da se odupru centralnoj vlasti knjaza Danila.
Takvu turkofilsku politiku Kuča, i periodične napade njihovih odreda na okolni pravoslavni živalj, zvanično Cetinje nije moglo dozvoliti. Francuski konzul u Skadru, naveo je da je pobuna u Kučima podstaknuta od osmanskih vlasti u Podgorici! Nakon intervencije u Kučima, komandant crnogorskog odreda Mirko Petrović, poslao je pismo knjazu Danilu u kome kaže da je likvidirano 50 pobunjenika. Mnogo godina kasnije, vojvoda Marko Miljanov, koji je u vrijeme pohare svojih Kuča bio perjanik na Cetinju i mirno čuvao stražu svom knjazu, zbog svađe sa Petrovićima, zapisuje da je do obračuna sa Kučima došlo zbog toga jer su oni odbili da plaćaju porez (!), što je uvrijedilo Danila. Smajli.
Na osnovu onoga što je čuo (!), Marko u svojoj knjizi o Kučima piše da se govori (!) da je ubijeno 243 Kuča, od čega samo 17 odraslih muškaraca, dok su ostatak bili nejač, žene i starci. I pri tome ne optužuje čitav crnogorski odred, već pojedine Crmničane i Vražegrmce. Plemenska posla.
Marko Miljanov
U svakom slučaju, navodi Marka Miljanova ne mogu se smatrati vjerodostojnim, a u njegovom djelu se čak i ne pominju knjaz Danilo i vojvoda Mirko kao naredbodavci zločina nad neborbenim stanovništvom. To sve nije smetalo našim tendencioznim hirurzima prošlosti, da objavljuju “monografije” tipa Zeko Mali, gdje frenetičnim lažima raspiruju istorijske neistine.
Na taj način jeftino nastoje postati intelektualci, preko priča o klanju beba i bacanju djece u vatru. U tom periodu, Crnogorci takvu praksu nijesu primjenjivali ni nad muslimanskim stanovništvom, već su strogo vodili računa kada je u pitanju čast žene i nedužnost djeteta. Izgleda da se crnogorskoj istoriografiji nije isplatilo pozno opismenjavanje Marka Miljanova.
8. Na Skadru poginulo 12.000 Crnogoraca!
Suludi napad na Skadar 1912/13. godine, poljuljao je ugled dinastije Petrović, ali i mnoge crnogorske domove zavio u crno. Nakon Podgoričke skupštine, i gašenja države Crne Gore, mnogi oponenti kralja Nikole predimenzionirali su njegove greške. Od tada, gotovo do danas održava se informacija da je pod Skadrom život izgubilo 12.000 Crnogoraca.
Ovaj podatak može se smatrati najvećom obmanom i neistinom u novijoj crnogorskoj istoriji. Prema zvaničnim podacima, Crna Gora je u cjelokupnom Balkanskom ratu imala 3.000 poginulih i 6.500 ranjenih. Dakle, mnjenje je od 1918. godine pumpano uveličanom cifrom od čak četiri puta. Ako ne vjerujete ovim podacima, pitajte najstarijeg člana vaše familije - đede, kolko je poginulo ljudi na Skadar?
9. Kralj Nikola “izdajnik”!
Suplent istorije, dr Radovan Perović - Tunguz je 1912. godine štampao brošuru pod pseudonimom Herzog von St. Sava, u kojoj je objavio izmišljeni “Tajni ugovor Crne Gore sa Austrijom” i datirao ga (12. juna 1907) u Beču, sa falsifikovanim potpisima knjaza Nikole i austrijskog cara Franca Jozefa I. Ovaj falsifikat je kasnije mnogo puta preštampavan i korišten kao dokaz “izdajničke politike” kralja Nikole, u cilju kompromitacije dinastije Petrović i krugova oko nje.
Tek nakon više od pola vijeka, istoričar Risto Dragićević je u cjelini razobličio ovaj falsifikat, u čemu mu je značajno svojom izjavom pomogao Radovanov brat Danilo. (Rastoder, Buduća prošlost, 113). Dragićević je utvrdio da je Perović, ne samo falsifikovao dokument, već da je u tom poslu pogriješio, jer je unio potpis jednog austrougarskog zvaničnika, koji je nekoliko dana prije 12. juna, bio smijenjen sa funkcije. I pored Dragićevićevog dokaza, i dan danas se prilikom napada na kralja Nikolu, kao argument koristi ugovor sa Austro - Ugarskom, kao dokaz njegove “izdajničke politike”.
10. Marko Daković poginuo kad ga je zlatna poluga udarila u glavu
Kada je otpočelo bjekstvo Vlade i kralja Jugoslavije, aprila 1941. godine, došlo je do pogibije Marka Dakovića. U narodu je ostalo da se priča, kako je poginuo u avionu koji je poletio iz Nikšića, tako što ga je udarila zlatna poluga u glavu. Vjerovatno je da su komunisti imali motiv da ovakvu neistinu prošire, kako bi diskreditovali predstavnike vlasti kraljevine Jugoslavije, odnosno da dokažu da su ovi mislili samo na novac i dragocjenosti. Međutim, ova teza je veoma prijemčiva i uskogrudim crnogorskim ultradesničarima.
Oni Dakovića gledaju kroz prizmu bjelaš-zelenaš. I jeste, Marko je bio bjelaš, ali bjelaš koga su srpske vlasti zadržale na granici da ne bi prisustvovao Podgoričkoj skupštini, iz straha da ne bi agitovao protiv bezuslovnog ujedinjenja i monarhizma. I jeste bio je bjelaš, ali bjelaš - republikanac i čovjek koji je sa 16 godina imao hrabrosti da organizuje protest protiv autokratije knjaza Nikole. I jeste, bio je bjelaš, isto kao i Sekula Drljević na početku. I jeste, bio je bjelaš, ali bjelaš koji je zbog razočaranosti politikom Karađorđevića, napustio istu 1920. godine.
Tek se pred Drugi svjetski rat vratio u politički život, kao ministar pravde u Vladi kraljevine Jugoslavije. Za Dakovića, Miloš Crnjanski u svojim Embahadama piše da je bio najpošteniji među svim predstavnicima vlasti! U toj knjizi, Crnjanski ističe da Marko nije umro tako što su ga udarile poluge Narodne banke, već da je poginuo u Grčkoj, ispavši iz pogođenog aviona i udarivši glavom o kamen. Možemo pretpostaviti, da su oni koji su pronijeli neistinu o zlatu, zlato pomiješali sa “dragim” kamenom. Tako je to u Crnoj Gori.
Galerija
Bonus video:
