Gost tribine koja je održana na Filozofskom fakultetu u Nikšiću, u organizaciji NVO “Hiperion” i studijskog programa za crnogorski jezik bio je Balša Brković, najbolji i najčitaniji romanopisac u Crnoj Gori, kako ga je predstavio medijator Željko Radulović, student druge godine.
Iako je, po logici stvari, pisac uvijek bio “angažovani intelektualac“ to je epitet kojim najčešće opisuju Brkovića, a on priznaje da mu je 90-ih bilo nezamislivo ne biti drugačiji i ohrabrivati druge da izraze stav na nepristajanje, jer to je ponekad najviše što možemo uraditi. “Intelektualni anarhista“ i “nepopravljivi ljevičar“ smatra da “dvorska kultura“ koja pripada feudalnoj svijesti odgovara Crnoj Gori, i da jedna kulturna adresa omogućava stvaranje jednoumlja, dok razuđena kultura stvara raznoglasje na sceni i omogućava da institucije ne budu “protočni bojler“ resornom ministarstvu.
Iako je zbirka poezije “Konji jedu breskve“ (objavljena 1985) bila njegova ulazna karta u svijet književnika, Brković priznaje da ga je zbirka poezije “Filip boje srebra“ napravila pjesnikom, pošto prve knjige uvijek budu najava dok se drugom dokazujete, ona je ta koja vas oblikuje i kojom pravite “književni iskorak“. Razlog što njegove knjige poezije izlaze sa višegodišnjim pauzama je, kako reče Brković, što prozu piše kada on to hoće, a poeziju kada ona to hoće.
Odrastao uz “Aleksandrijski kvartet“ od Lorensa Darela, jedinu knjigu koja se tražila preko malih oglasa i koja nikada nije prenoćila u antikvarnici, Brković je želio da napiše “Podgorički kvartet“. Tako su nastali romani “Privatna galerija“, “Paranoja u Podgorici“ i “Plaža Imelde Markos“, a cjelina će biti zaokružena djelom koje je u nastajanju - “Ponoć na Lenjinovom bulevaru“.
"Paranoja u Podgorici" je roman, kako je kazao Brković, pisan u noir maniru, koji se od klasičnih engleskih kriminalističkih romana razlikuje po tome što su ovdje detektivi učesnici događaja. I dok su drugi pisci iz Crne Gore događaje smještali izvan crnogorskih prostora Brković je imao potrebu da ispriča priču “u našem kontekstu”. To mu je i pošlo za rukom a uspjeh je tim veći što nakon “Privatne galerije” nastaju romani drugih pisaca koji se dešavaju u Crnoj Gori a ne, npr. u Americi.
“Želio sam da ispričam roman koji se dešava tu oko nas. Jedan od impulsa zašto sam želio da to bude urbani roman je i činjenica književnost nije ispratila jedno društvo koje postaje dominantno urbano”, kazao je Brković. Uslijedila je “Paranoja”, roman o kome se u javnosti ćutalo, a u potaji pričalo. Brković priznaje da je uživao dok je pisao pomenuti roman koji je u društvenom smisli možda najambiciozniji od svih ostalih jer je fokus stavljen na kriminalu, društveno-prihvatljivom poroku.
“Paranoja jeste bolest ali i pokušaj da uprojektujete smisao u besmisleni haos, da pronađete objašnjenje i onda kada ono ne postoji. Paranoja nije opasna sve dok možete da je kontrolišete”, kazao je Brković.
U “Plaži Imelde Markos” odlučio je da obradi fenomen krize i kako ljudi reaguju na nju, a ono što sva tri romana spaja je “status očinstva”.
Čovjek koji je napisao preko 550 kolumni i koji se preko deset godina svake subote uz jutarnju kafu “druži sa poznatim i nepoznatim ljudima” pričanje o prozi, knjiženosti i pozorištu, odmorio je uz “pjesnički intermeco” čitajući stihove iz knjige “Tražim đavola” koja će biti objavljena do kraja godine.
Zemlja veličanstvenih paradoksa
Brković je kazao da mu u “zanimljivom vremenu u kojem živimo” nije teško da svake subote nađe temu za kolumnu, a da je provokacija vrlo moćno sredstvo posebno za “okoštalo društvo gdje svi štrecaju od provokacija”.
A da je Crna Gora zemlja “veličanstvenih paradoksa” pokazuju primjeri gdje se general bori za demokratiju, a pjesnik traži zavođenje vanrednog stanja, prvi školovani slikar je daltonista, gdje je prosječnom Crnogorcu pojam za bludnika i ljubavnika Njegoš koji je bio episkop, pojam pisca je čovjek koji se opismenio u 52. godini...
Bonus video:
