Loše je kad se ne zna; gore je kad nema želje da se sazna
Sudanska poslovica
Danijel Figenšuh (Daniel Fügenschuh) je dobar arhitekt. Ako mi ne vjerujete, predlažem da na Netu ovjerite njegov realizovani projekat proširenja osnovne škole u Tirolu, u gradu Ratenberg - najmanjem gradu u Austriji, koji po popisu 2011. godine broji svega 405 stanovnika - što je ujedno i preduslov da bismo zajednički krenuli u paralelnu mini-analizu toga objekta i objekta tzv. eko zgrade Ujedinjeninih nacija u Podgorici - koji takođe možete, barem donekle, upoznati podsredstvom Interneta.
Za razliku od Podgorice - gdje mi, današnji Podgoričani, ni najmanje ne cijenimo graditeljska pregnuća predhodnih generacija Podgoričana; aktuelna dešavanja oko Tabačkog mosta na Ribnici, koji pripada otomanskom integralu, savršena su ilustracija upravo iznijete teze - u gradiću Ratenberg je očuvana vrlo specifična, kasno-srednjevjekovna atmosfera. Imamo malo gotike, malo više baroka, a ponegdje imamo i tzv. barokiziranu gotiku (renesansa je nekim čudom preskočena) - a imamo i taj augustinski manastir iz XIV vijeka koji je nekoliko puta proširivan, da bi u XVII vijeku bio temeljito barokiziran, više spolja nego iznutra, tj. u interijeru, gdje su sačuvani veličanstveni gotički zidovi i svodovi.
Manastir je sekularizovan 1970. godine i transformisan dijelom u muzej - težište postavke je ipak na tzv. religijskoj umjetnosti - a dijelom u školu. Iste godine je školi dodata neophodna gimnastička dvorana - što je škola bez gimnastičke dvorane, stvarno - da bi 2009. bio raspisan konkurs za novo proširenje. Trebalo je obezbijediti dodatni prostor za tzv. produženi boravak učenika, a gimnastičku salu je trebalo adaptirati kako bi mogla poslužiti i za povremeno održavanje raznih školskih svečanosti. Radilo se, sve u svemu, o 500 m2 novog korisnog prostora. Na konkursu je pobijedio Figenšuh, a projekat je realizovan 2011. godine.
OK, Figenšuhova interpolacija u Ratenbergu je u prvom redu neoboriv dokaz da je otvoreni, javni konkurs - jedini ispravan put ka hvale vrijednim arhitektonskim rješenjima. Ako apstrahujemo Figenšuhovu zgradu UN u Podgorici iz okruženja - ako zamislimo da ne postoje one dvije zgrade u pozadini, sa istočne strane - koje, u principu, nisu loše same po sebi, ali jesu loše ako uzmemo u obzir da strahovito destabilizuju kompletno okruženje; nije im mjesto gdje se nalaze, drugim riječima - i da ne postoji Moskovski most - a da postoji Most Milenijum, u kompletu sa pilonom i dva seta zatega što služe kao dodatno osiguranje pilona - onda imamo, tj. imali smo izvanredno rješenje - pobjedničko rješenje na konkursu koji je organizovan u Austriji i na kojemu su učestvovali austrijski arhitekti.
Da se išlo ustaljenom crnogorskom praksom - raspiše se tender za izradu projektne dokumentacije, pa ko traži najmanji honorar taj dobije posao - imali bismo, bojim se, još jedan u nizu recentnijih, zastrašujuće pretencioznih, a u suštini do bola banalnih, otužno-provincijalnih promašaja duž Bulevara Ivana Crnojevića. Imali bismo, drugim riječima, još jedan u nizu napadno-vulgarnih spomenika podignutih u čast odlazećeg gradonačelnika Miomira Mugoše.
Sa druge strane - otvoreni, javni konkurs, iznimno je važna institucija na putu ka etabliranju arhitektonskih praksi u povoju, poput Figenšuhove - jer mlade prakse u pravilu ne dobijaju poslove direktno. Nakon što je vrlo zorno pokazao i dokazao da je dorastao najtežim zadacima - tj. da umije djelovati objektom od betona i stakla u vrlo osjetljivom istorijskom jezgru slikovitog gradića, govorim o školi u Ratenbergu, da ne bi bilo zabune - i to na način da značajno podigne prostorni kvalitet okruženja - pred Figenšuhom se otvorila budućnost. Njegova realizacija u Tirolu se našla na listi od 13 austrijskih realizacija koje su pretendendovale na prestižnu Misovu nagradu u ciklusu 2013. godine. Ne bih se kladio da će se njegov podgorički objekat - koji je takođe, treba naglasiti, realizovan u betonu i staklu - naći na bilo kakvim listama, što je živa šteta - jer je objekat dobar - ali ga je ipak nemoguće uslikati u krupnom planu, ako se razumijemo.
Škola u Ratenbergu (Rattenberg); Daniel Figenšuh, 2009.
Ako prihvatimo jednu od aktuelnijih definicija projektovanja, koja kaže da je projektovanje zapravo proces donošenja odluka koji na kraju može ali i ne mora da rezultira izvedenim objektom - onda je proširenje /aneks škole u Ratenbergu rezultat čitavog niza ispravnih odluka - od odluka koje se tiču volumetrije objekta, tj. njegove geometrije, preko odluka kojima je odgovoreno na funkcionalne, tj. programske zahtjeve, sve do odluka koje su se ticale materijalizacije - i sve to, svakako treba naglasiti, u vrlo zahtjevnom i vrlo osjetljivom kontekstu gradića bogate graditeljske povijesti.
Možda će nekoga od vas Figenšuhov aneks podsjetiti na tzv. revolucionarni neoklasicizam, tj. na Leduov (Claude-Nicolas Ledoux) nerealizovani projekat zatvora u Eks-an-Provansu iz 1776. - u oba slučaja imamo beskompromisno jasan, snažan volumen i te male prozore koji su postavljeni na pristojnoj udaljenosti od ravni fasade, kako bi se dobio utisak o teškoj masivnosti betonskog zida, odnosno kako bi se pojačao utisak o masi objekta - ili pak na neku savremenu, krajnje slobodnu interpretaciju gotičke arhitekture - kako bilo, nemoguće je oteti se utisku da je Figenšuhova škola u Rotenbzrgu vrlo intrigantan objekat.
Za razliku od škole u Rotenbergu, Figenšuhova eko zgrada u Podgorici je rezultat djelovanja u manje zahtjevnom i manje osjetljivom - ali ne i u manje znakovitom okruženju. Figenšuh je vertikali pilona Mosta Milenijum vrlo prirodno suprotstavio horizontalu objekta, pojačanu šetnicom prema rijeci koja, nažalost, nije realizovana - a svi smo još davne 2006. godine vidjeli tu bijelu grezu kojom je trebalo nasuti šetnicu.
Što se tiče funkcionalnih rješenja - uočljivo je Figenšuhovo nastojanje da boravak i rad u zgradi učini što prijatnijim - ali i produktivnijim - s tim da je veliko pitanje da li će ljudi biti u stanju da se stvarno skoncentrišu u toj atmosferi, koliko sam uspio da uočim spolja - konstantne transparentnosti. Kladio bih se da će se vrlo brzo na staklenim fasadama eko zgrade pojaviti nekakvi zastori, brisolei ili pak nešto treće.
Što se tiče one silne zemlje iz širokog iskopa za Figenšuhov PG objekat - koja je jednostavno gurnuta u Moraču, jer je to rješenje daleko jeftinije od eko-rješenja, koje bi podrazumijevalo odvoz te zemlje na neku lokaciju predviđenu za deponovanje zemlje - moram vam priznati da mi je ta epizoda bila vrlo interesantna.
Ta zemlja je bila motiv serije fotografija koju sam napravio par dana prije otvaranja eko zgrade UN. Nedelju dana poslije otvaranja, primijetio sam da se montira ograda koja dijeli uređeni travnjak eko zgrade, prema Morači, i onaj nasip od iskopane zemlje ispod objekta, takođe prema Morači. Da je riječ o objektu nekog bahatog domicilnog skorojevića - pa da shvatimo da mu se nije moglo stati u kraj - ali Ujedinjene nacije! - tu nešto definitivno nije u redu. Ne mogu vjerovati da se čeka da Morača riješi problem - tj. da odnese zemlju iskopanu prilikom gradnje eko zgrade.
Bonus video:
