Ona je “dijete okeana”. Otac joj je bio potomak samuraja, pijanista u mladosti, a potom bankar. Rođena je u Japanu, preživjela je vatreno bombardovanje Tokija u Drugom svjetskom ratu, ali je dobar dio života ipak provela u SAD. Mnogima je prije svega poznata kao žena i umjetnički saputnik Džona Lenona. Na pragu devete decenije života, Joko Ono je i sama simbol jednog pravca u umjetnosti - konceptualizma i ideje u službi aktivizma.
Retrospektivna izložba u Muzeju savremene umjetnosti u Sidneju, pod nazivom “Rat je završen” koja se vremenski poklopila sa onom u austrijskom gradiću Kremsu, samo je jedna u seriji manifestacija koje ukazuju na trajnu aktuelnost njenih poruka.
Joko Ono je sve samo ne sentimentalna. Nekome ko se oduvijek aktivno suprotstavljao pasivnom doživljaju umjetnosti to je istinski nemoguće.
U govoru održanom na otvaranju retrospektive njenih radova, bivši sudija Vrhovnog suda Australije i borac za ljudska prava Majkl Kirbi, podsjetio je da je Ono oduvijek željela da bude učesnik, kao što danas želi da oni koji posmatraju njeno djelo ponesu u sebi djelić oblaka, ili da objese svoju poruku o drvo želja. Jer, pasivnost opravdava rat i nasilje.
Najpoznatiji od svih radova je ipak performans “Cut piece”, koji je Ono prvi put izvela u Kjotu 1964. godine
Poziv upućen posjetiocima sidnejskog muzeja da svako ponese po jedan dio izraz je nade da će se jednoga dana vratiti kako bi zajedno sastavili neko novo nebo”.
Koliko borac za mir, Joko Ono je toliko i borac protiv seksizma, ali i tabua vezanih za ljudsko tijelo. Mnogi njeni radovi ukazuju na prikrivenu, ali stalnu agresiju prema ženama. Instalacija “Dodirni me III” (2008), sastoji se od djelova ženskog tijela izrađenih od silikona i izloženih u omanjim drvenim kutijama, na pijedestalu.
Sa jedne strane je postavljena činija sa vodom i uputstvom posjetiocima da pokvase prste, a onda blago dodirnu “tijelo”. Kada je prvi put bilo izloženo u Njujorku, ulegnuća i rupe koji su na njemu ubrzo nastali podstakli su vlasnika galerije da predloži da se taj eksponat povuče. Joko Ono je odbila, ostavivši ga da svjedoči o nasilju koje je za mnoge žene svakodnevica.
Najpoznatiji od svih radova je ipak performans “Cut piece”, koji je Ono prvi put izvela u Kjotu 1964. godine. Za vrijeme pariskog performansa kada je umjetnica već imala 70 godina, publika je odsijecajući komadiće odjeće obnažila i smežuranu kožu na njenom trbuhu.
Pitanje starenja, ranjivosti, dostojanstva, povjerenja, kao i dijapazona reakcije publike, sva su dotaknuta u ovoj kompilaciji.
Krajem 2002. godine, Joko Ono je ustanovila Lenon-Ono nagradu za mir u visini od 50.000 dolara, koja se svake druge godine dodjeljuje umjetnicima u regionima zahvaćenim konfliktom. Ona sama dobitnik je mnogih priznanja, između ostalog, Zlatnog lava za životno djelo na venecijanskom Bijenalu (2000).
Kula nazvana “Zamisli mir” po čuvenoj Lenonovoj pjesmi
Drvo želja koje pominje gospodin Kirbi jeste instalacija čiji naziv ima za Japance, kao i za Australijance, arhetipski prizvuk.
Za prve, jer se drvo želja nalazi u dvorištu svakog šinto hrama; za druge, jer je preuzeto iz priča uz koje odrastaju djeca.
Joko Ono je taj projekat započela još 1996. godine i on se još širi.
Do sada je prikupila preko milion listića sa ispisanim željama. Jedan broj je već ukopan ispod svjetlosne kule u blizini Rejkjavika, nazvane “Zamisli mir”, po čuvenoj pjesmi Džona Lenona. U u Sidneju je postavljeno ne jedno drvo želja, već šest.
Bonus video:
