Čovjekovo samopouzdanje i samopoštovanje mogu poljuljati mnoge stvari, ali nakupljanje takvih negativnih osjećanja može biti vrlo opasno.
Prema mišljenju penzionisanog američkog sociologa profesora Tomasa Šefa, moderno društvo ljude podstiče na individualnost, ali ne pušta da se emocije ispriječe na tom putu.
U žurnalu Cultural Sociology, profesor Šef kaže da je stid "najpotiskivanija emocija i zato najdestruktivnija", a možda je jedan od nevidljivih uzroka rata u Iraku i drugih oblika agresije.
"Emocije su kao disanje – ako ih blokirate, izazivaju probleme", kaže ovaj nekadašnji profesor Univerziteta u Santa Barbari.
Kada je skriven, stid izaziva ozbiljnu borbu, ne samo u pojedincima, nego i u grupama.
Šef ukazuje da upravo stid, ili reakcija na njega, stoji iza činova agresije, poput ratova i drugih vojnih konflikata.
"Naročito za vođe i stid i bijes su brižljivo skriveni pod velom racionalnosti", kaže on.
"Bušova administracija bila je postiđena napadom 11. septembra, a iz bespomoćnosti su htjeli da kazne napadače. Invazija na Irak na osnovu lažnih premisa poslužila je da se sakrije njihov stid iza činova bijesa i agresije".
"Bušova administracija bila je postiđena napadom 11. septembra, a iz bespomoćnosti su htjeli da kazne napadače. Invazija na Irak na osnovu lažnih premisa poslužila je da se sakrije njihov stid iza činova bijesa i agresije"
Prema njegovom mišljenju, društvo koje njeguje individualizam je plodno tle za emociju srama, jer se ljudi podstiču da "sve rade sami bez obzira na posljedice koje to može imati na odnose s drugima".
"Ljudi uče da se ponašaju kao da su samodovoljni i nezavisni od drugih. Ova osobina ima svoje konstruktivne i kreativne strane, ali i bar dvije negativne posljedice: otuđenje i skrivanje stida".
Šef dalje tvrdi da iako stid ne postoji ništa manje ili više u odnosu na ranije decenije, sada postaje sve skriveniji.
"Stid je biološki entitet kao i druge emocije, ali ljudi ga više potiskuju, nego ostale", kaže profesor.
"Skrivanje emocija je mnogo rasprostranjenije u modernim društvima, nego u tradicionalnim".
U istraživanju veze između stida i agresije, Šef navodi sociologa Nila Vebsdejla koji je proučavao slučajeve ubistava unutar porodica.
Profesor smatra da kada jedan supružnik ubije drugog, djecu, a čak i sebe, razlozi zbog kojih to čini su vjerovatno u vezi sa potisnutim stidom.
"Riječ je o osjećaju poniženosti i skrivanju iza nasilja", objašnjava on.
"Srećnici koji su kao djeca imali mnogo pažnje od barem jednog roditelja, osjećaju se ponosnije, prihvataju da su to što jesu i zato osjećaju manje srama i odbijanja"
Problem sa takvim načinom razmišljanja, smatra Šef, je taj što je stid zapravo veoma korisna emocija.
"Stid je osnova morala", kaže Šef.
"Ne možete imati moralno društvo bez stida. On nudi težinu moralnosti. Postoje stotine stvari u vašim glavama o tome šta bi trebalo, a šta ne bi trebalo da radite, ali ona koja vas pogađa je ona koja izaziva stid".
Dok su neki ljudi mnogo podložniji efektima stida, drugi tu emociju lako potiskuju.
"Srećnici koji su kao djeca imali mnogo pažnje od barem jednog roditelja, osjećaju se ponosnije, prihvataju da su to što jesu i zato osjećaju manje srama i odbijanja", kaže Šef.
"Najbolji način da se čovjek prirodno oslobodi srama je da se smije sebi ili univerzumu, ali ne drugim ljudima. Kada se smijemo nekoj komediji, to je dobro. Bez obzira na to ko su glumci, mi se zapravo smijemo nama samima koje vidimo u njihovim postupcima".
Bonus video:
