Daj mi sve, sve što imaš ti/ Jer te Kiza neće čekati
Heroji, Kiza rok, 1988.
Ustaljena je praksa u sredinama s bogatom arhitektonskom tradicijom i razvijenom kulturom prostora da se par dana prije zvanične inauguracije neke važne građevine - pogotovo ako je riječ o građevini finansiranoj javnim novcem, tj. novcem poreskih obveznika, odnosno našim novcem - pozovu viđeniji arhitektonski kritičari, kako domicilni tako i oni čije djelovanje prevazilazi uske nacionalne okvire, kao i pojedini novinari opšte prakse koji se bave temama od značaja za grad i graditeljstvo - i da se organizuje tzv. autorsko vođenje kroz objekat - sa neizostavnim koktelom na kraju.
To se ne praktikuje u svima nama najdražoj Crnoj Gori, vjerovatno iz razloga što arhitektonska kritika, kao profesionalna novinarska disciplina - nije pustila dubok korijen (nemojte da se smijete, molim vas) - a o arhitektonskoj kritici kao akademskoj disciplini još nema ni govora. Takođe, naše stručno mnjenje nije na nivou koji bi jamčio nekakav standard kvaliteta. U takvoj konstelaciji mnogo toga se podrazumijeva i uzima zdravo za gotovo - ili, drugim riječima, ništa se ne dovodi u pitanje, barem ne javno. Ko ima novac, ili raspolaže našim novcem - u slučaju državnih investicija - taj donosi sve odluke.
Kako bilo, autorsko vođenje kroz objekat je važna institucija. Kritičarima i novinarima se tim putem pruža jedinstvena prilika da od autora, tj. arhitekta - koji se obavezno pojavljuje u pratnji svog tima - dobiju sve informacije iz prve ruke - koje mogu, ali i ne moraju biti sasvim u skladu sa zvaničnim informacijama iznijetim u press-materijalu, koji PR službe šalju, uz pozivnice, barem desetak dana prije vođenja kroz objekat. Vođenje je zapravo konferencija za probrane novinare na licu mjesta, u samoj građevini, tj. u objektu. Koktel je kruna događaja, u svakom pogledu - i služi da se u prijatnoj, opuštenoj atmosferi, uporede utisci i mišljenja i da se do kraja izdiferenciraju stavovi.
Idejno rješenje eko zgrade UN, rendering, 2006. (nema ni pomena o zgradama sa istočne strane eko zgrade UN i o Moskovskom mostu)
Znam, kritičar ili novinar uvijek može stupiti u kontakt sa arhitektom i iskamčiti razgovor, tj. intervju - jedan na jedan. Glad arhitekata za medijskom pažnjom je neutaživa - vjerujte mi, znam o čemu govorim - i obrnuto je proporcionalna rezultatima ostvarenim u karijeri - s najboljim, tj. najglasovitijim arhitektima uvijek ćete imati najviše muke dok ih ne privolite na razgovor. Ipak, taj podsticaj od strane kolega koji su u poziciji da razmišljaju o istim stvarima o kojima vi razmišljate - i to direktan podsticaj, na licu mjesta i u prisustvu autora - od neprocjenjive je važnosti. Projektovanje je jedna strana medalje - kritika je druga strana. Ako vam kritika leži na srcu, u pravilu je manje važno kako arhitekt-autor vidi svoje ostvarenje od toga kako ga vide vaše drage kolege kritičari.
Ako ste skloni da čitate prikaze arhitektonskih ostvarenja koji se pojavljuju u britanskoj štampi - Britanci su u tom žanru neprikosnoveni, sva najznačajnija britanska štampana glasila imaju u svojim redovima glavnog i barem još trojicu arhitektonskih kritičara - jasno vam je da su ti prikazi često pisani pod ozračjem vrlo specifičnog raspoloženja koje se spontano gradi upravo prilikom autorskih vođenja kroz objekte, odnosno na koktelima nakon vođenja.
Da je, kojim slučajem, prije zvanične ceremonije otvaranja eko zgrade Ujedinjenih nacija u Podgorici - koja je, uzgred da kažem, upriličena bila u prošli ponedeljak, 10. marta - organizovano bilo vođenje kroz objekat - i da sam bio pozvan, to je ipak nužan uslov čak i u hipotetičkoj varijanti - u ovom trenutku bih bio u posjedu provjerenih informacija, te iskristalisanih opažanja i izbrušenih stavova, pa bi pisanje o pomenutoj zgradi bio pravi užitak. Ovako, više je pitanja nego što je odgovora, moram priznati - mada su neke stvari sasvim očigledne.
Očigledno je, na primjer, ako izuzmemo zgrade sa istočne strane i Moskovski most, da se nije previše odstupilo od originalnog idejnog rješenja same zgrade UN - eko zgrade - u Podgorici, austrijskog arhitekta Danijela Figenšuha (Daniel Fügenschuh - fuegenschuh.at), kojim je pobijedio na konkursu što je 2006. godine organizovan u Austriji. Predaleko bi nas odvelo kada bismo sada ušli u razmatranje činjenice da je eko zgradu finansirala Vlada Crne Gore, tj. mi - građani Crne Gore - a da je konkurs organizovan u dalekoj Austriji - najvažnije je da je Figenšuovo rješenje bilo vrlo promišljeno, dopadljivo i sasvim u skladu sa okruženjem.
Još od trenutka kada je otvoren Most Milenijum - bilo je to 13. jula 2005. godine, što znači da je most postojao kada se u priči pojavljuje Figenšuh, što podrazumijeva da je on morao podrediti svoj konkursni projekat činjenici da most postoji - svakome je bilo jasno da je pilon mosta - zahvaljujući svojim dimenzijama i konstruktivnom sistemu, a radi se o mostu sa kosim zategama, tj. kablovima, da ne bi bilo zabune - nešto o čemu se mora strogo voditi računa. U to ime, Figenšuh je osmislio dugačak, ravan objekat - dodatno insistirajući da se objekat locira što niže u odnosu na kotu lijeve obale Morače - kako bi se u najvećoj mogućoj mjeri reducirao vizuelni uticaj pilona na novi objekat - i obratno. Ako bi trebalo Figenšuhovom projektu pripisati dva ključa atributa, ti atributi bi bili: ravan i nizak.
Ako mene pitate, nije se moglo bolje od toga. Imali smo izvanredno rješenje, još u startu. Ali ne lezi vraže...
U suštini, Most Milenijum je grandiozna, samosvojna konstrukcija, koja nikako ne trpi druge konstrukcije - pogotovo konstrukcije skromnijih dimenzija - u svojoj blizini. Da su oko mosta, tj. u njegovoj neposrednoj blizini, posađeni borovi - koji bi za 5-6 decenija izgledali kao oni na Kruševcu - i da je zabranjena gradnja u prečniku od 500 metara oko mosta - da je, konačno, uređen park na cijelom prostoru koji gravitira Morači između Mosta Union i Vezirovog mosta - naš glavni grad bi i te kako imao čime da se ponosi. Ovako, imamo arhitektonski stil koji je novinar Irish Timesa (kompletan tekst imate na adresi un.org.me) nazvao napadnom vulgarnošću (flashy vulgarity).
Problem je, naravno, u one dvije zgrade koje se nalaze sa istočne strane eko zgrade UN - i u Moskovskom mostu. Problem je zapravo u gomilanju, tj. u zapanjujućem, apsolutnom nerazumijevanju prostora kao medija u kojem bi, da je sreće, djelovali isključivo urbanisti i arhitekti (a ne ljekari, tj. gradonačelnici).
U međuvremenu, za domaći zadatak, pokušajte da odgovorite na sljedeće pitanje: da li bi eko zgrada UN u Podgorici bolje izgledala da nisu dodate te dvije zgrade u pozadini, tj. sa istočne strane - i da nije dodat Moskovski most - ili je pak bolje ovako kako je sada?
Moj odgovor na to pitanje potražite u narednom broju.
Galerija
Bonus video:
