Često se može čuti ili čitati otprilike ovakva neka rečenica: “Slobodan je - kaže - kao ptica na grani”. Ovakva rečenica, kao i rezon na kojem je zasnovana, etablirani su. Ptica je tu metafora slobode.
Nego, da li je baš tako?
Jer, strožije ispitivano, pokazuje se da ona rečenica nije tako tačna, kao što bi da izgleda. U svakom slučaju, ono što izgleda očigledno - naime, da je ptica s razlogom neprijeporna metafora slobode - treba dovesti u pitanje. Kao i mnogo toga drugoga i ovo ovdje očigledno pokazuje se kao varljivo.
Jer, ptica uopšte nije slobodna, ako procjenjujemo in stricto sensu.
Refleksno i refleksivno
Naravno, drugo je to što ptica izgleda da je slobodna. Kada je vidimo, kakvu pticu, kako leti visoko, “sve do neba”, mi refleksno pomislimo nešto o tome kako i koliko je navedena životinja slobodna. I poželimo da i mi budemo tako i toliko slobodni.
U filozofiji je, međutim, stalo do refleksivnog a ne refleksnog zaključivanja. Stoga i na ovom primjeru može se da vidi ono što primjećuje Hegel a ponavlja Hajdeger, naime, da je filozofija svijet okrenut naglavačke.
Tako da uz nešto ponešto smišljenog pretjerivanja možemo kazati ovako: ako neko nije slobodan onda je to ptica.
Kako to? Pa evo, uzmimo primjer ptica koje se nazivaju selice. Da li su one slobodne?
Da li su laste slobodne? Mogu li, primjera radi, laste reći - iduće godine nećemo ići na Jug?
Naravno, nisu u pitanju jedino ptice. Tako je i sa svim drugim životinjama. Iste su, naime, skroz okovane njihovom “životinjskom situacijom“, skroz determinisane instinktima, ergo nijesu slobodne.
U filozofiji, priroda se kao takva smatra prostorom neslobode. U prirodi nema slobode. Sloboda je suprotnost prirodi.
Prema tome, čovjek koji bi htio da bude slobodan, mislimo: istinski slobodan, nikako ne treba da bude “prirodan”.
Međutim, ovdje već iskrsava ne mali problem, naime, pitanje: Da li je, onda, sloboda uopšte moguća?
Jer, kao tjelesno biće, svaki je čovjek prirodan, dio prirode. Ima potrebe koje su prirodne. Takođe, kao i životinje, ima instinkte.
Reći će se: Da, no nema li čovjek i dušu? Kako tu stoje stvari?
Svakako, to pitanje nas vuče naprijed. No, najprije treba reći da i životinje imaju dušu. Ipak, valja znati da između ljudske duše i životinjske duše postoji velika, ontološka razlika. Naime, kao što je to objasnio sv. Avgustin, životinje imaju dušu tek kao puki pokretač, dok ljudi imaju dušu kao suštinu.
Činjenica, pak, da čovjek ima dušu, da duša jeste suština, nikako ne vodi, sama po sebi, ka zaključku da je čovjek, samim tim što ima i dušu, slobodno biće.
Život u determinizmu
S obzirom da se ovdje meditira o slobodi, šta li je prirodnije i primjerenije no da se obavezno konsultujemo s Kantom, tim filozofom slobode?
Za njega, “sloboda ni u kom slučaju ne može da bude predmet iskustva”.
Znači li to da sloboda i ne postoji? Da bismo odgovorili, najprije nam valja shvatiti šta je to što je suprotnost slobodi.
Ne bi bilo loše da probamo da kao, najprije pretpostavljenu, suprotnost slobodi postavimo determinizam, pođemo od toga i - ako ništa drugo - vidimo dokle možemo ići i stići.
Opet, da bismo objasnili determinizam, objasnićemo prvo konkretnije i refleksivnije šta je to sloboda, kao suprotnost determinizmu. Sloboda, naime, podrazumijeva slobodno djelovanje. Slobodno djelovanje, pak, jeste takvo djelovanje koje je prouzrokovano, motivisano ili pokrenuto slobodom, slobodno ili genuino iz slobode.
Recimo, ako ja slobodno odaberem šta ću danas da ručam - a ne, znači, da mi neko odredi: Ješćeš to i to - budimo sigurni da to i nije neko slobodno djelovanje, štaviše, to nije sloboda, primjer slobode. Jer, kako god da bilo i odvijalo se tamo spolja, činjenica je da je moje djelovanje pokrenuto instinktom, dakle prirodom, te dakle spada u prirodni determinizam ili determinizam prirode, što konsekventno znači da tu nema ni “s” od slobode.
Dok, treba vidjeti i razvidjeti kako stoje stvari ako bi da važi i obrnuta relacija, naime, ukoliko bih ja kazao: Iako sam “gladan kao vuk”, neću da uzmem ama ni jedan zalogaj hrane - naravno, pod pretpostavkom da razlog za to neuzimanje nije nekakav skriveni ili neskriveni autonihilizam, nego jedan izrazito plemenit razlog.
Sad, ako bismo sve naše radnje, neka bude u toku jedne godine, razvrstali i razmotrili, da li bi se za iste pronašlo da su slobodne ili determinisane? Ili: Koliko od istih je slobodno a koliko determinisano?
Nemojmo se iznenaditi ako bi ili što bi se ispostavilo da je odgovor otprilike ovakav: Od toliko i toliko radnji koje je taj i taj pojedinac načinio u prošloj godini, stvarno slobodno je bilo 0 (nula) radnji.
Okovi slobode
Da bismo razumjeli pitanja koja se ovdje postavljaju i pretpostavljaju, treba da o slobodi razmišljamo filozofski, što će reći da neke stvari okrenemo naglavačke.
Uzmite, recimo, onaj poznati Rusoov postulat, to jest rečenicu kojom otpočinje njegovo famozno djelo “Rasprava o porijeklu nejednakosti među ljudima”. “Čovjek se - veli on - rađa slobodan a svugdje je u okovima”.
Ovdje imamo nešto slično kao kada je u pitanju ona etablirana rečenica sa početka teksta. Naime, ovo što Ruso tu piše i tvrdi, naprosto, uopšte nije tačno!
Pogledajte samo kako ovaj sanjar i šetač okreće stvari naglavačke. Jer, kako to on misli - čovjek se rađa slobodan? To, mislimo očito, nije tačno.
Prvo, niko se ne rađa po svojoj volji. Niko nije pitan: Hoćeš li ti, čovječe, da se rodiš? Drugo, naprotiv, ako se za nekoga ne bi moglo reći da je slobodan, to bi bilo baš novorođenče, što valjda i ne treba osobito obrazlagati.
Dalje, Ruso je previše insistirao na slobodi kao pukoj slobodi od okova, onome dakle što Šopenhauer opisuje kao fizička sloboda i čemu ne pri-daje značaj prave slobode kakva jeste.
Osim toga, Ruso se uopšte nije ni približio onome što je 200 godina poslije njega shvatio Erih From, naime, da sloboda za ljude može da predstavlja neviđen teret, skoro doslovno - okove.
Ljudi se, naime, itekako mogu okivati slobodom.
U tom smislu, uzmite ovaj pojašnjavajući primjer. Naime, tiranin Kir je pokorio Liđane i zauzeo njihovu prijestonicu Sard, zarobivši njihovog vladara Kreza.
Ali Liđani se vrlo brzo pobuniše i narod Sarda podiže ustanak protiv Kira. Kada je to javljeno Kiru, on je prvo htio da pošalje vojsku na pobunjeni narod. Međutim - da li sam ili po nečijem nagovoru - on se dosjeti te naredi da se u pobunjenom Sardu otvore javne kuće, gostionice i javne igre. Obnarodovao je da stanovništvo treba da ih posjećuje. I - šta se desilo?
Ispostavilo se da je takva tiraninova dosjetka bila toliko djelotvorna da nije bilo potrebe da se šalje bilo kakva vojska. Jer, Liđani su, itekako, prihvatili Kirovu “ponudu”. Čak toliko delirično da je, izgleda, i latinska riječ ludi - što znači zabava, potekla od riječi Lidi, odnosno, Liđani.
Može biti da je i relevantni teoretičar Luis Mamford imao pred očima i primjer sa Kirom i Liđanima kada je u studiji “Pentagon moći” napisao i: “Ne jedan vladar ili despot otkrili su da sloboda u smislu osjetilnih poticaja i primamljivanja može biti čak djelotvornija od prinude, te da bolje osigurava poslušnost”.
(Kraj u narednom broju)
Bonus video:
