(Boja duboke vode; Brana Radević; Vulkan izdavaštvo, Beograd, 2014; 300 str.)
Činjenica je ni da Perast, kao najdominantniji protagonista ovog romana, opisan u Boji duboke vode kao "bogati beli grad bez zidina, srastao s brdom i poverljivo otvoren moru", ne uspijeva da ostavi onaj uobičajeni prolazni utisak nevjerice s kojim se neosporno rvate dok prolazite kroz porozne domaće knjige u posljednje vrijeme obuzete istorijom. U jednom trenutku će to staro stjecište biti nabijeno i jednim nezadrživim emotivnim klupkom koje će početi da se - kao juče, tako na apsolutno isti način i danas - generalno pesimistički odmotava u ovom čudnovato neznatnom, a inače vrlo svedenom djelu sa mnogo račvanja uprkos blago kohezivnoj priči.
Priča koja sižejnom strukturom osjetno nadilazi okvire popularnog žanra za koji je, čini se, namjenski pisan - sa svim svojim pažljivo odvaganim omažima i očitim samoparodijama - predstavljena je u fragmentarnim sekvencama, odnosno slikama, gdje je dobar dio nje namjerno prepušten čitaocu. Ford Medoks Ford, jedan od boljih ali po svemu sudeći manje čitanih engleskih pisaca prošlog vijeka, ovakav način proznog izraza - dakle, nije u pitanju stil - imenovao je impresionizmom. Objasnio je to na primjeru kada autor ne pokušava da vam opiše svaku zamislivu instancu oko likova, koliko da vam u kratkim isprekidanim sjećanjima predstavi njihovu suštinu - kao što to, u načelu, čini sâm život.
Tako da je implicitno da, čim na početku shvatimo da se nalazimo u taksiju koji iz Tivta ka Perastu vozi srednjovječnu Beograđanku Đurđu i njenog supruga, Sergeja, iako to nigdje nije istaknuto, stvari - bračne? - među njima ne funkcionišu kao u prošlosti. Brojne karakterne osobenosti, pa i bitni dijelovi priče, biće neposredno i prije svega nježno predstavljeni, ili pak ponovljeni, na čestim okupljanjima koje će protagonisti, tokom tih mjesec dana boravka na moru, provesti sa bliskim prijateljima; okruženi neformalnim ćakulanjem i očevidnim preispitivanjem, naizgled će svi imati po jednu tajnu čije će razriješenje tek uslijediti ili će, u najmanju ruku, ono biti naslućeno.
Svrha Đurđinog boravka na moru više je od puke radoznalosti razočarane žene koja u radu na prikupljanju materijala za esej o pjesnički nastrojenoj katoličkoj redovnici, sestri Beati, iz XVIII vijeka pokušava da umiri sve ustalasanije duhove prošlosti koji, ovog puta, nemaju direktne veze sa Sergejem, koliko, možda, sa zahvalnim introspektivnim otkrivenjem da je 25-godišnji sin Petar neobično podsjeća na Lenku, ćerku što je takođe voljela da se gubi u poeziji.
Iz ovog realizma protkanog nenametljivim elipsama koji, opet, neodoljivo podsjeća na romane Henrija Grina, gdje se obično od spoljnih znakova išlo ka unutrašnjoj sadržini, autor će nas svako malo seliti u Boku, u 1734. godinu, u kitnjastu dušu ništa manje raznorodnog naroda na istoj geografskoj širini, gdje žitelji odživljavaju svoju svakodnevnicu.
Drugo lice romana počinje hvaljenim trgovcem i kapetanom Sperance, Andreom Karlijem, tajanstvenim kao Edmond Dantes pod drugim imenom, koji upravo uplovljava kroz Verige na trojarbolnom vašelu sa mletačkim grbom, i sječe more u smjeru bogatog bijelog grada bez zidina. Cilj koji ga dovodi na rodno tle skoro poslije dvije decenije odsustva savršeno je uklopljeno u njegov zadatak da za plemićku perašku porodicu donese poklone svetilištu Gospe od Škrpjela.
U kući konta Martina Burovića i supruge Elvire, koja inače dočekuje kapetana, konte planira da organizuje feštu, ne bi li tog svjetskog čovjeka, navodno porijeklom iz Dalmacije, privolio da više saobraća bokeškim trasama.
U susjednoj kući Balovića, kontesa Karlota piše pismo sinu Hanibalu, jednom od svoje sedmoro djece, inače noštromu na brodu mletačkog plemića Dandola u Smirni, dok istovremeno razmišlja o mogućem udomljenju svoje kćeri, Marte, u kuću Kolovića.
Između pomenutih uglednika kojima je najvećma na pameti izbijanje kuge u Splitu i Albaniji, jedino stari meštar tesar, Jakov Vlašić, nakon što je iz svoje skromne konobe uočio Karlija kako izlazi iz nadžupske crkve Svetog Nikole sa Martinom Burovićem, zna pravi razlog strančevog dolaska. Međutim, ono što će u potpunosti stopirati kapetanove planove jeste Marta Balović, zbog čije će ruke doslovno morati da juri za vremenom i da se pritom provlači kroz kuršume neumornih ulcinjskih gusara.
Paralela Boje duboke vode sa romanom A.S. Bajat, Zanesenost, koji radnju takođe premješta iz današnjosti u prošlost zbog veze sa zaboravljenim viktorijanskim pjesnicima, je i više nego očita. Samo što istorijska korespodencija koja u obimnoj Zanesenosti prerasta u hiperbolični fetiš, ovdje, iako u suštini štura, služi samo kao pupčana vrpca koja onu drugu stranu održava u životu. Ona tako nenametljivo slijedi ideologiju epigrafa Mirka Kovača (iz Ruganja s dušom) o tome da, kad je neki voljeni grad u pitanju, onda vrijedi "čuti priču, ponešto joj dodati i prenijeti je dalje, kao da si sve sâm vidio i doživio."
Na taj način, Boja duboke vode prerasta u izuzetno koncizno štivo, ujedno i u tarnerovsku sliku, u vježbu iz pripovijedanja isuviše uspješnu da bi se mogla shvatiti samo kao priprosti debi koliko, na mahove, i kao višeslojno prozno osvježenje.
Sveprisutna akcija, što emotivna što koreografska, je izričito jednostavna ali je i impozantna i, rekao bih, bez grama tautološkog balasta, u dobrom balansu sa zahtjevima priče; ona je krivulja htjenja, draži, potrage, osvajanja, ispunjenja, razočarenja, dolaska i odlaska koju možemo jasno pratiti na skoro neprimjetnim stranicama, na čijoj većini inače namjerno klijaju arhaični i odveć onomatopejični termini poput "pulake", "boljuna" i "kazada"; tu brodovi imaju snasti, žene nose košulje od finog bijelog bumbažina, galebovi nasrću na jutarnju tišinu, a zaljubljene djevojke hitaju u postelju s nestrpljenjem iščekujući radosne snove.
Boja duboke vode je pričljiv i čavrljav roman, ali sa lapidarnošću koja nas drži budnim
Boja duboke vode je pričljiv i čavrljav roman, ali sa lapidarnošću koja nas drži budnim. Uostalom, u kolopletu impresionističkih i vrlo fluidnih zbivanja ako možda i pomislite da ste propustili jedan dio pripovijesti, vjerovatno uopšte niste u krivu, međutim primarni kaveat leži u dobronamjernom savjetu da se, baš zarad poetičnijeg saživljavanja s tekstom, nipošto ne osvrćete natrag koliko da, naprotiv, nastavite dalje iz prostog razloga što komad života u koji smo prinuđeni da zakoračimo, ništa radije nego kao u um dobrog prijatelja, time će postati živopisniji.
Gospodin Henri Džejms, koji se ovdje često citira zbog nepomirljivog mišljenja o pisanju, osudio je žanr istorijskog romana zbog "fatalne jeftinoće", obrazloživši da je nemoguće prenijeti pravi osjećaj namnožen u svijesti čovjeka iz davnašnjeg vremena, bez obzira na uvjerljive fakte koje prikupi autor. I, odista, vrlo rijetko se (veliki) pisci usuđuju da kroče tim stopama i još da naposljetku ispadnu potpuni pobjednici.
Ipak, tu i tamo pojavi se naslov sasvim dostojan onoga što Džejms imenuje "konstrukcijom realnosti", a što je, u ovom slučaju, nužno povezano sa autorovim volšebnim istraživanjem perioda u pitanju. Naša sreća je što je u ovom romanu grad u pitanju Perast, a ne neko amalgamisano fiktivno jadransko stjecište, pa bi ovakav tekst, bez obzira na to gdje se nalazili na Balkanu, trebao utoliko da nam bude bliži.
Bonus video:
