„Mirko Kovač je bio srećan čovjek jer je čitavog života radio ono što je volio, u šta je verovao i ono što je umio da radi“, kazao je književni kritičar i publicista Teofil Pančić na nikšićkoj promociji posthumno objavljenog Kovačevog romana „Vrijeme koje se udaljava“, u izdanju hrvatskog izdavača Faktura.
Knjiga koja je „teška za nositi (600 stranica), ali laka za čitati“ predstavlja književni testament nepomirljivog kritičara svih nacionalizama na Balkanu.
“Kovač je 90-ih i 2000-ih godina svodio račune sa sobom, svojom generacijom, sa prijateljima i neprijateljima, sa epohom, političkim zabludama, stramputicama, političkim ludilima. U knjizi se osjeća smirivanje čovjeka koji svodi račune, svoj život gleda retrospektivno pokušavajući da ne bude ni odviše strog ni odviše blag ni prema sebi, ni prema ljudima koji su ga okruživali“, kazao je Pančić.
Nedovršenim memoarima Kovač je, kako je rekao Pančić, na zavodljiv način zaokružio jednu, u potpunosti ispunjenu i ostvarenu, ljudsku sudbinu.
„On je svoju biografiju i bibliografiju, uz sve probleme koje je imao i koji ni malo nijesu bili naivni, svoju ljudsku sudbinu odživio i ispisao sam, po svojim pravilima, onako kako je smatrao da treba, onako kako ga je vodio spisateljski i čitalački instinkt“, kazao je publicista.
Ono što ga je, kako je rekao, kao čitaoca posebno plijenilo jeste “jedna vrsta blagosti tona čovjeka koji je pomiren sa time da se njegovo postojanje u doglednoj budućnosti okončava“, a koja dolazi iz činjenice da je posljednji veliki pisac epohe bio srećan čovjek.
Esejista i pisac Božo Koprivica ne njemu svojstven način, kroz monološki tok svijesti bez vremenskog ograničenja i sa nepredvidljivim krajem, sa povremenim fusnotama, “poveo“ je posjetioce u obilazak kuće Zirojevića u Nikšiću u kojoj je Kovač živio, babe u Klobuku kod Trebinja, ispričao o „krađi“ Ujevićeve knjige „Auto na korzou“, ali i o druženju sa Draganom Lubardom, Leonidom Šejkom, i prijeteljstvu sa Danilom Kišom i Borislavom Pekićem.
„Kovač je bio jedan od rijetkih ljudi koji je znao da zapamti samo ono dobro u ljudima, a to znaju samo dobri i veliki ljudi. Ova knjiga govori o tome kako je dječak sa ulice postao Klej u pisanju i kako je gospodski otišao, onako kako 'samuraji' odlaze - pišući do poslednjeg daha“, kazao je Koprivica i dodao da bi dobro bilo da ulica pored parka, gdje se nalazi kuća Zirojevića, nosi ime Mirka Kovača.
„Književnost je moja sloboda. Pisao sam o onome što sam želio uprkos svim cenzurama“, kazao je Kovač u intervjuu koji je sa njim snimila hrvatska TV, a koji je prikazan publici u Nikšiću.
Glumica Varja Đukić kazivala je odlomke iz knjiga čovjeka koji je volio da „čačka po životu“ i smatrao da je “proizvoljnost jedna od najgorih stvari u književnosti“.
“Zahvaljujući Mirku Kovaču vrijeme koje se udaljava postalo je vrijeme koje nije izgubljeno u maglama i tami prošlosti, postalo je vrijeme koje nam je blisko, vrijeme koje se vraća”, zapisao je Kovačev višedecenijski sabrat, pisac Filip David.
Promociju su organizovali Fondacija “Ćano Koprivica” i knjižara “Karver”, koja je prije dvije godine objavila knjigu “Malvina i druge priče”.
Veče je otvorila Vjera Vuković, direktorica muzičke škole “Dara Čokorilo”, u kojoj je održana promocija, a prisutnima se predstavio i pijanista, prof. Slobodan Bogdanović.
Bonus video:
