Huligani, rušitelji,mrzitelji grada su juče izašli na ulice Podgorice i pokazali svoje pravo lice. Pokušali su da grad, koji brižni uporno grade, pretvore u smetilište. Osjeti čovjek egzistencijalnu tjeskobu kad vidi ta divlja stvorenja koja su rođena samo da zagorčavaju život poštenim i časnim građanima.
Zamislite Batrićevića, rušitelja. Taj čovjek zaslužuje doživotnu izolaciju u Jusovači. On je garantovano i na demonstracijama nosio neku knjigu, u zadnjem džepu svojih farmerki. A njihovi sinovi pronose slavu svoje lijepe po svjetskim ambasadama, do kraja je braneći, noseći u svojim Armanijama utoke 7,35.
Dosta šale. Vrijeme je ozbiljno.
Možda ima nade. Sigurno u dnu duše krijete veliku tajnu. Više biste voljeli da su vam djeca juče bila sa Batrićevićem nego u “Maestralu“
Potresniji je i ljudskiji krik oca koji dovikuje narodnim čuvarima - Nemojte mi masakrirati sina,nego vaša briga i vaše kombinacije po kabinetima gdje ćete smjestiti vaša genijalna čeda. Ovu bitku ste davno izgubili. Što više dobijate, više gubite. Jer nemate radosti. To vam se vidi na licima. Nikad jedan veliki njemački filozof ne bi napisao knjigu “Lep život?“ da je vas poznavao. Ali Batrićević živi njegovu filozofiju.
Možda ima nade. Sigurno u dnu duše krijete veliku tajnu. Više biste voljeli da su vam djeca juče bila sa Batrićevićem nego u “Maestralu“.
Ali kako da pobijedite vaše uvjerenje da je važnija sigurnost nego sloboda. A da je samo jedan trenutak osjetite vaši životi bi dobili smisao. Mihajlo Mihajlov, veliki disident, zaljubljenik u Dostojevskog, negdje je rekao - Prvi put sam shvatio da je čovjek slobodno biće kad sam ostao sam sa sobom u hladnoj ćeliji.
Bonus video:
