Dvadeset pet godina nakon iranske Fatve, autor Salman Rušdi još je prilično omražen među mnogim muslimanima, ali napadi na njega nisu više tako agresivni. Ono što je ostalo isto, veliki je izazov za slobodu izražavanja.
Četrnaestog februara 1989. godine, tadašnji iranski duhovni vođa Ajatolah Homeini, izdaje vjerski edikt u kojem britansko-indijskom romanopiscu Salmanu Rušdiju izriče fatvu (priziva smrt), zbog objavljivanja kontroverznog djela „Satanski stihovi“, za koje mnogi muslimani kažu da je „uvreda za Islam i nipodaštavanje proroka Muhameda“.
Termin „satanski stihovi“ odnosi se na izmjene Kurana u Rušdijevoj imaginarnoj priči i preveliku sličnost junaka u tom romanu sa zaštitnicima muslimanske vjere. U trećem poglavlju tog djela, autor piše i o fanatičnom religijskom lideru, koji boravi u izgnanstvu, što mnogi povezuju sa Homeinijevim boravkom u Parizu.
Objavljivanje Rušdijevog romana izazvalo je talas nasilja i dovelo do zabrane knjige u muslimanskom svijetu (u državama poput Indije, Bangladeša, Indonezije i Pakistana). Britansko-indijski autor je zbog svog djela, prinuđen na život sa policijskom zaštitom. „Kada je prvi put optužen za vrijeđanje islama, bio je zbunjen. Vjerovao je da je stvorio umjetničko djelo sa fenomenom otkrovenja i to sa aspekta jednog nevjernika. Ipak, nije mu bilo jasno, kako je ono što je napisao uvrjedljivo“, piše Rušdi u trećem licu, u memoarima o fatvi, tvrdeći da su optužbe bile „neosnovane“.
Pravo na uvredu?
„Ako se osjećate uvrijeđenim, to je vaš problem“, rekao je Rušdi na promociji autobiografske knjige u Berlinu, 2012. godine. „Biti uvrijeđen zbog sadržaja knjige prilično je teško. Jer kada knjigu zatvorite, ona više nema nikakvu moć da vas uvrijedi.“
Da li je bijes muslimana, koju su izazvali „Satanski stihovi“ zaista bio nerazuman? Da li je protivljenje fatve bilo neosnovano, a Rušdi neopravdano stavljen na stub strama? I da li pisci uopšte imaju pravo da vrijeđaju druge, pozivajući se pri tome na slobodu izražavanja?
Dvejn Rajan Menezes, naučni saradnik sa Univerziteta u Kembridžu, stručnjak za istoriju religije, tvrdi da je teško imati razumijevanja za one, koji ne priznaju bogatstvo i raznolikost islamskog svijeta. „Međutim, sposobnost da se toleriše neslaganje sa drugima i dozvoli sloboda izražavanja, govore o snazi i zrelosti civilizacija. Mene zbunjuje to što ljudi iz jedne od najbogatijih civilizacija na svijetu, nisu među vodećima, koji zagovaraju toleranciju“, kaže Menezes.
Britanski stručnjak tvrdi da je fatva koja je tada objavljena protiv Rušdija, povrijedila članove 18. i 19. Povelje o ljudskim pravima, koje garantuju pravo na slobodu misli, savjesti i izražavanja. „Za mene sadržaj fatve ukazuje prije svega na nezrelost, a optužbe su, naravno, neosnovane.“
Uticaj fatve
Sedmog marta 1989. godine, Velika Britanija prekida diplomatske odnose sa Iranom. Deset godina je moralo da prođe, kako bi se strasti na relaciji Teheran-London djelimično smirile.
Iranski lider Muhamed Katami izjavljuje da njegova zemlje „neće pružati ni podršku, a neće biti ni prepreka u eventualnim pokušajima atentata na Rušdija.“ Istovremeno, iranski tvrdolinijaši ne odustaju od „smrtne kazne“ za kontroverznog autora.
Ipak, sve do septembra 2012. djelovalo je kao da su napetosti splasnule. A onda se pojavljuje niskobudžetni američki film naslovljen „Nevinost muslimana“. Pakistan i Avganistan bivaju zahvaćeni nasilnim protestima.
„Mnogi muslimani su taj film doživjeli kao eho Rušdijevih 'Satanskih stihova'“, smatra Emris Šumejker, stručnjak za komunikacije i istraživač na Londonskoj visokoj školi ekonomije. Zbog toga i ne iznenađuje odluka iranske vjerske fondacije „15 Kordad“ da uveća novčanu nagradu za Rušdijevu glavu sa 2,1 na 2,5 miliona eura.
Šumejker ističe da se interakcija između ljudi iz različitih sredina i sa drugačijim pogledom na svet promenila, zahvaljujući informatičkom dobu. „Više nema tog luksuza u izolaciji. Posledice svega toga su radikalne pozicije određenih ljudi, koje su zapravo osmišljenje sa ciljem da budu apel na interesne grupe.
Politika i književnost
Rušdi nije jedini autor koji je isprovocirao muslimanske vjernike. Godine 1993. bangladeška književnica Taslima Nasrin objavljuje romane „Lajja“ (Sramota), koji izaziva bijes među mulimanima u Indiji i okolini.
Po istom scenariju, najprije se organizuju protesti, a onda stižu i prijetnje smrću, koje autorku pimoravaju na skrivanje i bjekstvo. Dvanaest godina kasnije, danski list „Julands-Posten“ objavljuje satirične karikature sa likom proroka Muhameda.
Stručnjaci tvrde da su novim napetostima značajno doprinijeli teroristički napadi u SAD (11. septembar 2001), ali i američka invazija na Avganistan. Muslimanski svijet se posljednjih godina „višestruko radikalizovao“.
Prijetnje koje su nekad bile adresirane na jednog ili dva književnika, poput Rušdija i Nasrimove, u međuvremenu su se proširile na daleko veći broj autora i intelektualaca u svijetu.
Bonus video:
