Iza velikih ruskih pisaca stajale su njihove supruge, koje su im često pomagale na različite načine – kao sekretarice, književni agenti ili prevodioci.
Upravo je ljubav prema izuzetnim muževima pomogla Sofiji Tolstoj, Ani Dostojevskoj i Veri Nabokovoj da ostanu srećne i u najtežim životnim iskušenjima.
Sofija Tolstoj
Brak Sofije Bers i grofa Lava Tolstoja trajao je 48 godina i, dok je bio skladan, pomogao mu je da stvori remek-djela „Rat i mir“ i „Ana Karenjina“. Vjenčali su se kada je Tolstoj riješio da napusti svoje navike iz mladosti. Istaknuti pisac, branilac opkoljenog Sevastopolja, volio je piće, kocku i žene. Sve ovo priznao je Sofiji, uz obećanje: „Neću u našoj varoši biti ni sa jednom ženom, možda samo u rijetkim prilikama, koje neću ni tražiti, ali ni sprečavati“. Zaista duhovito!
Vera i Vladimir Nabokov (FOTO:rbth.ru)
Sofija je bila iznenađena nemaštinom koju je zatekla na Tolstojevom imanju Jasna Poljana. Grof nije imao posteljinu, a posuđe je bilo staro i oštećeno. Pored uloge supruge i majke, Sofija je preuzela i obavezu da vodi ekonomiju ovog seoskog posjeda. Ipak, veoma se radovala što voljenom suprugu može da pomaže u stvaralačkom radu.
Nije bila samo domaćica, već je za svog muža radila kao sekretarica i agent, čak je i prepisivala njegove rukopise. Sedam puta je prepisala cio „Rat i mir“, a pored toga, bavila se promocijom Tolstojevih romana, za šta je čak jednom potražila savjet i od udovice Dostojevskog.
„Nikada prije nisam osjećao takvu intelektualnu i moralnu snagu, slobodu i sposobnost za stvaranje“ – pisao je Tolstoj u srećnim vremenima svog bračnog života.
Najteži period braka nastao je kada je Tolstoj pred kraj života počeo da razvija sopstveno filozofsko učenje. Još uvijek je supruzi pisao duga pisma puna ljubavi, iako je već odbacivao sistem vrijednosti porodičnog života i vlasništva.
„Ne znam u čemu smo se razišli, ali nisam imala snage da slijedim njegovo učenje“, pisala je Sofija. Na kraju, u nastupu depresije, Tolstoj je odlutao sa svog imanja. Sofija ga je pronašla na maloj željezničkoj stanici gdje je ležao na samrti i ubrzo preminuo. Riješenost da završi objavljivanje sabranih Tolstojevih djela pomoglo je Sofiji da se izbori s bolom.
„Nadam se da će ljudi blago suditi o onoj koja je možda bila suviše slaba da bude supruga genija i istinski velikog čovjeka“, pisala je ona.
Ana Dostojevski
Svega mjesec dana poslije prvog susreta, Dostojevski je zaprosio 20-ogodišnju Anu Snitkinu, koja je radila kao njegov stenograf. Ovo je bio naporan mjesec – kako bi ispunio ugovor sa izdavačem, Ana mu je pomogla da za 25 dana završi roman „Kockar“ i tako zadrži prava na sva svoja djela, koja bi inače pripala njegovom pohlepnom izdavaču.
„Srce mi je bio puno sažaljenja prema Dostojevskom, koji je preživio pravi pakao u egzilu. Maštala samo da pomažem čovjeku čije sam romane toliko voljela“, pisala je Ana u svojim memoarima. U njoj je 45-godišnji pisac, već lišen svih životnih iluzija, pronašao ženu potpuno posvećenu njemu i njegovom radu.
Poput mnogih svojih likova, i Dostojevski je bio strastveni kockar. Pošto se oženio, morao je sa porodicom da bježi iz Rusije, jer su ga zajmodavci tražili zbog dugova. Međutim, i u Evropi je nastavio da se kocka, pa je povremeno morao da u zalog daje čak i haljine i nakit svoje supruge. Ana je smatrala da je njegova kockarska strast bolest, a ne porok.
Jednom prilikom dala mu je i posljednji novac koji su imali, iako su u to vrijeme dobili kćerku. Iskrenost ovog postupka razoružala je Dostojevskog – shvatio je da je Ana kao osoba „snažnija i dublja nego što je mislio“. Novac je prokockao, ali je supruzi obećao dvije stvari: nikada se više neće kockati i učiniće je srećnom ženom. Oba obećanja je ispunio.
Dostojevski je svoje najznačajnije romane napisao uz pomoć Ane, svoje srodne duše, koja mu je pomagala radeći kao sekretarica. Kada bi joj diktirao tekst, nije mogla da ostane ravnodušna prema sudbini književnih likova, čak je ponekad i plakala. Tokom posljednjih godina piščevog života najzad su uspjeli da se izbore sa novčanim problemima, najvećim dijelom zahvaljujući Ani koja je preuzela vođenje porodičnih finansija. Njegova smrt nije ugasila ljubav koju je gajila prema Dostojevskom. Potpuno se posvetila objavljivanju njegovih djela i održavanju piščevog muzeja. Nikada se nije preudala, govoreći s ironijom: „Za koga bih mogla da se udam poslije Dostojevskog? Možda za Tolstoja?“.
Vera Nabokova
Vera Slonim udala se 1925. u Berlinu za Vladimira Nabokova, pisca koji je obećavao i čija poezija je već tada bila visoko cijenjena. Kćerka jevrejskog advokata i sin poznatog ruskog političara prebjegli su iz SSSR-a, prvo u Njemačku, potom u Francusku i SAD. Njihov brak bio je toliko skladan da je to iritiralo rodbinu Nabokova – samo je Veri u potpunosti vjerovao, tako da je ona pisala izdavačima i odgovarala na pozive u njegovo ime. Čak su i dnevnike vodili u istoj svesci.
Nabokovi su se u javnosti uvijek pojavljivali zajedno. U toku predavanja o ruskoj književnosti koja je držao na Univerzitetu Kornel, Vera je uvijek sjedela pored muža. Bili su do te mjere nerazdvojni, da su počele da kruže glasine da Vera nosi pištolj u torbici, odnosno da ima ulogu muževljevog tjelohranitelja. Prijatelji su pričali i da Vera piše umjesto njega, jer je uvijek sjedjela za pisaćom mašinom dok Nabokov nikada nije pisao za stolom. Radio je u kupatilu, u krevetu, na zadnjem sjedištu automobila.
Međutim, poslije njegove smrti ona je to isto činila – u osamdesetoj godini života i do šest sati dnevno provodila je za pisaćom mašinom, prevodeći njegove romane i redigujući prevode
„Automobil je u Americi jedino mirno mjesto gdje nema promaje“, izjavio je Nabokov. Vera je bila i njegov vozač, često ga je vozila duboko u šumu i tamo ga ostavljala da piše u samoći.
„Bez supruge ne bih napisao ni jednu knjigu“, govorio je Nabokov. Činjenica je da „Lolita“ možda nikada ne bi bila objavljena da nije bilo Vere koja je iz korpe za otpatke često vadila bačene rukopise. Oboje su strasno voljeli šah i entomologiju. Kada su bili na odmoru u Italiji, Nabokov je slučajno naišao na leptira rijetke vrste. Prema riječima očevica, nije potrčao za leptirom, već je pohitao da pozove suprugu kako bi mogla da ga posmatra dok mrežom hvata ovog dragocjenog insekta.
U pismima prijateljima, Vera se žalila da je veoma teško nagovoriti Vladimira da napravi pauzu u radu. Međutim, poslije njegove smrti ona je to isto činila – u osamdesetoj godini života i do šest sati dnevno provodila je za pisaćom mašinom, prevodeći njegove romane i redigujući prevode.
Dok je predavao na Kornelu svakako nije nosila pištolj. Bila je sve vrijeme uz njega, jer je samo njoj Vladimir mogao slobodno i rječito da govori o ruskoj književnosti. Njeno prisustvo slušaocima je davalo priliku da budu svjedoci piščevih izvanrednih predavanja.
Galerija
Bonus video:
