“Krvave svadbe” Federika Garsije Lorke, sa rediteljskim potpisom Igora Vuka Torbice, premijerno izvedene na sceni Terase između crkava, pokazale su se ne samo kao centralni događaj 32. Grad teatra, nego i kao kulturni – nova predstava jednog od najangažovanijih i najnagrađivanijih reditelja posljednjih godina u regionu okupila je brojnu publiku, predstavnike medija, stručne pozorišne javnosti i pozorišnog establišmenta iz Crne Gore i regiona, a ispraćena je višeminutnim ovacijama.
Inscenacija Lorkinog djela, kojom Dramski program ovogodišnjeg Grada teatra istražuje nova, savremena rediteljska čitanja klasike, za Igora Vuka Torbicu, kako je izjavio, nadovezuje se na njegovu pozorišnu estetiku, jer su mu moderni tekstovi tematski siromašniji.
“Prije svega, jako sam zadovoljan kako je publika reagovala na našu predstavu, a vjerujem da će kroz naredna igranja biti još bolja. Ja sam sada prvi put radio u ambijentu, a Lorkinom djelu je nekako i prirodno mjesto ovdje, na Mediteranu, iako je ovo uslovno rečeno ambijentalna predstava. Jer, pod ambijentalnom predstavom razumijem baš ulaženje u prostor, prilagođavanje I iskorišćavanje samog prostora, a mi smo nekako morali misliti na samu scenu. A inače jako volim kada u životu nešto uradim prvi put, ili sa različitim ljudima, kao što sam sada imao priliku na Gradu teatru."
Kada je riječ o samom Lorkinom djelu i razlozima zbog kojih je za svoju prvu režiju na budvanskom festivalu izabrao upravo pjesničku riječ, Torbica je rekao danjegove predstave nisu nužno tematske, čak ni problemske u nekom ključnom smislu, nego je su uvijek pitanje neke potrebe.
“A pitanje potrebe za mene je danas dopuštanje emocija, dopuštanje da se bude čak i patetičan ako je potrebno, ne mislim pežorativno, i da se bude sentimentalan. Zapravo, da dozvolimo da nešto što je eterično i poetsko, a što već po sebi ima prašinu koju mu je bacio naš savremeni cinizam, da se ta prašina skloni i da, zapravo, poeziji damo šansu”, istakao je Torbica.
Lorkine “Krvave svadbe” urađene su u koprodukciji Grada teatra i Srpskog narodnog pozorišta iz Novog Sada, a prema riječima Milice Grujičić, koja igra Vjerenicu, glavnu junakinju, premijerna publika je bila sjajna, što je i njoj, kao i ostalim glumcima, donijelo divno osjećanje poslije rada na predstavi koji nije bio baš lak.
“Lorkine “Krvave svadbe” su bile veliki posao, predstoje nam još nekoliko večeri igranja u Budvi, što će nam biti ogromno zadovoljstvo. Jer, ovom predstavom smo željeli da podsjetimo ljude da ljubav, osjećanja, praštanje i poezija još imaju veliku vrijednost u životu čovjeka, bez obzira što nas današnje vrijeme uči da su važnije neke druge stvari”, istakla je Grujičić.
Mladi crnogosrki glumac Pavle Popović, koga smo vidjeli u liku Leonarda, ističe da je za njega rad na ovoj predstavi veoma značajan.
“Osvojio sam neke stvari koje do sada još nisam uspio da ostvarim, Igor Torbica nas je fenomenalno vodio, bio je uz mene, kao i cijela ekipa glumaca, i mnogo su mi pomogli. Mislim da sam ulogom Leonarda pomjerio neke svoje glumačke granice, i jako sam srećan zbog toga. Divno smo sarađivali, kolege iz Novog Sada su bile sjajne, potpuno posvećene predstavi, a primili su nas kao familiju dok smo radili kod njih. Mi smo ih isto tako dočekali ovdje u Budvi, i potpuno sam oduševljen ovom saradnjom”, izjavio je Popović.
Za glumicu Branku Stanić, koja igra Leonardovu ženu, ovacije publike kojima su ispraćene “Krvave svadbe” posljedica surazumjevanja, dobre saradnje, divne atmosfere u kojima su radili predstavu, a posebno, rediteljskog posvećenja Igora Vuka Torbice.
“Nekako smo se svi našli da zajedno dišemo, iako meni sada to sve izgleda kao nešto nemoguće, jer nismo imali previše vremena koje zahtjeva jedan ovakav projekat.Predstava se obično radi po dva–tri mjeseca, ponekad i u nastavcima, i publika na kraju opet ne dokuči šta je željela da kaže. Pogotovu je Lorka bio veliki izazov, a mi smo se vođeni Vukom Torbicom osjećali tako sigurno, razigrano, i jedva smo čekali premijeru da pokažemo šta smo uradili.
Vukašin Ranđelović, tragični Vjerenik u Lorkinom djelu, smatra da su, prije svega, ispričali jednu fatalnu priču o ljubavi, čovjekovoj sudbini, osvjeti, praštanju…
“Glavni Lorkini junaci, svako na svoj način, žele da pobjegnu od svijeta koji ih okružuje, i stereotipa u kojima žive, ali to, naravno, ne mogu, i u tome je njihov tragizam. Svaki lik ima neku svoju ličnu dramu, u predstavi se trudimo da na neki neposredan i neklasični način to izvučemo u prvi plan. Vjerenik koga tumačim želi da se oženi, da ode od majke koja ga pritiska, pošto je izgubila muža i starijeg sina, i iz najbolje namjere pokušava da ga osposobi za život. Ali, on biva ugušen tom prevelikom brigom, i to je, zapravo,njegova najveća lična drama, a ne samo to što njegova vjerenica na dan vjenčanja odlazi sa čovjekom u koga je zaljubljena .Zato ova Lorkina priča koja je obilježena fatalizmom, podsjeća na grčke drame u kojima se ništa ne određuje što je u čovjeku, već u sudbini”, istakao je Ranđelović.
Za svoje uloge ovacijama su ispraćeni i Varja Đukić (Majka), Ivana Mrvaljević (Tašta), Miroslav Fabri (Otac), Draginja Voganjac (Susjeda i Smrt), Maja Stojanović (Služavka), Dušan Vukašinović i Filip Đuretić (Drvosječe), i Nenad Pećinar (Mjesec). Aplauzi svakako pripadaju i scenografu Branku Hojniku, kostimografu Jelisaveti Tatić Čuturilo, kompozitoru Vladimiru Pejakoviću, a publika će “Krvave svadbe” moći da vidi i 11. i 12. Avgusta naistoj sceni Terase između crkava.
Bonus video:
