Studio GRAD je arhitektonska praksa sa sjedištem u Podgorici. Njeni osnivači su crnogorski arhitekti Veljko Radulović, Branislav Gregović i Đorđe Gregović. U zajednički profesionalni angažman, vezan za teritoriju Crne Gore, kreću 2007. godine. Portfolio njihovog rada u oblasti arhitekture i urbanizma broji preko 15 nagrada na javnim međunarodnim i nacionalnim konkursima, od toga desetak prvih nagrada, odnosno najvećih priznanja, zatim realizacije nekoliko značajnih javnih objekata, te nominaciju za najprestižnije evropsko priznanje u oblasti arhitekture – Nagradu Mies Van der Rohe, koju dodjeljuje Savjet Evrope. Istovremeno, aktivni su u međunarodnoj publicistici, prije svega kroz afirmaciju crnogorskog graditeljskog nasljeđa iz perioda moderne, kao i promociju mlađih autora sa domaće scene.
Međunarodni, četvoročlani Žiri 1. crnogorskog Salona arhitekture, kojega su činili: Ana Dana Beroš (Hrvatska, predsjednica Žirija), Matevž Čelik (Slovenija), Vladan Đokić (Srbija), Anđelka Badnjar Gojnić (Crna Gora), dodijelio je Veliku nagradu Salona – Grand Prix – upravo Studiju GRAD – čime je zapravo stručno verifikovan njihov kompletan autorski opus na polju arhitektonskog i urbanističkog stvaralaštva nastao u periodu nakon 2008. godine – a ne, svakako treba naglasiti, neko od pojedinačnih ostvarenja iz istog perioda kojima je Studio GRAD konkurisao za nagrade Salona.
Čestitam vam na Velikoj nagradi Salona – i želim odmah da naglasim da sam ubijeđen, kao neko ko već dugi niz godina prati vaš rad, kao i dešavanja na crnogorskoj arhitektonskoj sceni, da vam je nagrada pripala apsolutno zasluženo. Takođe, troje članova Žirija Salona sa kojima sam bio u prilici da razgovaram o nagradama Salona nakon svečanog otvaranja – rekli su mi da se Bazen PVK Jadran u Herceg Novom na samom početku procesa žiriranja izdvojio kao najozbiljniji pretendent za Veliku nagradu, pa hajde da krenemo baš od tog objekta.
Da li biste se složili sa konstatacijom da je projekat Bazena PVK Jadran u Herceg Novom kruna vašeg dosadašnjeg profesionalnog angažmana – i da taj projekat, odnosno realizacija, kao cjelina, i u svim svojim pojedinostima – vrlo precizno sublimira neke od najbitnijih momenata vašeg dosadašnjeg prisustva na crnogorskoj arhitektonskoj sceni? Drugim riječima, da li stoji konstatacija da ste kroz sve ove godine, kao arhitektonska praksa, u neku ruku evoluirali do stadijuma – nazovimo to tako – Bazena PVK Jadran?
- Zahvaljujemo na čestitki, ali i zainteresovanosti kojom se na ovim stranicama prati naš rad. Mislim da su praćenjem mnogih aspekata crnogorske arhitekture, upravo stranice Arta doprinjele njenoj aktuelnosti, otvorenosti i da su je na poseban način afirmisale među mnoštvom drugih, ponekad marginalnih društvenih, ali i kulturnih tema.
Bazen PVK Jadran jeste kompleksno djelo koje je zahvalno za analizu naše prakse, ali mislim da se konstatacija može postaviti i drugačije. To je projekat koji je "evoluirao" do statusa realizovanog djela. Time je omogućio da u "životnoj" razmjeri postanu vidljivi postulati ili intencije kojima se vodimo u projektovanju. One su prisutne, možda još vidljivije, i u mnogim drugim projektima na kojima smo radili, a koji su za sada u formi nacrta ili tehničke dokumentacije.
Drugim rijecima, "vidljivost" određene arhitektonske prakse je od velikog značaja za njenu ocjenu i zaključivanje o kvalitetu. Još je važnija sposobnost percepcije kvaliteta od strane "konzumenata", bilo da se radi o klijentima, laičkoj, i posebno stručnoj javnosti. U oba aspekta crnogorsku arhitektonsku kulturu čeka još dosta posla. Delegiranje međunarodnog sastava Žirija na 1. crnogorskom Salonu arhitekture je potez u tom smjeru, ali i dobra ilustracija prethodne ocjene. Kuriozitet je da je Bazen PVK Jadran nominovan i za prošlogodišnju Miesovu nagradu upravo od strane međunarodnog žirija.
Da bi čitaoci znali o čemu se radi treba dodati da je Misova nagrada (Mies van der Rohe Award) najprestižnije bijenalno priznanje za realizovani arhitektonski objekat na teritoriji Evrope. Nagradu dodjeljuje Savjet Evrope, što će reći da je Misova nagrada ujedno i jedina službena nagrada Evropske unije za arhitekturu. Savez arhitekata Crne Gore, kao zvanična strukovna organizacija arhitekata koji djeluju u Crnoj Gori, nominovao je dva objekta, odnosno dvije realizacije u konkurenciji za Misovu nagradu 2013. godine – Shopping centar "Tip-Top" u Baru, autorskog tima: Vasilije Milunović, Stevan Žutić, Nebojša Milošević – i Prodajno-izložbeno-administrativni centar "Neckom" u Nikšiću, autorskog tima: Grozdana Šišović, Dejan Milanović, Srđan Tadić. Dakle, Bazen PVK Jadran u Herceg Novom nije nominovan od strane SACG, ali se ipak našao na listi realizacija nominovanih za prošlogodišnju Misovu nagradu – jer ga je nominovao jedan od nezavisnih nominatora, tj. međunarodnih eksperata. Kasnije se Nebojša Adžić, predsjednik SACG-a, javno izvinio Studiju GRAD zbog toga što SACG nije nominovao Bazen PVK Jadran, pravdajući to previdom u procesu nominacije.
Da li je Velikom nagradom 1. crnogorskog Salona arhitekture taj previd od strane SACG povodom nenominovanja Bazena PVK Jadran za prošlogodišnju Misovu nagradu u neku ruku ispravljen?
- Tu okolnost smo pomenuli samo kao zahvalnu ilustraciju teze o "percepciji" i "vidljivosti" iz prethodnog odgovora, i ona nema svoj dodatni podtekst. U tom smislu nismo ni razmišljali o previdu. Moguće je da bi bilo suprotno da je izostala satisfakcija nominacije od međunarodnog eksperta, ali nije.
U svakom slučaju, Grand Prix doživljavamo onako kako je i dodjeljen – kao priznanje za ukupan rad na polju arhitekture i urbanizma, a projekat Bazena PVK Jadran jeste istaknuta koordinata u toj priči.
Da se vratimo na Bazen PVK Jadran. Dakle, djelovali ste u izuzetno zahtjevnom kontekstu. Sam Škver, kao i gradska zona koja neposredno gravitira Škveru je samo srce Herceg Novog. Jadna od mojih omiljenih vizura na Bazen PVK Jadran je odozgo, upravo sa terase poznate Gradske kafane – tako da je vrlo teško definisati granice te zone kojoj bazen pripada. Možda bi, u to ime, trebalo kazati da novi bazen pripada cijelom gradu.
Bazen je otvoren 19. jula 2012. godine i od tada sam slušao brojne komentare, češće pozitivne nego negativne, kako od ljudi iz struke, tako i od najšire publike. Moj utisak je da su ljudi koji ne poznaju dovoljno niti kontekst Herceg Novog, niti Škvera, niti sve složene uslove u kojima ste morali djelovati – skloniji negativnoj kritici – dok ljudi koji su svjesni složenosti konteksta u kojem ste djelovali, pogotovo oni koji su upućeni u mnoge ograničavajuće faktore sa kojima ste se morali suočiti, kao i u evoluciju projekta – vrlo skloni pozitivnoj kritici.
O čemu je zpravo riječ – ako je Bazen PVK Jadran vrlo direktan i jasan odgovor, koja su to onda pitanja na koja ste odgovorili?
- Prostorne intervencije javnog karaktera su zahvalan povod za raznovrsne diskusije. Kada je u pitanju velika razmjera u relativno maloj sredini, onda je ova teza posebno dokaziva. Taj fenomen potvrđuje i bliskost arhitekture sa čovjekom, nevezanu od stručnog profila onoga ko diskutuje. Ilustruje i povezanost prirodne sposobnosti doživljavanja prostora sa varljivim samopouzdanjem u idejama o njegovom oblikovanju. To je sastavni dio arhitektonske discipline, njena zavodljivost ali i ozbiljan balast u odvijanju same prakse. Uspostavljanje sistema vrijednosne percepcije i vidljivosti kvaliteta su jedini pravi način za relativizaciju i marginalizaciju "diskusija". To jasno prepoznajemo upravo u Velikoj nagradi ovogodišnjeg salona.
Bazen je lociran na hercegnovskom Škveru, u centru gradske luke i njenog akvatorijuma, na mjestu intezivno prisutne memorije grada, slojevitog fizičkog i prirodnog okruženja, mjestu snažno ukorijenjenih navika i obrazaca ponašanja svojstvenih koloritu Mediterana. Jednom rječju Škver je identitetsko sidrište grada Herceg Novog.
To je izrazito osjetljiv, ali i izazovan kontekst u kome smo radili na programski zahtjevnom projektu Bazena.
Odlučili smo da tako izražene kontekstualne činjenice pretvorimo u osnovni koncept projekta, odnosno da u dekodiranju i novoj sintezi ovih činilaca tražimo gradivno "pletivo" novog bazena.
Prepoznavanje sistema vizura, vertikalne nivelcije postojećeg ambijenta, posebno pozicije obalnog šetališta, interpretacija postojećih fizičkih struktura i njihove likovnosti, dio su instrumentarijuma u tom procesu. To je zavodljiv posao dogradnje postojećeg urbanog i kulturnog ambijenta, i kao takav predstavlja pomalo konzervativan postupak, ali uz oprez i promišljanje može dovesti do novog kvaliteta u prostoru.
Velika nagrada Salona arhitekture povlači za sobom i pitanje koje se tiče vaše trenutne pozicije na CG arhitektonskoj sceni. Ukratko, da li ste zadovoljni vašom pozicijom? Što CG arhitektonska scena dobija od vas – a što vi dobijate zauzvrat?
- Postavili ste dva pitanja. Pođimo redom. Poslije više od pet godina od osnivanja Studija Grad možemo biti zadovoljni postignutim, međutim, mi svojem poslu prilazimo ne bez ambicije i ne krijemo još veća očekivanja od budućnosti. Ovo je bio dinamičan period gdje smo akumulirali veliko iskustvo pa samim tim i želju da mnoge stvari unaprijedimo i mijenjamo u svom radu ali i u imaginarnom prostoru koji se može zvati crnogorskom arhitektonskom scenom. Tu dolazimo do vašeg drugog pitanja, gdje bez lažne skromnosti možemo reći da arhitektonska scena u Crnoj Gori i ubuduće od Studija Grad može očekivati strast, odgovornost i mjeru. Smatramo upravo ova tri "začina" najpotrebnijim u domaćoj arhitektonskoj kuhinji.
Možda je suvišno obrazlagati ali složićete se, sigurni smo, da su mnogi problemi u prostoru sa kojima se svakodnevno suočavamo posljedica nedostatka strasti a viška rutine, nedostatka odgovornosti i viška bahatosti, nedostatka osjećaja za pravu mjeru...
Možda je suvišno obrazlagati ali složićete se, sigurni smo, da su mnogi problemi u prostoru sa kojima se svakodnevno suočavamo posljedica nedostatka strasti a viška rutine, nedostatka odgovornosti i viška bahatosti, nedostatka osjećaja za pravu mjeru. Na drugoj strani, ako nas pitate šta mi dobijamo od arhitektonske scene u Crnoj Gori, osim sada aktuelnog Grand Prixa zapažamo i rastuće povjerenje stručne javnosti i klijenata u kvalitet našeg rada. Ilustracija tome je i nedavno saznanje da je na konkurs za stručno usavršavanje u Studiju Grad apliciralo daleko više mladih kolega nego u većini drugih kompanija zajedno.
Pomenuli ste mlade kolege – vjerovatno će ih zanimati formula vašeg uspjeha. Kako se zapravo postaje uspješan arhitekt? Koje korake na petogodišnjem putu Studija GRAD smatrate za najvažnije?
- Teško je dati sažet i tačan savjet kako postati uspješan arhitekt, a posebno jer je danas moguće problematizovati i samu definiciju uspjeha. No, bez obzira na sva tumačenja i razrade vašeg pitanja mi vjerujemo da je od presudne važnosti više faktora, prije svih talenat i strast za arhitekturom, potom kvalitetna edukacija i obrazovanje, potom praksa i kontekst u kom se ona odvija.
Mi smo imali sreću da studirajući arhitekturu na Beogradskom univerzitetu, budemo dio za nas podsticajnog ambijenta u kom smo znanje sticali od profesora bogatog iskustva. Godine koje su uslijedile, kasnije pojedinačna a potom i zajednička praksa bile su puno lakše sa tako stečenim znanjima i vještinama, a time i većim samopouzdanjem.
Mladim kolegama savjetujemo da se pokušaju oduprijeti sveprisutnoj opsesiji savremenog društva za "instant rezultatima", te da shvate da svaki uspjeh ili pobjeda podrazumijeva valjanu pripremu, trud, vrijeme. Kao što svako građenje nije arhitektura, tako vidimo da ni svi arhitekti nisu oni sa velikim "a", međutim želimo ohrabriti naše mlade kolege da u avanturu bavljenja arhitekturom uđu otvorenih očiju i sa ambicijom da zaista budu "advokati prirode" kako je svojevremeno Kan (Louis Kahn) vidio arhitekte.
Što se tiče naše petogodišnje prakse u Studiju GRAD, najvažnijim korakom smatramo onaj prvi, a to je hrabra odluka da osnujemo biro i pokušamo pronaći svoju poziciju na uveliko definisanom, ali malom tržištu. U današnjem vremenu neizvjesnosti svakog dana je potrebno potvrđivati ispravnosti tog poteza i boriti se za dodatni profesionalni prostor, uz stalni napor usmjeren ka održavanju postojećih i osvajanju novih profesionalnih standarda. U postojećem društvenom, kulturnom ali i tržišnom kontekstu to je veoma zahtjevna disciplina.
Slogan 1. crnogorskog Salona arhitekture glasi "Okruženje je bitno". Može li se u ovom trenutku, bez ograda, govoriti o nekakvim pozicijima crnogorske arhitekture na međunarodnoj – ili barem regionalnoj arhitektonskoj sceni? Ili drugim riječima, koliko je crnogorska arhitektura daleko od pozicija koje na međunarodnoj arhitektonskoj sceni, trenutno, zauzima hrvatska ili slovenačka arhitektura?
- Poređenja sa arhitekturom u regionu su očekivana i sve češća. Sa formalnog stanovišta u Crnoj Gori, isto kao i u regionu, postoje sve institucije koje definišu profesionalni okvir bavljenja arhitekturom i urbanizmom. Počevši od resornog Ministarstva, Fakulteta, Komore arhitekata, strukovnih udruženja i NVO-a koji se bave arhitekturom. Protekle godine su bile obilježene i veoma povoljnim investicionim ambijentom za odvijanje arhitektonske prakse. Pretpostavljamo da su stotine miliona eura uložene u građevinarstvo i sektor nekretnina. Nažalost, ovakav okvir nije bio dovoljan da se realizuje poseban arhitektonski kvalitet i time ostavi neki značajniji trag na arhitektonskoj mapi regiona, a kamoli Evrope. Štaviše, dio tih investicija devalvirao je urbanu, a time i kulturnu fizionomiju nekih gradova.
Vidite, za kvalitetnu evropsku ili makar regionalno referentnu arhitekturu, nisu jedini preduslovi povoljne investicione okolnosti, postojeće stručne institucije, broj akademskih titula, ili tzv. domaći autoriteti....
Evropska inferiornost naše arhitektonske prakse nije samo ni pitanje veličine države. O tome upravo govore vanredni dometi arhitektonske produkcije u Sloveniji i susjednoj Hrvatskoj.
Evropska inferiornost naše arhitektonske prakse nije samo ni pitanje veličine države
Međutim, treba reći da je ovo zaostajanje bilo primjetno i u prošlosti. Uostalom, podatak da Udruženje hrvatskih arhitekata datira od 1878. godine, a da je Savez arhitekata Crne Gore ponovo otpočeo sa radom nedavno, vrlo je rječita ilustracija udaljenosti o kojoj govorimo. Naš lokalni kontekst iako skromnih gabarita nije se uvijek pokazao kao dinamičan i prilagodljiv na savremene potrebe, standarde, norme, a još više od toga svijest u društvu o značaju arhitekture je na ekstremno niskom nivou i biva u fokusu javnosti po pravilu kratko i sporadično.
Kolege u zemljama koje ste pomenuli prostor za unaprijeđenje svoje struke pokušavaju naći u saradnji i komunikaciji sa drugim zemljama, ali i stvarajući nove platforme poput Nacionalne politike arhitekture u Hrvatskoj koja ima za cilj sistemski razvoj arhitektonske produkcije i adekvatan tretman kulurne baštine.
Nakon svečanosti otvaranja 1. crnogorskog Salona arhitekture čuli su se polu-šaljivi komentari koji su se ticali usporedbi na relaciji Salon arhitekture – Salon "Petar Lubarda". Ne bih ulazio u detalje ovom prilikom, samo bih naglasio notornu činjenicu da je odnos države i resornog Ministarstva prema istaknutim stvaraocima koji djeluju na polju likovne umjetnosti – tradicionalno vrlo pozitivan i vrlo blagonaklon – dok su stvaraoci koji djeluju na polju arhitekture tradicionalno na margini. Ko je kriv za takvo stanje stvari – država, ili pak mi, arhitekti?
Druga strana iste medalje je odnos prema graditeljskom nasljeđu, pogotovo posljeratnom nasljeđu, koje je u velikoj opasnosti. Treba li naglašavati, po ko zna koji put, da nijedan od istaknutih arhitekata sa crnogorske posljeratne arhitektonske scene – pomenuću samo neke od onih koji nisu više među nama: Vujadin Popović, Milan Popović, Svetlana - Kana Radević, Vukota - Tupa Vukotić, Ilija Šćepanović, Milorad Vukotić, Radosav Zeković – nema čak ni monografiju. O relevantnoj istoriji savremene crnogorske arhitekture nema još ni govora. Dakle, kako pristupiti velikom, važnom i neodložnom zadatku emancipacije arhitektonskog stvaralaštva na ovim prostorima?
- Postavili ste slojevito i vrlo intrigantno pitanje. Možda se ipak prvo nameće tema na koji način otpočeti sa emancipacijom arhitektonskog stvaralaštva u Crnoj Gori. Uspješan odgovor na tu dilemu sigurni smo da bi uveliko relaksirao i temu odgovornosti profesije. U nekom od prethodnih odgovora govorili smo o značaju kvalitetne edukacije, i ovo vaše pitanje usmjerava nas u istom pravcu. Zaista, bez stalnog rada na unaprijeđenju tog segmenta naše stvarnosti, ali i ukupnog ambijetna u kome se formiraju novi arhitekti, izostaće rezultati koje priželjkujemo.
Nove generacije mladih kolega, ali i dio našeg esnafa moraju imati priliku da se "osvjeste" o veličini imena koja ste pomenuli, o značaju arhitekture za društvo i njegov identitet, o potrebi aktivnog učešća u društvenim procesima kojima se direktno ili posredno determiniše prostor i životna sredina. Emancipacija arhitektonskog stvaralaštva ili novi standard arhitektonske produkcije na sreću, ili na žalost, nije artikal koji se može naručiti ili kupiti. To će biti mukotrpan zadatak generacija – i neće, budimo sigurni, biti dostižan bez višeg nivoa sistemskog djelovanja i koordinacije, a time profesionalnosti i znanja.
Čekajući ostvarenje tog zadatka sigurno ćemo se nagledati još primjera koji obeshrabruju i tjeraju na malodušnost, no mi ipak vjerujemo da će se upornost isplatiti. Elementi optimizma se već osjećaju – pojedinačni entuzijazam, ponekad ohrabren institucionalnom podrškom, jedinstveni talenat pojedinaca, i stidljiv ali ipak primjetan pomak u javnom tretmanu arhitekture, mogu se tumačiti kao nagovještaji promjene. Ovogodišnji Salon je dio takvih nagovještaja. Na kraju krajeva, uvijek se sve svodi na okvir pojedinačnog rada, potencijala i doprinosa.
Dakle identitet arhitekata je preduslov za arhitekturu identiteta. S druge strane jedan od presudnih faktora za kvalitet ambijenta u kome se odvija praksa jesu institucije. "Država" može podići kvalitet arhitektonske produkcije makar onih objekata nastalih u procesu javne nabavke, podsjetićemo vas da se radi o ne tako malim iznosima koji se svake godine usmjeravaju u kapitalni budžet i koji bi po nama morali stimulisati kvalitet jer nije svejedno kako će izgledati dječiji vrtić, osnovna škola ili sportska dvorana, objekat fakulteta, suda ili ministarstva, gradski trg ili gradski parlament.
Sve ove i mnoge druge teme su prilika da se slavi arhitektura pa ako hoćete i ona njena racionalna i skromnija komponenta, jer dobra arhitektura ne podrazumijeva nužno i veći budžet, sjetimo se samo Ranka Radovića i "Sobe kuma Saveljića". Još uvijek se nadamo da nije kasno i da nadležni u državi govoreći na temu identiteta osim zastave i himne mogu razumjeti i iskoristiti potencijal, značaj i moć prostornog identiteta za jedno društvo i državu. Kulturološko "dekodiranje" prostora i države preduslov je uspješnog projektovanja. Time arhitektura postaje "gradotvorni" dio identiteta, a ne samo dio poželjnog imidža. Ona mora biti usidrena u čvrstim osloncima konteksta u kome nastaje.
Važan dio našeg kulturnog identiteta jeste graditeljsko nasljeđe iz pokreta moderne, odnosno arhitektonske realizacije autora koje ste pomenuli u pitanju. Taj pokret je ostavio nekoliko važnih tragova u našim gradovima i ti tragovi su, kao takvi, zahvalni za analizu koja bi bila objavljena u formi monografije. Projektantski metodi, tehnologija i estetika naših objekata iz tog perioda, činili su ih ravnopravnim takmacima na tadašnjoj evropskoj arhitektonskoj sceni.
Autori ste čitavog niza realizovanih i nerealizovanih projekata u Herceg Novom. Realizovani projekti su, pomenuću samo neke: Poslovni centar Montri, Poslovni centar Timicom, vila na Savini – a među nerealizovanima su Autobuska stanica i meni posebno drag, projekat javne garaže sa dodatnim sadržajima na Trgu maršala Tita, sa istočne strane zgrade Opstine Herceg Novi.
Ubijeđen sam da upravo taj projekat iz 2006. godine, koji nije realizovan, nažalost, posjeduje vrlo specifičan i nadasve prepoznatljiv DNK arhitektonskih ostvarenja koja će u narednom periodu potpisivati Studio GRAD – DNK koji se ogleda u poštovanju strogo funkcionalističkih premisa uz vrlo odmjerene, vrlo svrsishodne i vrlo imaginativne poteze koji nepogrešivo vezuju novi objekat za kontekst.
U slučaju Trga maršala Tita imamo vrlo preciznu poziciju javne garaže za 151 automobil, gotovo infrastrukturno-preciznu poziciju – i taj "tačkasti mono-volumen" koji je zapravo interpretacija autohtone tipologije tvrđave, tj. fortice – a ujedno je i reminiscencija na staru hercegnovsku Kulu sa satom. Kod Bazena PVK Jadran opet imamo vrlo preciznu poziciju bazena, gotovo infrastrukturno-preciznu poziciju, radikalno-funkcionalističku poziciju koja svojom čistom snagom priziva tipologiju savremenih fortifikacionih objekata – a opet imamo i taj mono-volumen – tu uzignutu i zasječenu tribinu koja na zapanjujuće prirodan način uspostavlja kontakt između bazena i čitavog niza prostornih repera u okruženju.
Pitanje glasi: da li je projekat javne garaže na Trgu Maršala Tita stvarno neka vrsta predteksta realizaciji Bazena na Škveru?
- Objekat javne garaže je nastao dosta prije osnivanja Studija GRAD, u autorskom rukopisu Branislava Gregovića, ali jeste najavio osnovne projektne elemente kasnije zajedničke prakse. On je takođe nastao u izrazito naglašenom kontekstu. Lokacija – Trg maršala Tita je u centru grada, između dva važna objekta javne namjene, na prostoru koji je bio predmet detaljnih istraživanja, ali i realizacija Nikole Dobrovića, pionira moderne arhitekture u nekadašnjoj Jugoslaviji. I programski elementi konteksta su bili vrlo zahtjevni i podrazumjevali su smještaj 150 vozila, odvojene ulaze tj. izlaze iz garaže, centralne sadržaje, novi trg, rješenje pješačkih tokova i prilaza zgradi Opštine Herceg Novi.
Nažalost, ovaj projekat iako spreman za realizaciju i dalje čeka svog investitora. Na drugoj strani projekat pamtimo i kao svojevrsnu ilustraciju odgovornog odnosa tadašnje lokalne administracije prema veoma zahtjevnim i osjetljivim temama javnih prostora i način da se buduće intervencije u prostoru pravovremeno planiraju i pripreme za buduće investitore.
I za kraj – što da očekujemo od Studija grad u budućnosti? Postoji li već neka vaša realizacija koja bi mogla konkurisati za Nagradu Mies van der Rohe u novom ciklusu – 2015. godine?
- Na ovo pitanje smo djelimično već odgovorili, planiramo nastaviti u dosadašnjem ritmu realizujuću arhitektonsku praksu kojom rješavamo inspirativne prostorne i programske zagonetke. To je posao koji volimo i kojem se nadamo i u budućnosti. Što se tiče realizacija, nekoliko ih je toku. Kao što pretpostavljate, to je vrlo delikatna i neizvjesna faza arhitektonske produkcije, no nadamo se da ćemo uspjeti da je okončamo na zadovoljavajući način. Osim toga očekujemo da ćemo u ovoj godini otpočeti sa profesionalnom saradnjom na zajedničkim projektima sa partnerskim biroima iz Firence i Londona.
Galerija
Bonus video:
