Da je Šekspir, najpoznatiji dramski pisac na svijetu, globalna akademska opsesija ilustruje podatak o djelima napisanim o njemu. U katalogu Britanske biblioteke pod odrednicom „Šekspir“ nalazi se 13.858 bibliografskih jedinica, dok Kongresna biblioteka u Vašingtonu sadrži oko 7.000 djela o Šekspiru, što je dovoljno za 20 godina čitanja. Međutim, to nije konačan broj, svake godine pojavi se oko 400 novih radova, knjiga i monografija o Šekspiru. Neki od njih poput: „Bolesti uha i ubistva u Hamletu“, „Otrovi u Šekspirovim sonetima“, „Šekspir i narod Kvebeka“, „Je li Hamlet bio muškarac ili žena“ krajnje su maštoviti i bizarni.
Ove zanimljive podatke o Vilijamu Šekspiru (1564–1616), iznosi američko-engleski (puto)pisac Bil Brajson, u knjizi „Šekspir – Svijet kao pozornica“.
Pet odsto činjenica
Brajson tvrdi da se svaka Šekspirova biografija sastoji od pet odsto činjenica i 95 odsto nagađanja. Zapravo, puno toga vezano za Šekspira danas je nepoznanica: Ne znamo da li je ikad odlazio iz Engleske. Ne znamo ko su mu bili najbliži prijatelji niti kako se zabavljao. Njegova seksualnost je nedokučiva misterija. Samo za nekoliko dana u njegovom životu možemo s nepokolebljivom sigurnošću tvrditi gdje ih je proveo. Nemamo nikakvih zabilješki o njegovom kretanju tokom osam kritičnih godina, kad je napustio ženu i troje male djece u Stratfordu i gotovo nemogućom brzinom postao uspješan pozorišni pisac u Londonu. U vrijeme kad se, 1592, pojavljuje prvi zapis u kome se Šekspir pominje kao dramski pisac, on je već bio prevalio više od polovine svog života. U onom ostatku bio je sličan književnom ekvivalentu elektrona – uvijek i prisutan i odsutan.
Glumci pripremili prvo izdanje
Godine 1599. nekoliko glumaca iz družine podiglo je sopstveno pozorište na južnoj obali rijeke Temze i nazvalo ga “Gloub” (Globe). Šekspir je u međuvremenu postao suvlasnik pozorišta. To je bilo najčuvenije pozorište i služilo je Londonu u vrijeme kada je veći dio njegovog stanovništa posjećivao teatar. Od tog perioda Šekspir se do kraja svog života posvetio pisanju drama. Šekspirove drame objavljene su za njegovog života u piratskim izdanjima jer se on nije trudio da ih štampa. Prvo potpuno izdanje Šekspirovih drama u jednoj knjizi štampano je sedam godina poslije njegove smrti. Njega su pripremili Šekspirovi prijatelji glumci. Danas ukupnu zbirku čini 37 drama.
Tri perioda
Cjelokupan Šekspirov dramski rad dijeli se na tri perioda. Prvi period je najplodniji period Šekspirovog rada. Najbrojnije su komedije i istorijske hronike. Okviri koji su već poznati pozajmljivani su iz klasičnih italijanskih izvora, nekad iz savremenih engleskih proznih djela, a često su kombinovani motivi sa raznih sfera i tako se stvarale nove cjeline. U dramama preovlađuje mladenačka bujnost, životna radost, uglavnom optimistički stav prema životu, idealni ljubavni zanos, slike idealnih mladića i djevojaka, čarobna bića iz bajki i slično.
Lična kriza
U drugom periodu Šekspir je stvorio svoja najdublja i najzrelija djela – velike tragedije. Često se kaže da je to period pesimizma i da se u tom periodu odražava njegova lična kriza ili nesreća. On sada drame sagledava u činjeničnom smislu, od sitnica svakodnevnog života do velikih kategorija, do krajnje dobrote i pokvarenosti. Šekspir je u ovom periodu doveo do vrhunca svoju umjetnost stvaranja karaktera.
Efekat zabave
Treći period Šekspirovog stvaralaštva obilježile su četiri drame i jedna hronika. Komadi ovog perioda slični su romantičnim komedijama, ali u njima ima manje komike, a više fantazije, alegorije natprirodnih ličnosti, pjesama, muzike, scenskih efekata. U ovim dramama pojačan je efekat zabave: više je pažnje posvećeno fabuli, zaplet je komplikovaniji, završetak je uvijek srećan. Najpogodniji naziv za njih je “tragikomedije“. Kritika je smatrala da je opadala Šekspirova stvaralačka moć, ali je u stvari samo riječ o njegovom prilagođavanju sredini i publici. Stil u ovim komadima većinom pokazuje istu zrelost i savršenstvo kao i u tragedijama drugog perioda.
Borhesova priča o Bardu: Niko ne bijaše toliko ljudi...
"Nikoga ne bijaše u njemu; iza njegova lica (čak i na rđavim slikama iz onoga doba ono ne nalikuje ni na koje drugo) i njegovih riječi, koje bijahu bogate, maštovite i uzbudljive, bilo je samo malo hladnoće, sna kojega nitko nije odsanjao. Isprva vjerovaše da su svi ljudi kao on, ali začuđenost jednoga njegova druga, kad mu uze tumačiti tu prazninu, otkri mu vlastitu pogrešku i pomože mu da, zauvijek, shvati kako pojedinac ne treba da se razlikuje od vrste.
Pokadšto je mislio da će u knjigama naći lijek od svoje bolesti i zato nauči malo latinskoga i još manje grčkoga, kako reče jedan suvremenik; zatim pomisli kako bi u jednome prvobitnom ljudskom obredu lako moglo biti ono što je tražio, i dopusti da ga u to uputi Anne Hathaway, jednoga dugog lipanjskoga popodnevnog počinka. U dvadeset i nekoj dođe u London. Nagonski, već se bijaše izvježbao u navici da hini da je netko kako se ne bi otkrilo da nije nitko; u Londonu nađe zanimanje za koje bijaše predodređen, zanimanje glumca koji u predstavi igra nekoga drugog pred mnoštvom ljudi što glume da ga prihvaćaju kao toga drugog.
Predstava po Šekspirovom djelu "Romeo i Julija"
Glumački ga poslovi naučiše posebnoj sreći, možda prvoj koju iskusi; ali, kad bi izgovorio posljednji stih i pošto bi s pozornice bio odvučen posljednji mrtvac, opet bi ga spopao mrski okus nestvarnosti. Prestao bi da bude Ferrex ili Tamerlan i opet bi postao nitko. Progonjen, stade izmišljati druge junake i druge tragične priče. Tako, dok tijelo ispunjavaše svoju tjelesnu sudbinu, u bludilištima i krčmama londonskim, duša koja bi boravila u njemu bijaše Cezar, koji se ogluši na opomenu proroka, i Giulietta, koja zamrzi ševu, i Macbeth, koji u pustoši razgovaraše s vješticama, koje su, uz to, i suđaje.
Nitko ne bijaše toliko ljudi kao taj čovjek koji, poput egipatskoga Proteja, mogaše poprimiti oblik svega što postoji. Pokatkad, u nekom bi kutku djela ostavio ispovijest, siguran da je neće odgonetnuti; Richard tvrdi da u njegovoj ličnosti igraju ulogu mnoge, a Jago veli, neobičnim riječima, nisam koji jesam. Osnovna istovetnost postojanja, sanjanja i glume nadahnu mu glasovite ulomke.
Dvadeset je godina ustrajao u toj upravljanoj obmani, ali ga jednoga jutra spopade gađenje i užas od toga da bude toliko kraljeva koji izgiboše od mača i toliko nesretnih zaljubljenika koji se susreću, rastaju i milozvučno umiru. Na taj isti dan odluči prodati kazalište. Prije negoli se navrši tjedan, vrati se u rodno mjesto, gdje iznova otkri stabla i rijeku svoga djetinjstva i ne povezivaše ih s onima koje bijaše slavila njegova muza, na glasu po mitološkoj aluziji i latinskim riječima. Morao je biti netko; postade povučeni kazališni poduzetnik, koji steče bogatstvo i koga su zanimali zajmovi, parnice i sitna lihva.
U tom liku kaza u pero suhu oporuku koju poznajemo i iz koje, promišljeno, ukloni svaki patetični ili književni trag. Običavahu ga, u njegovoj povučenosti, posjećivati prijatelji iz Londona, i on preuzimaše, zbog njih, ulogu pjesnika.
Priča dodaje da je, prije ili poslije smrti, stao sučelice Bogu i rekao mu: Ja, koji sam uzalud bio toliko ljudi, želim biti jedan i ja sam. Božji mu glas odvrati iz vihora: Ni ja nisam; sanjah svijet kao što i ti odsanja svoje djelo, moj Shakespeare, a među oblicima mojega sna nalaziš se i ti, koji, poput mene, bijaše mnogi i nitko.
Horhe Luis BORHES
(Iz knjige “Tvorac”, 1960; preveli Marko Grčić i Tonko Maroević)
Galerija
Bonus video:
