Kako izgleda ljudi kao ljudi od kada postoje, najveći dio vremena ili istorije življahu u nekom od oblika totalitarizma. Ili da to isto kažemo na drugi način, ljudi odvajkada najvećim dijelom življahu u neslobodi.
Naravno, ovakvom tvrđenju nasuprot mogu se navesti povijesni primjeri kao što je antička Atina. Međutim, potpuno je jasno da primjer Atine predstavlja povijesno odstupanje od pravila, maltene devijaciju.
Drugo, ako ćemo pravo, pitanje je koliko je Atina u ovom smislu zapravo adekvatan primjer.
Atinska demokratija
Kao takva, kao neposredna «vladavina naroda», demokratija u istorijskom smislu nastaje krajem VI i početkom V vijeka prije Hrista, naravno u Staroj Grčkoj, toj «kolijevci demokratije ».
I treba to odmah više podvući - veoma se razlikuje od našeg savremenog shvatanja i sprovođenja koncepta demokratije, baš kao i koncepta slobode. To je važno razumjeti da bismo pravilno razumjeli tu famoznu atinsku demokratiju; to jest da bismo odgovorili na pitanje da li su Atinjani doista živjeli u slobodi?
Odgovor na to pitanje zahtijeva da, prethodno, uzmemo u obzir jednu važnu distinkciju kada je u pitanju sloboda. Takođe, ne bi trebalo da pojam slobode uzimamo kao samorazumljiv ili „zdravo za gotovo".
Postoje različita shvatanja slobode. U tom smislu je jako važna i bazična distinkcija koju je napravio Bendžamin Ko n s t a n . Po njemu, postoje, zapravo, dva shvatanja ili prakse slobode.
Jedno je sloboda u modernom smislu, drugo je sloboda u starinskom ili antičkom smislu te riječi. Recimo da su Grci bili slobodni. Ali oni su slobodu shvatali skoro sasvim drugačije nego mi, moderni.
Otuda je i pitanje da li bijahu doista slobodni. Konstan je jedan relevantan izučavalac i zastupalac slobode, njegovo doprinos se smatra antologijskim.
Ako konsultujemo njega, onda je odgovor na postavljeno pitanje prije negativan. Naime, po Konstanu, život u ondašnjoj Atini je predstavljao „potčinjavanje pojedinca vlasti zajednice”.
Zatim, tu je i poznati istoričar Jakob Burkhart. U njegovim poznatim istorijskim studijama Antičke Grčke, Burkhart piše o «ideji grčkog polisa, koji je, kao što je ranije izloženo, činio čvrsto zatvorenu cjelinu s bezuslovnim pravom nad pojedincem».
Kako je to «pravo nad pojedincem » izgledalo, pokazuje i slučaj suđenja filozofu Demokritu. Inače, da je do ovoga suđenja uopšte došlo malo je poznato. Ukratko, Demokrit bi optužen zato što je, po mišljenju «demosa», traćio nasljedstvo koje je bio dobio.
Jedva se ovaj atomista izvuče. Oslobođen je tek kada se opravdao i objasnio da je svoj imetak potrošio na komad «O stvarima u Hadu». A da ne pričamo o tome da je toliko opjevana Atina zapravo bila robovlasnički sistem.
Od ukupnog broja stanovništva, više bi robova no ostalih slobodnih građana! Još jednom oko toga: olako se previđa to da je atinska demokratija u stvari robovlasnički sistem – baš kao i to da su se suđenje i smrt Sokratova dogodili upravo u atinskoj demokratiji a ne, recimo, kod Lakejdamonaca.
To je jedan od razloga zašto se za suđenje Demokritu tako malo zna – ostalo je u sjenci velikog procesa protiv Sokrata. Prema optužnici, Filozof je bio kriv i osuđen i «što ne vjeruje u koje vjeruje držav a » . Što ne vjeruje u koje vjeruje država?
A ne govorimo mi ovdje o optužnicama Tomasa de Torkvemade i Dobu inkvizicije, već o starom dobu atinske demokratije. Ta je vladavina naroda bila veoma često u znaku nepravednih i iracionalnih suđenja.
U studiji «Tiranija», Moris Lat i pod pojmom totalitarna podrazumijeva svaku državu koja od svojih građana zahtijeva potpunu lojalnost... «Polazeći od ovakve analize, jedna demokratija - ako se tako može nazvati - kao što je ona u drevnoj Atini, morala bi se smatrati totalitarističkom mada se njen ustav, i politika dr uštva uopšte, protive bilo kakvoj jednostranoj definicij izaključuje Erik Karlton u studiji «Lica despotizma».
Inke i totalitarizam
Zatim dolazi Srednji vijek. Tu tek nema slobode. Mada, valjanost i održivost toga što je sad rečeno takođe zavisi od toga kako se shvati sloboda. Jer, vidite kako je mnogo toga varljivo: pogledamo na Atinu iz jednog ugla – konstatujemo da su slobodni; pogledamo iz drugog – konstanovski konstatujemo da nijesu. Tako bi moglo biti i sa Srednjim vijekom. Kako bilo, razumjeti situaciju savremenog čovjeka znači i okrenuti se ka prethodnoj epohi, onome, dakle, što neki istoričari nazivaju dugi srednji vijek.
Kada kažemo: Srednji vijek, to, ipak, nije tek jedna od epoha. Bilo da se računa da je ova trajala 1000 ili 1500 godina itd. očito je da je čovječanstvo nove ere najviše vremena živjelo baš u toj epohi. To znači šta?
Pa i to da nas je duh srednjeg vijeka najviše oblikovao genski i generički. Moglo bi biti da smo mi srednjevjekovni ljudi bačeni u nešto što se naziva modernost. Ali mi nijesmo za modernost. Moderni čovjek je bačen u modernost.
On je po mnogo čemu strukturno, realno različit od čovjeka bilo koje druge epohe ili eona tokom ukupne povijesti. Pa uostalom, ne bješe li baš to - dakle, nekakva izgradnja «novog čovjeka», objavljeni cilj raznih totalitarnih sistema, te, doduše monstrumske, no zakonite djece izašle iz utrobe modernosti?
Isto je to uvidio i britanski teoretičar Entoni Gidens, pa je u studiji «Posljedice modernosti » dosta očekivano zaključio sljedeće: «Totalitarizam i modernost nijesu povezani samo slučajno, već imanentno» .
Međutim, još važnije bi bilo u-vidjeti sljedeće: Da li su i koliko su totalitarnost i ljudska priroda povezani ne samo slučajno, već su u nekoj korelaciji? Jer, opet kažemo, ljudi su najveći dio filogeneze proveli u nekom od oblika totalitarizma - ili neslobode.
Dakle, slobodu vezujemo za neke novije, moderne datume. Pošto slobodu vrlo vezujemo za modernost to onda znači i da je sloboda, zapravo, jedna potpuno, potpuno nova povijesna pojava.
Počinje se pojavljivati, orijentaciono, (tek) u XVI vijeku; najrealnije je, međutim, vezivati prave početke, da tako kažemo, provaljivanja slobode u povijesni prostor za XVIII i osobito XIX vijek - što je, na nivou istorije, odskora. Šta za ljude znači sloboda?
Da bi se odgovorilo, potrebno je velimo i da se detaljnije poznaje prethodna epoha, to jest Srednji vijek. Pa i do u detalje. No isto tako, da se u-poznaju i sve druge epohe. Za modernog čovjeka sloboda se konkretno pokazuje na nekoliko karakterističnih, svagda već podrazumijevanih načina.
No, kako god da tome bilo, tako se nikada i nigdje ne življaše. Recimo, kako su živjele Inke? Poznavahu li oni slobodu? Odgovor je negativan.
Inke življahu u totalitarizmu. Na primjer, Henri Jakobi u studiji «Birokratizacija svijeta» ukazuje da je kod Inka «birokratski organizirana uprava nadzirala navodnjavanje i terasaste poljoprivredne kulture, te upravljala prometnim sistemom s visećim mostovim a .
‘Budući da je država Inka, radi održavanja svoje privredne ravnoteže, do najneznatnijih pojedinosti određivala život svojih podanika pravilima i propisima, njeni su službenici kao predstavnici države imali široka ovlašćenja’». Idemo dalje. Kako su živjeli u antičkom Egiptu? Bješe li kod njih slobode? Ma kakvi.
Evo pogledajte i sami kako ista studija opisuje njihov život: U Egiptu V dinastije (2500-2350 pr.n.e.) ‘porezne obveze određuju uredi koji vode registre i centraliziraju sve podatke o civilnom statusu i životnim uvjetima… Stanov - ništvo se periodično prebrojava.
Za svakog Egipćanina vlada je posjedovala dosje s podacima o veličini posjeda, visini prihoda, te stanarskom ili radnom ugovoru koji ga je vezivao uz nekoga kućevlasnika ili poslodavca. Tako se snimalo činjenično stanje stvari i čitav je Egipat bio katalogoziran’.
A ako, skupa sa Gidensom, konstatovasmo da su modernost i totalitarizam povezani ne samo slučajno no i imanentno, šta tek da kažemo za postmodernost?
Društvo dosijea
Da bi se dalje saznala dubina problema, da bi se shvatila dramatičnost prijetnje, potrebno je još da se ukaže i na druge kompatibilne činjenice, koje formiraju jasnu sliku intenzivne i ireverzibilne političke i psihološke totalitarizacije.
Skoro je nevjerovatno koliko je ovaj izvještaj o totalitarizmu u antičkom Egiptu aktuelan, koliko nas podsjeća na naše vrijeme, na modernost i postmodernost, na totalitarizaciju koja prijeti.
Zar nije logično da se sada, u vezi sa ovim uvidom u to kako je bio nekada davno u Egiptu, još jednom podsjetimo na ono zabrinjavajuće ozakonjenje digitalizacije i despotizacije Britanije, da se ukaže i na zasnivanje onoga što je tako nazvani Nacionalni registar identiteta (National Identity Register), ili Registra invividua (Register of individuals), kako se još naziva.
U pitanju je, naime, «mainframe », centralna baza podataka koja treba da sadrži imena, personalne podatke i biometrijske informacije o svim stanovnicima Velike Britanije starijim od 16 godina, uključujući i strance koji privremeno borave na teritoriji ove države .
Naravno, naveli smo tek jedan od mnošta primjera ili prijetnji. Takođe, nije u pitanju samo Britanija, nijesu u pitanju samo određene grupe unutar neke populacije.
Da se, doista, radi o postojećoj i predstojećoj policijskoj kontroli svega stanovništva, o konstituisanju totalne kontrole, pokazuju i primjeri baza podataka koje obuhvataju najmlađu populaciju, dakle, formiranje dosijea za svako dijete.
U američkim gradovima Feniks u Arizoni, i u Plimutu u Masačusetsu, nalaze se data bases koje su povezane u jednu informacionu mrežu, pod nazivom «The Children’s identification and location database», unutar koje su pohranjeni različiti podaci o djeci iz različitih američkih država - od imena djeteta i roditeljevih, do podataka o djetetovoj mrežnjači («iris code») .
Dalje, koliko je samo u tom smislu indikativan projekat pod nazivom «International database» (IDB), kompjuterizovana banka podataka koja sadrži heterogene (no ne i inkompatibilne) statističke tabele i podatke o 227 zemalja i područa svijeta.
Ta baza podataka se nalazi u «International Programs Center» (IPC ) iz Vašingtona, koji djeluje u sastavu «Biroa za popise». Još je indikativniji projekat koji realizuje ovaj «Centar za međunarodne programe» pod nazivom «Global population database» .
Rečenica: «Za svakog Egipćanina vlada je posjedovala dosije...» u potpunosti je aktuelna i sasvim adekvatno može da se odnosi na današnje SAD, na Britaniju, isto tako sve više i na nadnacionalne režime kao što je EU. No isto tako, ova se rečenica sve više i tačnije i neotklonjivije odnosi i na (post)modrnu Crnu Goru.
Može li ova država da ostane izvan globalnih trendova? Izvan procesa/projekta globalizacije? Izvan procesa/ projekta postmodernizacije? A baš totalitarizacija je taj globalni trend(razumije se, najšešće ne pod tim imenom, kako to već biva).
Ovo nas još jednom dovodi do onoga što se naziva Centralni registar stanovništva (CRS) . Šta je Centralni registar stanovništva?
Prema zakonu o Centralnom registru stanovništva (Sl. List RCG, br. 49/07), «centralni registar je računarski vođena baza podataka o licima koja su crnogorski državljani sa prebivalištem u republici Crnoj Gori, crnogorski državljani sa odobrenim stalnim ili privremenim boravkom u inostranstvu, stranci sa odobrenjem za stalni ili privremeni boravak u Crnoj Gori, stranci sa boravkom do 90 dana u Crnoj Gori, stranci koji u Crnoj Gori imaju imovinu i prava i obaveze po osnovu penzijskog i invalidskog osiguranja, poreza, humanitarnih i drugih razloga, ukoliko je propisana takva evidencija».
Prema tome, kao što se vidi, pod naslovom CRS imamo to da se o svim stanovnicima Crne Gore vodi, zapravo, neka vrsta dosijea.
S tim u vezi, međutim, ne treba odmah pribjeći nekako uobičajenom redukcionizmu, ne treba sve svoditi na lokalno, subjektivno, interesno i par tikularno.
Totalitarizacija u Crnoj Gori nije samo lokalna no i globalna. Ovakva glokalna totalitarizacija događa se i u svim drugim državama.
Praktično je nerazdvojna od izgradnje onoga što se naziva informatičko društvo .
Glokalna totalitarizacija i globalna totalitarizacija vode ka uspostavi sistema koji bismo bili skloni da opišemo i kao totalni totalitarizam, dok se ova uspostava o kojoj je riječ, imajući u vidu onaj uvid, može nazvati i faraonizacija.
Bonus video:
