Vuk sa Vol Strita (The Wolf of Wall Street, Martin Scorsese, 2013)
Kada je prije dvije godine Martin Skorseze snimio bajku “Hugo”, mnogi su smatrali to djelo njegovom labudovom pjesmom. Taj film je bio nostalgičan osvrt na istoriju kinematografije i odudarao je od tema koje su ga proslavile. Akademija je reagovala tako što je film dobio pet Oskara od jedanaest nominacija, što teško da je odgovaralo njegovom kvalitetu. Srećom, Skorseze se “Vukom sa Vol Strita” vratio u formu i pokazao da u sedamdesetim godinama života snima hrabrija i vitalnija djela od svojih decenijama mlađih kolega.
Džordan Belfort (Leonardo di Kaprio) je broker na Vol Stritu. Nakon sloma berze 1987. godine, Džordan na nagovor žene Tereze Petrilo (Kristin Milot) počinje da prodaje precijenjene akcije srednjoj klasi. Posao počinje da se razvija, zbog čega se Džordan udružuje sa Donijem Azofom (Džona Hil) i dilerima droge, koje zapošljava kao berzanske špekulante. Kako vrijeme prolazi, on postaje sve bogatiji i pohlepniji, što privlači pažnju agenta Patrika Denhama (Kajl Čendler).
Snimiti film koji u današnjoj ekonomskoj krizi vrši dekonstrukciju kapitalističkog sistema ili konzumerizma, djeluje savršeno nepotrebno. Uostalom, na tu temu je sve što ima da se kaže davno rekao Oliver Stoun filmom “Vol Strit” (1987), a više nego pošten uvid daju i dokumentarci “Korporacija” (Mark Akbar, 2003), “Enron” (Aleks Gibni, 2005), kao i sve što je ikada snimio genijalni Adam Kertis. Ono što je dobro je što Skorseze nema namjeru da otkriva bilo šta publici kojoj je sve jasno. Njegova namjera je da prosto ekranizuje životnu priču Džordana Belforta na osnovu njegove autobiografije, koju je za film adaptirao veteran Terens Vinter (TV serije “Sopranosi” i “Carstvo poroka”).
Krajnji rezultat je šizofrena crna komedija koja upravo zato što ne pokušava da gledaocima objasni kako sve funkcioniše, daje izuzetno precizan prikaz korporativne kulture uopšte. Uostalom, u nekoliko scena u kojima se Džordan pretvara u naratora, on pokušava da detaljno objasni kako je tačno vršena finansijska prevara. Međutim, nakon par rečenica objašnjavanja, Džordan se uozbilji, prekine izlaganje, pogleda u kameru i kaže “Nego, koga je briga?”. I zaista, način na koji će se doći do novca je nebitan, a igra je takva da je sve dozvoljeno. Film ističe pohlepu koja stoji u pozadini svega, ali je dovoljno inteligentan da je ne osuđuje, već samo prikazuje. Uostalom, kada neko na ulici vidi skup automobil, prva asocijacija je rijetko osuda načina života koji je potreban da bi se u ovom društvu isti kupio, već je žal što posmatrač sebi ne može da ga priušti.
Najveći kvalitet “Vuka sa Vol Strita” je njegova bizarna zabavnost. Ovaj film ima raskošnost najluđih Kusturičinih radova i to bez letećih trubača i Cigana koji imaju paranormalne moći. Naši brokeri dolaze do ogromnih količina novca sa kojim prosto ne znaju šta da rade. Žene, droga, automobili, luksuz, igre gdje se ljudima daje novac kako bi se ošišali ili ponizili... ništa im nije sveto i strano, ali u svemu gotovo da ima dječije nevinosti. Naši junaci nisu zli, koliko ne znaju šta da rade od sebe. Najbolje od svega je što ljude od kojih su uzeli taj novac tretiraju sa podsmijehom, što naročito dolazi do izražaja u sceni u kojoj Džordan ugovara posao preko telefona, dok kolegama u kancelariji rukama pokazuje šta tačno radi svom klijentu.
Zbog toga je ovaj film, prije svega, ogoljavanje. Kada Džordan razgovara sa advokatom Žan Žak Saurelom (Žan Dižarden), Skorseze prikazuje nepomične usne protagonista, ali gledalac čuje njihove misli u formi naracije i tačno zna šta se krije iza biranih riječi koje upućuju jedan drugom. Sličan postupak se koristi više puta, čisto kako gledalac ne bi imao nedoumica o čemu se tu zapravo radi. Kako bi pokazao da je novac Bog u savremenom društvu, Džordan će u sceni u kojoj treba da motiviše svoje kolege raširiti ruke kao Hrist, a njegova obraćanja imaće formu propovjedi u crkvama. Na kraju, on će postati motivacioni govornik za novu generaciju vjernika koja želi da ima isto ono što je i Džordan nekada imao, ali uz to želi i da se nekažnjeno izvuče. Time se pokazuje da nepošteni broker nije anomalija u sistemu baziranom na sveopštoj grabeži, već njegovo prirodno ishodište i uzor kome treba težiti.
Sveukupnom kvalitetu djela dodatno doprinosi odlična gluma Leonarda di Kapria u glavnoj, kao i Metjua Mekonahija u sporednoj ulozi. Iz svega navedenog, jasno je da “Vuk sa Vol Strita” više funkcioniše kao istorijski dokument jednog vremena, nego kao zabavna fikcija. Najbolje od svega je što se pored doba u kome je nastao ujedno dokumentuje i Skorsezeov talenat kome godine očigledno ne mogu ništa.
Konačna ocjena: 9/10.
Hobit: Šmaugova pustošenja (The Hobbit: The Desolation of Smaug, Peter Jackson, 2013)
Kada je 1981. odlučio da snimi horor film “Zli mrtvaci”, Sem Rejmi je imao nepune dvadeset dvije godine. Ovo djelo, koje su producirali Rejmijevi prijatelji i rodbina, danas se smatra kultnim klasikom i predstavlja jedan od prvih slepstik horora svih vremena. Iako je novozelandski režiser Piter Džekson još svojim debi ostvarenjem “Loš ukus” (1987) kombinovao komediju i horor, čini se da je tek u posljednjem nastavku Hobita uspio da snimi autentičnu slepstik fantastiku. Da li je to želio ili nije, drugo je pitanje.
Hobit Bilbo Bagins (Martin Frimen) zajedno sa Torinom Hrastoštitom (Ričard Ermitaž) i grupom patuljaka napreduje ka Samotnoj planini. Dok prolaze kroz šumu punu džinovskih paukova, uticaj prstena na Bilba raste. Gandalf Sivi (Jan Mekilin) napušta grupu, kako bi otišao do tvrđave Dol Guldur i otkrio šta stoji iza opasnosti koja se nadvila nad Srednjom Zemljom. Ostali se sukobljavaju sa vilovnjacima, dok su im za petama trupe surovih Orka.
Još u prvom dijelu Hobita, odnosno filmu “Hobit: Neočekivano putovanje” (2012), bilo je jasno da Piter Džekson ne ekranizuje Tolkinov roman, već da pravi novu holivudsku franšizu koja pokušava da ponovi uspjeh “Gospodara prstenova”. “Šmaugova pustošenja” ovu tezu dodatno potvrđuju, tako da će u djelu mnogo više uživati ljubitelji Džeksonovih filmova, nego Tolkinovog književnog predloška. Odmah na početku, treba primjetiti da naslov filma ne odgovara radnji. Iako djelo traje gotovo puna tri sata, zmaj Šmaug nikako da krene sa obećanim pustošenjem. Umjesto toga, Šmaug priča više od snebljive aždaje, a Bilbo od ser Žileta. Izvrnute torte nema, ali tu je Torin Hrastoštit koji se prozlio za potrebe filma. Zbog toga bi djelu više odgovarao naslov “Najava mogućih Šmaugovih pustošenja”, nego ovaj koji trenutno ima.
Iako su okorjeli ljubitelji Tolkinovih radova davno digli ruke od Džeksonovih ekranizacija, ovaj dio Hobita će zbuniti i one koji ne znaju ništa o knjizi, ali prate filmski serijal. Recimo, u “Gospodaru prstenova” Tolkin vilovnjake opisuje kao otmjena stvorenja sklona poeziji, muzici i prirodi. Džekson je kroz lik Legolasa predstavio drugačiju i dinamičniju rasu, dok je Tolkinov opis pokušao da očuva kroz lik Galadrijele. U ovom dijelu, taj bajkoviti koncept se potpuno napušta i vilovnjaci su prikazani kao agresivna bića iz sablasne šume. Da bi bizarnost bila veća, gledamo i najavu nemoguće ljubavi između Džeksonove kreacije, vile Tauriel (Evanđelin Lili), i patuljka Kilija (Ejdan Tarner). Tako djelo ne samo što ode u pravcu u kome ga Tolkin ne bi odveo ni u najluđim snovima, nego ne održava logičku dosljednost čak ni u okviru filmskog univerzuma koji je Džekson kreirao.
Što se tiče Bilbovog lika, Džekson i tu daje jedan prilično problematičan opis. Naime, u “Gospodaru prstenova” Frodo je bio nosilac prstena koji je sve vrijeme tretiran kao veliki teret. U “Hobitu” prsten je neobičan predmet, čija je prava moć skrivena svima, pa i Gandalfu. Džekson odlučuje da napusti ovaj koncept, pa ovdje prsten upadljivo loše utiče na Bilbov karakter. Problem je u tome što onda prvi dio filmskog serijala “Gospodar prstenova” postaje manje uvjerljiv, zato što bi se ovakav Bilbo teško svojevoljno odrekao prekrasnog. Iz nekoliko scena sa paucima jasno je da će Bilbo u trećem dijelu postati još više vezan za prsten, kao i da će Džekson njegov lik tretirati podjednako depresivno kao i Nolan Betmenov. Nego, ako uzmemo u obzir da se u ovom filmu ničim izazvan pojavljuje i Sauron, Bilbova zavisnost i ne djeluje toliko neobično.
Film ima nekoliko sekvenci u kojima kupuje vrijeme. Recimo, spuštanje buradima kroz šumu je potpuno nepotrebno, uprkos nadahnutoj režiji. Autor tu nudi elemente fizičke komedije zbog kojih bi se isti dopao Braći Marks i Čarliju Čaplinu, ali Tolkinu vjerovatno ne bi. Uopšte, djelo karakteriše potpuno nakaradna dinamika u kojoj publika željno čeka da film konačno počne, ali uprkos tome što traje puna tri sata, on nekako završi prije nego što se to desi. Posljednja scena prvog dijela “Hobita” prikazuje patuljke i Bilba kako gledaju u pravcu Samotne planine. U drugom dijelu, gledalac će shvatiti koliko je taj prizor bio varljiv i koliko je ta planina beskrajno daleka. Sve opasnosti na koje nailaze naši junaci, odnosno šuma paukova, vilovnjaci, Orci, a kasnije i ljudi u priobalnom gradu u kome živi brat blizanac Džeka Speroua, ne djeluju kao sastavni dio avanture, već kao niz nasumično ubačenih ometača radnje. Da bi namakao tri sata, Džekson ispred aktera postavlja sve teže i teže prepreke, ali između njih kao da nema dodirne veze. U tome je ključni problem ovog djela. Naime, u Tolkinovom romanu, avantura utiče na protagoniste, ali i na svijet koji ih okružuje kroz predanja. Tolkin nikada ne vara i mi u svakom trenutku znamo da je priča koju posmatramo samo jedna od hiljadu neispričanih priča u svijetu Srednje zemlje. Razlog zašto je Tolkin pored Martina najveći pisac epske fantastike ne leži u obimnosti, koliko u tome što kroz opis doživljaja junaka čitalac ujedno stiče uvid o kompleksnosti mitologije Srednje zemlje. Džekson, sa druge strane, narativ svodi na niz nivoa u video igri. Prvi nivo je borba sa paucima, drugi borba sa vilovnjacima, treći borba sa Orcima, i sve do samog kraja mi gledamo naše junake kako upadaju iz jedne opasnosti u drugu dok nam na kraju ne postane svejedno. Iako su svi ti nivoi izuzetno osmišljeni i dizajnirani, razvoj likova gotovo da ne postoji. Zbog toga je u Tolkinovom romanu Bilbo Bagins Hobit iz Bagremove ulice, dok je u Džeksonovom filmu Super Mario koji nosi prsten.
Pored svega navedenog, treba istaći da su “Šmaugova pustošenja” očekivano spektakularan film sa izuzetnim specijalnim efektima, što naročito važi za borbu Gandalfa i Saurona. Problem je što to više nije dovoljno, te što je Piter Džekson postao, slično kao i Džordž Lukas, žrtva sopstvene mitologije.
Konačna ocjena: 4/10.
Galerija
Bonus video:
