Kaže se da je pozorište jedna od najneuhvatljivijih i najprolazinijih umjetnosti, a mi ćemo vam na Trgu pjesnika večeras predstaviti dvije knjige Veselina Veska Radunovića, koje na neki način to demantuju - jedan od najrelevantnijih jugoslovenskih, a svakako najpoznatiji i najznačajniji crnogorski pozorišni kritičar i teatrolog, koji je od 80-tih godina pratio i vrijedno bilježio pozorišnu umjetnost Crne Gore i nekadašnje velike Jugoslavije, u svojim kritikama, tekstovima i esejima, ipak je uspjevao i da uhvati, i da sačuva te njene magične niti. Dvotomno izdanje Veskovih “Teatralija” nas isto tako dirljivo uvjerava da i kritičari, ne samo dramski pisci, reditelji, glumci, pozorište mogu živjeti kao strast, rekla je novinarka Radmila Radosavljević , otvarajući veče posvećeno izuzetnom crnogorskom stvaraocu.
“Vesko Radunović, koji od februara 2016. nažalost više nije sa nama, ipak će nas povesti na divno putovanje kroz sve ono što se na ovim prostorima u pozorištu stvaralo, zbivalo, a bilo je važno. To putovanje je, zapravo, vrsta omaža koji Grad teatar ove godine priređuje jednom uzuzetnom gospodinu, uzornom intelektualcu, teatrologu i kritičaru koji ga je pratio, hrabrio i podržavao od njegovih početaka“, istakla je Radosavljević.
Predstavljanje dvotomnog izdanja Radunovićevih “Teatralija” (objavljene su 2017, posthumno, izdavači su CID iz Podgorice i Centar savremene umjetnosti Crne Gore, urednik izdanja je akademik Dragan Vukčević), okupilo je na Trgu pjesnika brojnu publiku, u kojoj su bili i članovi njegove porodice, supruga Jadranka i sin Matija. Oba izdanja priredio je kritičar i teatrolog Aleksandar Milosavljević, a o Radunovićevom djelu govorila je i Branislava Liješević, nekadašnja direktorka Grada teatra i selektorka njegovog Dramskog programa, u čije je vrijeme ovaj festival zabilježio najblistavije trenutke, i koja je s njim godinama sarađivala.
Kako je izjavio Milosavljević, koji je bio i njegov bliskli prijatelj, to što Radunović već na prvoj strani “Teatralija” citira Sokrata, “Znam da ništa ne znam”, odnosi se, prije svega, na njegovu veliku posvećenost pozorištu i edukovanje pozorišnih kritičara.
“Birajući ovu Sokratovu rečenicu Vesko je, zapravo, istakao da se edukovanje pozorišnih kritičara nikada ne završava. To je prosto stav sa kojim se, ili brzo suočite kad počinjete da pišete o pozorištu, ili, ako se nikad ne usočite sa tim, onda ostajete na margini. Vesko nije bio na margini, bio je u epicentru pozorišnog zbivanja, pozorišnog života i Crne Gore, i ondašnje Jugoslavije. Jako mnogo je putovao, bilo kao kritičar ili član žirija najznačajnijih domaćih i međunarodnih festival velike Jugoslavije, i pisao je o pozorištu u vrijeme ne samo velikih političkih i društvenih previranja, nego i mena unutar samog tkiva pozorišta”.
Prema njegovim riječima, Vesko bi, da je mogao, svako veče odlazio u pozorište, ne samo na premijere, nego i na predstave koje je već gledao, jer je bio svjestan da je pozorište specifično upravo po tome što je prolazna umjetnost, i da svako izvođenje iste predstave uvijek podrazumjeva drugačiju predstavu, što glumci, naravno jako dobro osjećaju.
“Vesko je shvatao koliko je to živo tkivo pozorišta nešto što, zapravo, presudno određuje i suštinu teatra”, rekao je Milosavljević, ističući da je prva knjiga “Teatralija” objedinjuje Veskove intervjue sa vodećim pozorišnim umjetnicima ovog prostora, a među njima ima i onih koje je vodio sa poznatim piscima, pjesnicima, filozofima, sociolozima.
Najveći broj tih intervjua, prema riječima Milosavljevića, nastao je u ono burno vrijeme kada se “lomila” istorija ovog podneblja.
“Kao čovjek koji je jako dobro bio edukovan, koji je osjećao i razumio šta se događa, i strašno patio zbog toga, Vesko je zaista umio da postavi prava, angažovana pitanja. Ova knjiga, zapravo, predstavlja izuzetno dragocjeno pozorišno, kulturno, društveno i istorijsko svjedočanstvo o jednom vremenu, za sve one koji će danas, a naročito one koji će sjutra, ali i kroz pedeset godina, iz različitih uglova, prije svega kao istoričari, sagledavati vrijeme neposredno prije raspada velike Jugoslavije. Druga knjiga “Teatralija” svjedoči o Vesku kao izuzetnom pozorišnom čovjeku, čovjeku koji je iznad svega volio pozorište”.
O tome s kakvim sjećanjima i osjećanjima ona danas čita “Tetralije”, Branislava Liješević je izjavila da je Radunović ovim knjigama, zapravo, podigao svojevrstan spomenik ovdašnjem pozorištu.
“Jako sam uzbuđena što mogu da se prisjetim svega što je Vesko učinio, ne samo za Grad teatar, nego prije svega za pozorišnu umjetnost Crne Gore, ali i čitavog regiona. Čitajući Veskove knjige vidimo šta se sve događalo od 80-tih godina na pozorišnim scenama, šta je to što je bilo vrijedno i važno, kako je pozorište živjelo, jer se on nije bavio samo njegovom estetskom, već i etičkom stranom. Smatrao je da pozorište mora da ima onaj bazični, ljudski angažman, da uvijek mora da govori istinu, a borio se i za egzistencijalno dostojanstvo samog pozorišta”.
Liješević je istakla da su sva njena sjećanja vezana za Grad teatar vezana i za njega, stalno je bio tu, u dva mandata i kao član Savjeta festivala, a u Gradu teatru je imao i svoju kancelariju.
“Vesko je došao tu vođen jednom ogromnom ljubavlju prema pozorištu, a njegova biografija upravo nam govori o tome da je cjeli život posvetio toj umjetnosti. Vesko je u “Teatralijama” zapisao da “učešće na Gradu teatru treba zaslužiti”, i uvijek je hrabrio i podržavao njegov elitistički koncept. I sam naslov svijih knjiga, “Teatralije”, preuzeo je iz istoimenog programa koji je godinama vodio na Gradu teatru.
Sve što je napisao i što je ostalo iza njega, može da posluži i kao udžbenik o pozorištu ovog prostora”, zaključila je.
Kiša za Petra Kralja
U svojevrsnom Radunovićevom vremeplovu kroz najznačajnije produkcije i koprodukcije Grada teatra, kao da ponovo čekamo Godoa sa rediteljem Harisom Pašovićem i glumcima Žarkom Lauševićem i Mikijem Manojlovićem, vidimo Petra Kralja i kišu na premijeri “Kanjoša Macedonovića”, Sonju Vukićević kao pticu na stargogradskim zidinama u “Konte Zanoviću”, Citadelu “obučenu u nebo” u “Snu letnje noći”, idemo na miločersku plažu i gledamo “Lensa i Lenu”, “Buru”….
“Čitajući ove knjige, danas bih mogla da potpišem sve što je Vesko zapisao, čak i one kritike o nekim predstavama Grada teatra koje sam smatrala preoštrim, ponekad čak i polemisala s njim o tome, a sada vidim koliko je, zapravo, bio u pravu”, istakla je Liješević.
Jadranki i Matiji za nezaborav
Na prvoj strani “Teatralija” je i lična posveta: ”Jadranki i Matiji za nezaborav”.
“Možemo to da posmatramo i kao nešto što je očekivano, prirodno. Ali, svi oni koji su dobro poznavali Veska znaju koliko je on bio čovjek porodice, koliko je bio privržen supruzi i sinu, a svi naši razgovoro gdje god bi se našli, a mnogo smo putovali, počinjali su pričom o njegovoj porodici”, rekao je Milosavljević.
Bonus video:
