Film “Dvije povratne Titograd-Podgorica" novinara i reditelja Aleksandra-Saše Radovića, krajem januara imaće svoju predpremijeru u Cineplexxu u šoping-molu Delta City. Žanrovski određen kao komedija “koja se ne prepričava”, sa izuzetnom glumačkom ekipom, film je sniman godinu dana na različitim podgoričkim lokacijama bez pomoći onih “nadležnih”.
“Film 'Dvije povratne Titograd-Podgorica' žanrovski je komedija, ali u formi, nisam još uvijek siguran da je dugometražni. Kada smo ga planirali i počeli, bio je zamišljen kao kratki metar, međutim mjerenje nam nije jača strana. Bio sam siguran da ću imati četrdesetak minuta, što je idealno trajanje za TV-film, a plan je bio da se montira i tridesetominutna verzija za festivale kratkog filma. Međutim, ja sam dopisao još nekoliko strana scenarija i kad smo snimili i izmontirali film vidjeli smo da imamo čitav sat.
Moram napomenuti da to nije plod ambicije da se traje što duže, pa ajde da 'razvlačimo', naprotiv, trudio sam se da budem što restriktivniji i strožiji prema njemu, jer radi se o komediji i ne bih volio da ima dosadnih djelova i praznog hoda, samo zato da bi bio duži. Na kraju, i jedna junakinja u mom filmu jasno ističe da dužina nije bitna”.
Film još nije dobio svoju konačnu formu a predpremijera je zakazana za kraj mjeseca u Cineplexxu?
“Potpuno ste u pravu. Malo nedefinisano, ali ništa bitno, bitno je da imamo završen film. Priznajem da sam se malo našao u čudu i morao sam se konsultovati sa mnogo iskusnijim kolegama koji su me savjetovali da napravim predpremijeru zatvorenog tipa-za aktere, medije, kolege, ljude do čijeg mišljenja mi je stalo - dakle za nekih stotinjak ljudi. Ta test- projekcija, koja će se odigrati krajem januara u sali Cineplexxa, će mi sasvim jasno staviti do znanja da li film valja. Ukoliko se pokaže dobro, u tom slučaju idemo dalje, što znači da ćemo dosnimiti još malo i dobiti taj famozni dugi metar.”
To znači da će širi auditorijum morati još malo da sačeka zvaničnu premijeru?
“Nažalost, da. Ovaj preokret u mojoj glavi desio se prije nekoliko dana, jer sam sa kućom u kojoj radim - TVCG, već dogovorio otkup filma i emitovanje za novogodišnje praznike, međutim, u posljednjem trenutku smo odlučili da se prepustimo ambicijama i probamo da napravimo korak dalje, a ukoliko bih emitovao film na televiziji, time bih izgubio mogućnost emitovanja na većini festivala.”
Možete li nas uvesti u priču koju donosi film “Dvije povratne Titograd-Podgorica?
“Mislim da ne mogu mnogo, jer ne umijem, čak ni kada moram. To je komedija i to se ne prepričava. U obaveznom sinopsisu na konkursu Ministarstva kulture napisao sam: 'On je volio nju, ona ne samo njega. Napustila ga je, on je onda zaradio dosta novca i ona mu se nekako vratila'. Da olakšam i sebi: ko je gledao 'Zabjelo Republika', znaće o kakvom se humoru radi, uz napomenu da je mnogo lakše raditi kratku formu ili skeč (da upotrijebim tu ružnu, ali najadekvatniju riječ), nego cjelinu, tj. film.”
Pomenuli ste konkurs Ministarstva kulture. Kako ste prošli?
“Kao i uvijek, nikako, ali nije strašno. Prije neko veče me je veliki Slobodan Šijan zasmijao rečenicom: 'kad god se sa scenarijom pojavim na konkursu, kao da kriterijumi najedanput skoče'. Komisiju Ministarstva kulture uvijek pravdam, a sebe tješim mišlju - ko sam ja da meni daju pare? Nemam ni akademiju, nisam eto školovani reditelj. Ni ovi što ih školuju ne mogu svi dobiti pare. E sad, to što ja snimih film, nadam se da ih barem ne ljuti. Ni oni mene ne ljute, jer koga je molit' nije ga ljutit', a valja nam ovaj film proširit'.”
Kako ste onda uspjeli da se uhvatite u koštac sa jednim ovakvim projektom?
“Dok sam ga snimao dolazio sam u situaciju da izludim, pa padnem u depresiju i mislim da ništa ne valja i da sam se zajebo ko niko moj. Sad je puno lakše. Sve je teško dok se radi, lako kad se završi. Čudo je iskustvo. Evo već sad, recimo, bih ga uradio mnogo bolje. A evo kako je počelo. U početku sam bio velika kukavica, jer sam slušao razne mudrosere o tome kako mi treba bogatstvo za film, a na konkursima ministarsva stalno su me odbijali. To me ubijalo u pojam i tako se moj scenario kisjelio po kompjuteru četiri godine. Onda sam jednog dana upoznao Sašu Brajovića vlasnika REZZ produkcije. To vam je jedan poprilično divalj i bandoglav čovjek, pravi balkanski karakter, odličan tonac sa popriličnim znanjem o mnogim segmentima filma. Tako da smo jedan dan obrijali bocu loze i kao ljudi sve lijepo dogovorili. Saša mi je mnogo pomogao. Snimio bih ga ja i bez njega, ali ne bi imao ovaj kvalitet. O finansiranju zasad ne bih puno, jer mi je i Šijan rekao: 'ako ti je mali budžet, ćuti, to ti je kod nas samo mana'. U Americi bih bio frajer.”
Može li nam naslov potvditi lokaciju snimanja?
“Da, film je sniman u Podgorici, na raznim lokacijama. Snimanje je trajalo godinu, a moglo je i petnaest dana. No kako ima zaista dosta glumaca koji imaju mnogo profesionalnih obaveza i mimo mog filma, ispalo je tako. Mada, postoje i one stvari koje se često koriste za ubrzavanje snimanja, a zovu se euri.”
Nakon predpremijere, koja će biti uskoro u Cineplexxu, kakav ste put zamislili za dalju distribuciju filma?
“Vjerujte da ne znam. Strašno sam neiskusan u ovim stvarima jer ovo mi je prvi veliki projekat. Želja mi je da ga pošaljem na što više festivala u regionu, da ga što više ljudi vidi, jer sam ubijeđen da će ova priča dobro da prođe. Do sad je bilo koliko ljubavi toliko muzike, od ovog momenta trebaće nam malo i para za muziku, dosta smo gurali sami. Kad ga završim, to više nije moj film, to će na svakom festivalu biti crnogorski film, red je da nam se malo i pomogne. Prije tri-četiri godine napravio sam dokumentarac za EBU (European Broadcasting Union) koji je prikazan na sedam evropskih televizija, čiji su kriterijumi izuzetno visoki, premijera mu je bila HRT1, ali recimo nije prošao na Barski festival. Zato ne želim, ne zbog sebe, već iz poštovanja prema cijeloj ekipi da nas neko gurne pod tepih. Film jednostavno moraju da pomognu da bi ga vidjelo što više ljudi. Tada je misija ispunjena.
U 2013. odlučili ste se za rad na novom filmu. Po čemu ćete je još pamtiti?
“Od 1973. ni jedna mi godina nije bila gora od 2013. Upravo je rad na ovom filmu učinio da razum ukroti emocije.”
IZVRSNI profesionalci
Ovoga puta radite sa profesionalnim glumcima?
“Na ovaj segment sam izuzetno ponosan jer igraju odlični glumci: Mladen Nelević, Julija Milačić, Božo Zuber, Momo i Marta Pićurić, Dejan Ivanić, Danilo Čelebić, Sejdo Alijaj, Aco Radulović, Dušan Kovačević, Zoran Vujović, Jelica Bulatović, Ljubica Barać, Tanja Torbica , Žaklina Oštir, Viktor Gatolin, Slavko Maraš, Pavle Bojić, Filip Leković, moj profesor Blagota Mitrić, Vero Begović, Miodrag Manerik, ja đe zatreba i mnogi drugi. Film je montirao Aco Pejović, muziku potpisuje naš veliki majstor Leo Đokaj.
Profesionalci, to je izvrsno. Rijetki su dobri naturšici, jedan je Sejdo Alijaj. Prvo me je odbio zbog njegovih trenutnih problema i bilo mi je jako žao, no kasnije se priključio i naravno zablistao. Još jednom da kažem, zaista mislim da su u filmu svi glumci opravdali svoj renome i da bih sa svima ponovo radio, ali imam potrebu da istaknem Juliju Milačić za koju tvrdim da može imati vrlo visoke domete.
Bonus video:
