Đorđije Bizanti (oko 1490 – oko 1560)
Bila je to književnost koja je definitivno otkrila ženu i žensko tijelo: mi je zovemo renesansna, novorođena, no pored svega to je možda najsnažnije žensko pismo u istoriji ideja. Svjesno je krenula da bude ono što prava literatura mora biti, bestidna.
Nju je obuzela anatomija i anatomska radoznalost, ženski korpus, više nego neku drugu književnost.
Đorđije Bizanti, naš prvi petrarkista, koji je „dao prilog evropskom petrarkizmu“, završio je gimnaziju u rodnom Kotoru a studije prava u Padovi. Svoje Rimae amorose, „pjesni ljuvene“, štampao je pak u Veneciji 1532.
Po povratku u Kotor bio je član Velikog vijeća, Malog vijeća i, najzad, Vijeća umoljenih. Nakon pojave svoje prve zbirke živio je još trideset godina, što sugeriše da je za njim ostalo svakako više od pedesetak danas poznatih soneta.
Možda će nas iznenaditi dokle je Đorđije Bizanti bio moderan pjesnik. I treba da nas iznenadi, to i jeste ugao postmoderne, konceptualna uloga truleži kadra da uzavri krv u žilama
Ovog prvog pjesnika naše male ali jedinstvene književnosti – male u strogim evropskim mjerilima – otkrio je italijanski istoričar književnosti Giuseppe Praga, 1939, u vrijeme kada premorena Evropa ni za našeg zaturenog liričara pa ni za revnosnog talijanskog naučnika nije imala snage, volje ni interesa.
No, čuda se dešavaju.
Pogledajmo liriku Đorđija Bizantija, kroz prizmu njegova vremena, očima kojima je pisana (franc. éscriture). Razmotrimo je, dakle, u svijetlu okolnosti njenog nastanka – sa gledišta koje je Michel Foucault nazvao pravim imenom u svom istoimenom radu Histoire de la sexualite, dakle s motrišta seksualnosti.
Najzad, osmotrimo ga našim očima, s pozicija našeg postteksta (rekonstruišući i dopisujući Zeitgeist, duh doba) i stari pjesnik će nas uzbuditi. On je bio opsjednut ženom a to uvijek uzbuđuje.
Možda će nas iznenaditi dokle je Đorđije Bizanti bio moderan pjesnik. I treba da nas iznenadi, to i jeste ugao postmoderne, konceptualna uloga truleži kadra da uzavri krv u žilama.
U kojoj mjeri je njegova „domaja“, Boka, odakle je on, poput svog sugrađanina, pjesnika Ivana Bone od loze Bolica prizivao „ilirske muze“, bila emancipovana u poređenju s nekim aspektima života na evropskom Zapadu?
U kojoj mjeri, prije svega, u pogledu toga o čemu Bizanti najviše piše: u pogledu ljubavi, duševne i tjelesne pripadnosti, načina kako ljudi seksualno pripadaju jedni drugima?
Ko je Đorđije Bizanti, pjesnik koji je spavao četiri stoljeća, čovjek Bizanta kako mu ime kaže ili čovjek Zapada? Ili oboje – svijest dvostruke sfere?
Ženom opsjednut
Žena, „gospa“, bila je njegova opsesija.
Poredeći Bizantija s jedne, te evropske navike toga doba sa druge strane (današnji posttekst o tim navikama), na primjer, uvjerićemo se da se naš pjesnik na izvjestan način može obraćati Evropi kao carstvu divljine u kom caruje strah od sebe sama i od brata, komšije, rođaka.
Evo kako savremeni francuski učenjak, Robert Muchembled, opisuje evropski Zapad Bizantijeve epohe:
Pjesnici obično izmišljaju svoj život, a svoj jezik rjeđe i manje ubjedljivo
Na osnovu ovog primjera ne može se, razumljivo, suditi u širim razmjerama na relaciji Boke Kotorske i evropskog Zapada. No, uprkos svemu, barem u oblasti shvatanja nekih ljudskih odnosa primjer može poslužiti za jedan drugačiji, postmoderni posttekst.
Uostalom neka čitalac prosudi sam, iz Bizantijeve ljubavne lirike, da li je pjesnik bliži možda nama danas ili pak „divljini“ svojih savremenika na Zapadu.
Pjesnici obično izmišljaju svoj život – a svoj jezik rjeđe i manje ubjedljivo.
Postoji, međutim, nešto da oni ne mogu izmisliti: grad svog života.
A ograničenje da nešto izmisle njihova je najbolnija tačka. Pjesnici ne vole granicu iza koje nema izmišljanja.
Ova jednostavna istina otkrivena je, međutim, nema ni čitavo stoljeće.
Njen Kolumbo je Konstantin Kavafis (američki biografi pišu C. P. Cavafy, vidi: Daniel Mendelsohn, Collected Poems, Knopf, NYC, 2009), učeni grčki pjesnik koji je čitav svoj život proveo u dijaspori u Aleksandriji.
U dvostubačnoj formi je napisao, koliko se danas zna, jednu jedinu pjesmu: Beautiful, White Flowers As They Went So Well (vidi Collected..., 161).
U devetnaestom, odnosno dvadesetom stihu, presječenom, ponavljam, u dvostubačnoj štampi samo prividno, da se prikrije ritmička dekadencija sa osamnaestarca na sedamnaesterac, objasnio je praktično čitav život Đorđija Bizantija.
Stihovi glase ovako:
They buried him on Sunday,
They buried him on Sunday:
At ten o’clock in the morning.
Scarcely a week ago.
Naredni navodi i citati bili bi, zapravo, samo potvrda Helenčevog otkrovenja: ljudi na neki način vole sahrane svojih zemljaka. Tu je, kao i u renesansi, bliskost sa suzom izvjesnija nego drugdje.
Rodna ravnopravnost
Ovo otkrovenje, međutim, ne važi samo za Bizantija nego za sve Crnogorce u tuđini, pritjerane uza zid da jednom budu gosti u vlastitoj zemlji kako bi rekao rapsod Radovan Bećirović:
A u ovu otadžbinu novu,
Mene braća izdajnikom zovu!
Francuski narodni, karnevalizovani pokret stvaralačkog i uopšte životnog otpora i folklorna bujica rođen je bukvalno u prokletstvu od crkve
Ljubavne pjesme svjedoče da je on osjećao sebe dijelom i akterom jednog velikog svijeta. Bio je svjestan da se taj svijet već može zvati pomirljivim kulturnim terminom Evropa, ruža vjetrova ali i carstvo represije i cenzure.
Ne s manje prava no mi danas. Možda i s više – uzme li se u obzir da je pripadao umjetnički najsuptilnijem, mletačkom epicentru i odatle mogao promatrati stupnjeve represije po obodu tog svijeta, od rodne Boke sve do Francuske svog savremenika Fransoa Rablea (Rabelais).
Na obodu tog svijeta, čak u Francuskoj, koliko god to danas izgledalo nevjerovatno, vladala je rodna, bračna i vjerska represija u isto vrijeme dok je on svoj govor o ženi intonirao sasvim drugačije:
Kad ponekad, gospo, te predivne oči
S nebesnim osmjehom usmjeriš ka meni...
Dok je bokeljski pjesnik imao slobodu da ženu zove kako poželi (O bijeli, ljupki, o cvijete nježni) zvanični francuski književni kurs o tome nije ni sanjao. Francuski narodni, karnevalizovani pokret stvaralačkog i uopšte životnog otpora i folklorna bujica rođen je bukvalno u prokletstvu od crkve.
Draško od Mletaka (? – posl. 1718)
Ima autora koji najprije postanu književni likovi, zatim naš magloviti doživljaj izvjesne epohe i, tek na kraju, pisci.
Takav je Draško od Mletaka, kom treba rezervisati još dva atributa: knez i hajduk.
Zna se da je od g. 1688. bio knez i od 1693. vojvoda. Na početku sedmog tursko-mletačkog rata (morejski: 1684 - 1699) on već drži u ruci pored mača i pero, orijentisano, razumije se, na epistolarnu i poslovnu književnost, intoniranu jednostavno i bez dvosmislenosti sa feudalnom funkcijom kakvu srećemo u antici.
Od vojvode Draška su nam ostala sačuvana neka kneževska i hajdučka pisma nedvosmislena, puna odlučnosti, ispunjena prijetnjom prema svojim adresatima i, najzad, naoružana humorom i apsurdom
„Tokom čitavog 17. stoljeća bilo je svega sedam kompletnih kalendarskioh godina bez rata među evropskim državama“, slušamo iz jednih kompetentnih usta (Sir Geordge Clark: The Seventeenth Century, London, 1970, 98). Samo izuzetni su, dakle, smogli snage za pisanje i humor.
Neće nas zbuniti ni proturječnost između vojvodinih glavnih aduta: krvi i nježnosti, prijetnje i časti, ucjene i obećanja, krvoločne reakcije i tople riječi. Bilo je to ambivalentno doba borbe za plemenske granice i za jedan uprošćen koncept slobode.
Ovaj hajduk opsjednut humorom dao je svom dobu izvjesni antički pečat, bolje reći međupečat, svojstven arhaičnoj Eshilovoj no već pomalo tuđ modernoj Euripidovoj svijesti. Pečat na granici starog i novog.
Imena njegovog oca i brata toliko su stara da su iščezla iz upotrebe, Prenta i Ćetko, ali opasna aura čovjeka „od Mletakah“ ne podleže zastari ni zaboravu. Mletačko-turska prepiska ne ostavlja mjesta sumnji povodom Draška: „Črnogorci dodijaše svoj zemlji i turskoj i principovoj“.
Humorista koji uliva strah!
Hajduk opsjednut humorom – kao što je petrarkista Đorđije Bizanti bio opsjednut ženom.
Kad stavimo Đorđija i Draška u istu retortu ona neće prsnuti. Tu će obojica naći svoje mjesto, jer nose možda najdivnije opsesije koje nas uopšte mogu obuzeti, ženu i smijeh.
Od vojvode Draška su nam ostala sačuvana neka kneževska i hajdučka pisma: nedvosmislena, puna odlučnosti, ispunjena prijetnjom prema svojim adresatima (turske i mletačke vlasti) i, najzad, naoružana humorom i apsurdom.
Tu ga je našao Njegoš i oslikao u svom epu Gorski vijenac s poetikom mentalno istovjetnom auri čevskog vojvode. Melodramski, dakle, sa blagim retušem preko krvoločne strane Draškovog zemaljskog bića ali sa snažnim osloncem na prostor smijeha, nježnosti, humora i paradoksa.
Njegoševe informacije
Pjesnikove informacije o Drašku bile su prilično familijarne i nisu promašile svoju metu.
Mladi Njegoš je dobro upoznao Čevo. Toliko prisno da je ovo selo sa svojim zaseocima, protagonistima i scenografijom zauzelo pola Gorskog vijenca.
Sestra mu je bila udata u susjedstvu. Tu je on locirao najstabilniji projekat svog egzistencijalnog i vjerskog, pravoslavnog mišljenja.
Tu je našao svoj genius locci koji lako opravdava svakojaka epska pretjerivanja („sto hiljadah pritislo Turakah“, „ljudskom si se krvlju opjanilo“ itd.). Najzad, pripadao je rođenjem čevsko-njeguškom fonetičkom izrazu na kom je oprobao svoj jezik.
Kulturna svijest Balkana upravo je s protagonistima ovog tipa, kakav je humorista i hajduk Draško, nedvosmislen a ipak ambivalentan, kao i sa drugim razaračima preživljenih žanrova prešla iz starog u novi vijek i upoznala slatku avanturu promjene
Praktično – uveo je svoju zemlju u 18. stoljeće!
Istraga poturica i te stvari samo je bila spontani scenski dodatak glavnom problemu: reformi ideja.
Tako u epu... No, šta radi naš Draško u zemaljskom izdanju?
On najprije piše g. 1700. svojim rivalima s prijetećim razočarenjem: „...Mnogo vi smo knjiga pisali, do sade nijedne nam nijeste otpisali“, ali odmah zabija klin koji se diplomatskim jezikom učtivije zove ultimatum:
„I ako žudite da je mir, eto vi, od nas po tri puta božja vjera do Đurđeva dne. I tu ni knjigu otpišite da znamo što mislite.“
Imaginarni Draško u Gorskom vijencu, vratimo se još jednom fikciji, zabavlja svoje plemenike šokantnim informacijama.
Pjesnik ga ukrašava prirodnim ljudskim porivom da se on sprda s običajima i postupcima svojih političkih rivala Mletaka („đetinjahu isto kao bebe“), ali junak se tu ne zaustavlja već ih ismijava kao prosvećene kukavice. Utjeha je u tome što je ismijavanje bezazleno, smjehovno, šeretsko, a ni to nije mali ustupak kad dođe iz usta hajduka.
Junak upravo stiže iz zemlje gdje se svetogrdno konzumiraju slatkiši. Muškarci skandalozno briju brkove. Ima mnogo robova. Ljudi nose žene u naručju na javnom mjestu. Mletačke tamnice su navodno nehumane („čovjek pašče tu svezat ne šćaše“) izvještava on svoje hajduke, kojima krvoproliće ipak nije pretjerano strana djelatnost.
Spisku paradoksa nema kraja.
Kulturna svijest Balkana upravo je s protagonistima ovog tipa, kakav je humorista i hajduk Draško, nedvosmislen a ipak ambivalentan, kao i sa drugim razaračima preživljenih žanrova (mlađi savremenik Starac Milija Kolašinac, reformator epike) prešla iz starog u novi vijek i upoznala slatku avanturu promjene.
Reformu ideja, koja je potegla i povukla Balkan iz mraka!
Prvi protagonista seksualne emancipacije
To doba predstavlja evidentnu hronologiju represije, kaže Andre Burguiere u svom radu o bračnoj i vjerskoj represiji u Francuskoj. Narodni običaji i sama pomisao na otvoreno iskazivanje svjetovne ljubavi sklonjeni su u andegraund, primorani da se adaptiraju bukvalno u prokletstvu i represiji (vidi: Family and Sexuality in French History, Philadelphia, 1980, 85).
Crnogorska književnost pisana na talijanskom ima u Bizantiju svog prvog protagonistu seksualne emancipacije. Kotoranin je ženu zvao cvijete moj kad su je Francuzi zvali vještico!
Borba za polnu ravnopravnost biće kod nas nasušna potreba i mnogo stoljeća kasnije a slijediće ga jedan pisac karnevalskog temperamenta i zaraznog dara, romansijer Miodrag Bulatović.
Bonus video:
