"Noć zelene vile" turske spisateljice Ajfer Tunč je roman o osveti: žena prokleta svojom ljepotom, čiji su čitav život određivali i upropaštavali muška požuda i ženska ljubomora, odlučuje se na radikalan politički čin.
Dvadesetorici najuticajnijih ljudi u Turskoj šalje inkriminišući CD čiji se sadržaj ne otkriva do samog kraja romana. „Noć zelene vile“ („Geopoetika“, prevod Mirjana Marinković) je roman o modernoj Turskoj, napisan snažnim, buntovnim ženskim glasom sa neočekivano malo podrazumijevajućeg Orijenta.
Ajfer Tunč (1964, Adapazar, Turska) je završila Fakultet političkih nauka u Istanbulu. Do 2004. godine radila je kao urednik u izdavačkoj kući Yapi Kredi Yayınlari.
Objavila je mnoga djela, među kojima su: zbirka priča „Tajanstvena“, studija „Dvolična seksualnost“, romani „Pogrešno prepričana kratka istorija jedne ludnice“, „Djevojka sa naslovne strane“, eseje „Priče iz domovine“. Za knjigu „Moji roditelji će te posjetiti ako nijesi zauzet – naš život sedamdesetih“ dobila je nagradu Balkanika za 2003. godinu.
- "Noć zelene vile" je Vaš prvi roman preveden ovdje. Za nas, Vi ste novi pisac. Šta nam možete reći o romanu "Noć zelene vile"?
"Noć zelene vile“ je priča o ženi, koja koristi svoju ljepotu da se osveti onima koji su je slomili, koja je inteligentna, ali pati i želi da uzme svoju sudbinu u svoje ruke. Rođena je u srećnoj porodici srednje klase u Turskoj, ali zbog očeve nesreće koja je razbila srećnu porodicu, ona je prisiljena da živi život samoće i ljutnje. Udaje se za čovjeka iz više klase, ali taj čovjek je gubitnik u pravom smislu te riječi i brzo truli odnos pada u prljavu mrežu građanskih interesa. Žena želi da izmiri račune sa istaknutim članovima dvoličnog društva zbog poniženja koje je doživjela. Najvažniji aspekt ovog romana za mene je licemjerje i iskušenje da se sakriju grijesi, što je vrlo često u našem društvu.
- Koja je istorijska pozadina Vašeg romana "Noć zelene vile"?
Roman prati život ove žene u rasponu od oko dvadeset godina. Tih dvadeset godina odgovaraju vremenu kada se Turska nasilno promijenila kako u spoljašnjem izgledu tako i u unutrašnjoj strukturi. Prije dvadeset godina, Turska je bila zemlja u kojoj je moral u društvu bio još uvijek važan bez sposobnosti da se konzumira, pa je došao u blizak kontakt sa brutalnom stranom kapitalističkih odnosa. Izgledalo je da će biti mnogo više političkog nasilja nego političkog zagađenja. To društvo je koristilo nasilje, ali u cilju da sakrije “zagađenje” i bilo je efikasnije u odnosu na danas. Roman pokazuje promjene u društvenim slojevima tokom dužeg vremenskog perioda koje je bilo potrebno da se dobije potrošačka moć, ali i da se poboljša kvalitet. On prikazuje vrijeme kada je turska kemalistička elita izgubila vlast, nakon čega je politička snaga brzo prešla u druge ruke. To je bio period u kome se Turska susrela sa globalizacijom u negativnom smislu. U knjizi postoji dominantna naracija o propadanju u promjenljivim društvenim klasama, glavnom gradu koji je prešao u druge ruke, i velikom broju novih političkih aktera koji su napredovali. Sve ovo pokazuje nov i prljav poredak mreža.
- Koji se politički potez krije iza akcija vaše junakinje?
Na prvi pogled, njena glavna motivacija je osveta, jer u središtu ove trule mreže stoji šef policije, on je onaj koji je najviše od svega povrijedio ženino dostojanstvo. No, njen suprug je ubijeđen da ignoriše sve što je učinio za nju šef policije, osim toga, brat njenog supruga je penjač na društvenoj ljestvici koji je nemilosrdno koristi kako bi stekao moć i ekonomsku korist. To je razlog zašto se žena osjeća kao da je pored vrata kanalizacije. Ne postoji nijedna osoba koja će svjedočiti šta su joj učinili, a društvene sankcije će prikriti njihove grjehove. U tom novonastalom društvu i novoosnovanom poretku odnosa, žena i njena okolina imaju odgovornost. Svakodnevni život nije izuzet iz političkog života. Mi mislimo da su naši lični odnosi i da je naše ponašanje privatno, ali činjenica je da postoji politički sadržaj u svakom našem pokretu, jer je borba za vlast sadržana u svakoj vezi koju smo formirali.
- Možemo li čitati Vaš roman kao knjigu o pobuni ženskog principa?
Da, može se čitati kao knjiga o ženskoj pobuni. Ali u isto vrijeme, možete je čitati i kao knjigu o propadanju društva. Posebno društva koje se mijenja tako brzo kao što je naše, propadanje ubrzavaju muškarci i žene koje su najizraženije pogođene. Ali kada pogledam dramu ljudskog društva, mislim da i muškarci i žene mogu da budu žrtvovani. U našem društvu, biti “čovjekov čovjek” je gotovo dužnost, a to stvara očekivanje u društvu. Oni koji nijesu usklađeni sa standardom su “slabi muškarci”, a ja mislim da je to drama koju takođe ne treba zanemariti.
- "Noć zelene vile" je roman o savremenoj Turskoj, ali i o zloupotrebi političke moći. Koliko je ovo pitanje relevantno u današnjoj Turskoj?
Mislim da je ljudska priroda sklona da bude remetilačka i ja vjerujem da ljudi imaju veću sklonost da uništavaju nego da stvaraju imovinu. Dakle, oni koji dobiju vlast imaju tendenciju da je zloupotrijebe. Ali u jednom demokratskom društvu, čvrsti zakoni sprečavaju zloupotrebu političke moći, tako da obični ljudi sve više i više imaju šansu da žive u pristojnom okruženju. Međutim, kada pogledam ovu planetu, veoma mali broj zemalja je nametnuo ove vrste zakona, a samo istinski demokratski poredak može zaštititi obične ljude od zla političke moći. Ovo je sramna pojava savremenog svijeta i vremena u kome živimo. Današnja Turska je zemlja u kojoj je mnogo više postoji političke i ekonomske moći u poređenju sa prošlošću, ali nažalost politička moć se zloupotrebljava u svakom smislu. To nije samo zbog nedostatka zakona, ili njihove slabosti, već je takođe izazvano nedostatkom demokratske svijesti u društvu. Demokratija je način razmišljanja, a uspostavljanje demokratskog mentaliteta u društvu traje dugo.
- Vaš roman "Moji roditelji će te posetiti ako nijesi zauzet – naš život sedamdesetih" osvojio je međunarodnu književnu nagradu Balkanika za 2003. Ova nagrada je vrlo cijenjena u našem regionu. Šta nam možete reći o ovoj knjizi?
Od svih knjiga koje sam do sada napisala, ovaj me je roman najviše iznenadio. Pretpostavlja se da on može da bude neka vrsta arhive za buduće generacije u Turskoj, tako da oni mogu iz njega da nauče o sedamdesetima ako žele. Ali, iznenadilo me je ogromno interesovanje sa kojim je dočekan, kada je 2001. objavljen. Knjiga govori o životu turske srednje klase u sedamdesetima: od vjenčanja do sahrana, od kuhinje do mode, od radija i televizije do pošte i telefona. To je bio i eksperiment pamćenja za mene, kao i knjiga koja vodi odrasle osobe iz 2000-ih natrag u djetinjstvo.
- Vi ste autorka brojnih knjiga. Možete li da predstavite sebe kao pisca. Koje vas teme zanimaju? Da li vam je bliža sadašnjost ili prošlost, neobični pojedinci ili obični ljudi?
Ovo je moja 25. godina kao pisca. Moj najnoviji roman „Veltschmerz“ biće objavljen 14. januara 2014. Kada se osvrnem na moju književnu avanturu, vidim da je ono što me oduvijek interesuje sam život. Ja sam očarana životom, jer me iznenađuje. Kada sam se pitala zašto pišem, ovo je bio odgovor koji sam dala sebi: ja sam zadovoljna sa ovom jednim životom koji mi je dat, ja pišem kako bih pripadala sebi i drugima istovremeno. Vezana sam za prošlost, ali ono što mi se čini da je danas to je juče, a teško nam je da shvatimo vrijednost današnjice bez razumijevanja onoga što smo doživjeli juče. Zanimaju me nevjerovatne priče pojedinaca. S druge strane, mislim da je svako ljudsko biće neobično, u zavisnosti od toga kako gledate na njega. Ali ipak osjećam da svaka izvanredna priča posjeduje način na koji može biti ispričana, ponekad se vrata te priče otvaraju kada čujem samo jednu rečenicu.
- Savremena turska književnost je postala poznata posljednjih godina prvenstveno zahvaljujući romanima Orhana Pamuka. Šta Orhan Pamuk znači piscima vaše generacije?
Orhan Pamuk ima posebnu ulogu za svakog savremenog turskog pisca, kao i za savremene čitaoce i možda je on jedini pisac koji se pozicionira na raskrsnici političkih stavova. Neki ljudi ga smatraju veoma dragocjenim, a ja mogu donekle da razumijem zašto su neki bijesni, iako se ne slažem sa njima. Oni nemaju solidnu književnu osnovu da im se ne svidi, više se približavaju nacionalističkim predstavama, ne žele romanopisca, već za Tursku očekuju advokata i portparola. To me navodi da pomislim na Milana Kunderu, koji je u jednoj od svojih knjiga rekao kako je “u malim narodima, književnost pitanje života i smrti”. Po meni, osvajanjem Nobelove nagrade Orhan Pamuk je dokazao da je turski postao književni jezik, osim toga on je važan i vrijedan pisac koji je napisao divne knjige poput “Crne knjige”.
- Kakav je danas položaj pisca u Turskoj? Da li je moguće živeti kao profesionalni pisac?
Mislim da treba da razgovaramo o dvije vrste pisaca i dvije vrste uslova. U Turskoj, kao i u mnogim djelovima svijeta, postoje autori koji pišu popularne romane za mase, uzimajući u obzir zajedničkog čitaoca. A onda je tu mala grupa pisaca u potrazi za književnim kvalitetom, koji ne razmatraju opšte ili specifično čitateljstvo. Iako ne mogu svi autori koji pišu masovnu fikciju živjeti tako, značajan broj njih može. Moglo bi se čak reći da oni žive pristojnim životom. Ali ja nijesam jedna od njih.
- Za Zapad, Turska predstavlja početak Istoka, dok je za Istok ona početak Zapada. Kako objašnjavate poziciju vaše zemlje i ulogu umjetnika u njoj?
Nesumnjivo, korijeni Turskog pozapadnjačavanja vode nazad u 1876. godinu i to je istorijska, duboka i vječna tema. Tradicija u potrazi za mjestom, prostorom između Istoka i Zapada seže do osnivača modernog turskog romana, Ahmeta Hamdi Tanpinara, a od tada duboko utiče na naš svakodnevni život, kao i na našu književnost. Mi još uvijek i danas funkcionišemo na isti, ovaj ili onaj način. Da budem iskrena, ko ne doživi dilemu življenja Istok - Zapad u Turskoj, očigledno ne može da se zove pisac ili umjetnik. Bila sam dio pozapadnjačenog društva Turske, jer sam potomak republikanske porodice. Sve dok nijesam pošla na fakultet, nijesam imala nikakvu sumnju da je Turska evropska zemlja. Kao i sva djeca iz republikanskih generacija, i ja sam bila pod utiskom da smo živjeli u zemlji koja je bila zapadna, ali je ostala iza drugih evropskih naroda.
Bilo bi potrebno mnogo vremena da se objasne sociološki i istorijski razlozi ovog uvjerenja. Ali jednog dana, dok sam sjedjela na Sultanahmedovom trgu, desilo mi se nešto poput otkrovenja. Vidjela sam grupu žena sa zabrađenim maramama kako sjede na klupama na trgu, jedu orahe i gledaju bučno komešanje i svijetlo na trgu. U to vrijeme Turska je i dalje bila prilično sekularna i pitanje marama još nije postojalo. Odjeća žena, stav i držanje otkrivali da su da su bile iz siromašnijih regiona Turske. Nijesam obratila mnogo pažnje na njih i ljude slične njima do tada, iako smo bili ljudi iz iste zemlje, a one su bile isto toliko građanke Istanbula koliko i ja, živjeli smo ovdje zajedno i moramo živjeti ovdje zajedno - sve to mi je došlo kao otkrovenje. Tog dana, mnoga moja ubjeđenja su se srušila. Vrijeme je to potvrdilo i ako ne računamo autore masovne fikcije, ne može pisac, bez obzira koji politički stav on ili ona imaju, ignorisati ovaj suživot, jer ostavlja trag u književnosti - ponekad veliki, ponekad mali.
Skeptična prema istorijskim narativima
- U prošlom vijeku, Otomansko društvo i tradicionalna porodica su doživjeli velike promjene. Koliko je jaka tradicija u Turskoj? Jeste li opisali (i kako) taj fenomen u svojim knjigama?
Sjeverno od Turske je Crno more, na jugu Mediteran, na zapadu Egejsko more, dio zemlje je u Evropi, a njen veliki dio u Aziji. Turski jugoistok dijeli granice sa Bliskim istokom. To znači da je Turska kao zemlja mediteranska, ona je takođe pod uticajem Crnog i Egejskog mora, ona je dijelom evropska, dijelom azijska, a dijelom bliskoistočna. Istorija Turske počinje u Centralnoj Aziji. Mnogo Kurda živi među gustom populacijom Turaka. Osim toga, postoje i Laze, kavkaski narodi, a nažalost veoma je smanjen broj jevrejskog i jermenskog naroda, koji čine suštinski dio ove zajednice.
Grčka populacija je smanjena na nekoliko hiljada, a nažalost oni su često zanemareni. Ipak, tokom otomanskog perioda, jedna trećina stanovništva Istanbula sastojala se od Grka i Jermena. Dakle, savremeno tursko društvo ima strukturu koja se ne može sažeti u nekoliko kratkih rečenica. S druge strane, tu je razlika između načina života u istočnoj i zapadnoj Turskoj u nivou razvijenosti u rasponu od preko sto godina. Turska doživljava duboke probleme u pogledu raspodjele bogatstva.
S jedne strane, tu je standard življenja uporediv sa Zapadom, a sa druge strane postoje ljudi koji žive u najvećem siromaštvu. Nemoguće je govoriti o jednoj Turskoj, jednoj tradiciji i jednom pravcu razvoja. Mislim da Turska doživljava period intenzivnih promjena koje godinama nijesu završene. Otomanska istorija se prepisivala na drugačiji način od strane ljudi sa divergentnim globalnim pogledima. Jedan dio društva se slaže da je Osmanlijski period bio vrijeme blaženstva, dok drugi dio navodi da su Osmanlije uništile dostignuća republike. Ja sam skeptična prema istorijskim narativima koji dominiraju politikom i pokušavam da shvatim kakva bi istorija zaista bila. Mislim da je Osmanlijsko carstvo imalo veliku kulturnu i etničku raznolikost, bilo je poput kulturnog i etničkog mozaika.
Ovaj mozaik je bio izvor snage Osmanlijskog carstva, a kasnije su nacionalističke tendencije razbile ovaj mozaik i promijenile duh Turske. Postoji umor duha u Turskoj danas koji potiče iz istorije i kao svaki intelektualac koji razmišlja o svojoj zemlji i ja dijelim ovaj problem. U mojoj knjizi „Pogrešno prepričana kratka istorija jedne ludnice“ pokušala sam da baratam ovom istorijskom i etničkom raznolikošću. Rezultat je bio ludnica, ali ova luda kuća je bila jedno od mojih omiljenih mjesta.
Zvanična istoriografija izbjegava neprijatne aspekte
- Već nekoliko godina, ovdje je veoma popularna TV serija “Sulejman Veličanstveni”. Šta je danas u Turskoj ostalo od ovog slavnog perioda Osmanlijske države? Kako danas Turci gledaju na njihovog velikog vladara?
Ne mislim da se zbog “Sulejmana Veličanstvenog” javio radoznali ili promjenljivi efekat u psihološkim strukturama društva. Naravno, izazvao je interes za istoriju, ali ne mislim da ljudi zbog te serije razmišljaju više o Osmanlijskim vremenima ili da su postali radoznaliji i čitaju više o tome. Ali, sigurno da ima i onih koji su veoma srećni zbog gledanja ove serije, jer se “Sulejman Veličanstveni” odnosi na najblistaviji vijek Osmanskog carstva. Mnogo serija o drugim periodima istorije su takođe snimljene u Turskoj. Ali, iako društvo mora nesvjesno da zna da su takođe postojali i periodi neuspjeha, ti filmovi i serije su imali malo ili nimalo uspjeha.
Takođe bih dodala da u zvaničnoj istoriji Turaka ne postoji potpuna istoriografija koja uključuje neprijatne aspekte društvenog kolapsa Osmanskog carstva. “Sulejman Veličanstveni” miri društvo sa osmanskom istorijom uopšte. I što je još važnije, serija pokazuje period savršene sreće, i željeli su da prikriju prikazane nedostatke, a to nije dovelo do bilo kakvog političkog ogorčenja u društvu. U tom smislu, ja mogu da kažem da je činjenično stanje mirno udovoljilo publici.
Galerija
Bonus video:
