Džoš Hom je u muzici bio još od svoje 14. godine sa bendom Kyuss. Nakon raspada ovog kultnog stoner rock benda 1995. godine, Džoš nije gubio vrijeme nego je nakon što je bio koncertni član benda Srceamng Trees i učesnik Desert Session projekta već slijedeće godine osnovao novi bend. Najprije zamišljen kao super bend, Queens of the Stone Age je u prvoj postavi imao članove kao što su Met Kameron (Soundgraden), Van Koner (Sreaming Trees) i Džon Mek Brejn (Monster Magnet), ali se nakon izlaska prva dva EP-ja ”Gamma Ray” (inače prvobitno ime za bend) i ”Kyuss/Queens of the Stone Age” sve više-manje svelo na Džoša. Prvi, eponimni album ”Queens of the Stone Age” (1998) koji je objavljen za nezavisnu etiketu ”Loosegroove Records” (producirao ga je gitarista Pearl Jama Stoun Gosard) snimio je sam uz pomoć ex-Kyuss bubnjara Alfreda Fernandeza.
Već na prvoj pjesmi ovog albuma Queens of the Stone Age su izgradili svoj karakteristični stil čiji je zaštitni znak motorični zvuk gitare. Album je prošao gotovo nezapaženo zbog odustva radijskog singla, jer nije uspio da bude melodijski konsekventan.
Izvanredni ”Rated R” (2000) bio je veliki korak naprijed za Queens of the Stone Age. Sa njim su se probili do šire publike i opasno približili vrhovima top lista. Zahvaljujući turnejama sa The Smashing Pumpkins i Foo Fighters i fenomenalnim singlovima ”Feel Good Hit Of The Summer” (kontroverzno nabrajanje svih legalnih i ilegalnih narkotika), najmelodičnijoj pjesmi na albumu ”The Lost Art Of Keeping A Secret” i njihovoj robot-rock paradigmi ”Monsters In The Parasol“, ”Rated R” je postavio nove standarde post-grunge estetike.
Ovaj psihodelični rock album, posebno u izvanrednoj ”Better Living Through Chemistry” bio je posljednji udarac zamirućeg rifovskog svijeta 90-ih. Energičan u svojoj brutalnoj sintezi power-popa i HM-a, pokazao je koliko su zapravo dobili dolaskom u bend nekadašnjeg frontmena Screaming Trees Marka Lanegana. Pjesme su izdefinisanije, aranžmanski preciznije, a melodijski izbrušene taman toliko da ni njihovim prvim, okorjelim fanovima to ne bi smetalo.
Dvije godine kasnije Queens of the Stone Age su se vratili sa još boljim albumom - ”Songs for the Deaf” (2002). Sjajan u svakom smislu, on je bio vrhunac karijere za bend. Pojačani ovog puta sa jednim od najboljih bubnjara svih vremena, Dejvidom Grolom, bend je koceptualno prikazao putovanje kolima uz imaginarno preslušavanje radio stanica od Los Anđelesa do Džošue Tri, rodnog Džošovog mjesta. Sa platinastim tiražima u Sjedinjenim Državama i Evropi, ”Songs for the Deaf” je bio neizmjerno hvaljen među kritičarima i nalazio se na vrhovima lista najboljih albuma godine gotovo svih relevatnih časopisa. Udarni hitovi ”No One Knows”, ”First It Giveth” i ”Go With The Flow” svojom kerozinskom furioznošću su posljenje velike post-grunge himne, koje su poput požara širile masovnu histeriju za ovim bendom. ”Songs for the Deaf” je svakako jedan od najznačajnijih albuma u ovom vijeku koji će još dugo vremena ostati jedan od blistavijih momenata rifovskog rocka.
Kao što to obično biva, nakon vrhunca uslijedio je manje zanimljivi period karijere. ”Lullabies to Paralize” (2005) sa udarnim singlom ”Little Sister” je a djelimičnim uspjehom pokušao da pomjeri stvari dalje od ”Songs for the Deaf”. ”Era Vulgaris” (2007) se prodao u značajno manjem tiražu. Na njemu su Queens of the Stone Age sintetisali plesni karakter njihove muzike sa bučnijim gitarama. Sa sporijim tempom i mračnijim senzibilitetom ”Era Vulgaris” je i pored svih napora da bude inventivan, ostao uskraćen za bilo što suštinski novo u zvuku benda.
Ovogodišnji ”...Like Clockwork” je označio veliki povratak Queens of the Stone Age. Negdje između razornih rifova ”Songs for the Deaf” i melanholičnih balada ispunjenih zvukom klavira i analognih sintisajzera netipičnih za ovaj bend ”...Like Clockwork” je savršeni balans aranžmanske kreativnosti i mračnih sentimenata, što govori da ovaj bend ne samo da je konačno počeo da napreduje nego nam i obećava da možemo još mnogo toga da očekujemo od njih u skorije vrijeme.
Queens of the Stone Age su se pojavili u trenutku kada je grunge muzika bila gotovo potpuno obesmišljena. Još i prije nego što je Kobejn rekao da mu je takva muzika dosadila i pojave užasnog benda Bush, žanr se pretvorio u modni trend fešn magazina. Ipak ostao je neki osjećaj da stvari ipak nisu do kraja rečene i da neko treba u potpunosti da zatvori posljednje poglavlje grungea. Queens of the Stone Age su upravo to uradili: definisali su tu eru do kraja, zaokužili njen habitus i dali posljednju riječ. Za razliku od ostalih su svojim napetim adrenalinskim zvukom ponudili intezivno visceralno iskustvo čiji nihilizam nije autodestruktivan nego bezobzirno hedonističan. I pored mračne glazure kojom je premazan njihov agresivni zvuk oni i dalje zvuče neodoljivo zabavno i trezveno.
Za razliku od samosažaljevajućeg diskursa grunge bendova, Queens of the Stone Age su imali poletnost koja je nedostala previše ozbiljnim poetikama sa početka 90-ih. Iako su imali mračan pogled na Ian Durijevu apologiju ”Sex & Drugs& Rock & Roll”, bili su toliko mačoistički nastrojeni da ne pokažu nikakvu slabost. Slušati ovaj bend je kao da se nezaustavljivo vozimo autoputem u kabrioletu po najvećim američkim zabitima u potrazi za slobodom. Brzi i ravni tempo, pumpajući bas i režući rifovi spajaju u sebi heavy metal brutalnost sa punk energijom.
Karakteristični zvuk Queens of the Stone Agea koji je Džoš nazvao robot-rock, i pored sličnosti sa grungeom djelovao je kao potpuno osviježenje. Dajući gitarskoj muzici prodornost hard rocka 70-ih i rockerski stav te ere, oni su djelovali novo u ternutku kada je svima bilo dosta 90-ih. Zbog toga su uspjeli da komuniciraju i sa publikom koja nije odrasla na zvuku Soundgardena i Alice in Chains, jer njihov zvuk nije bio samo prosta reciklažna mutacija HM-a. Ipak u osnovi njihove muzike možemo prepoznati bogatu fuziju stilova od hard rocka Black Sabbatha, psihodelije sa kraja 60-ih, preko alternativnog rocka i metala Sijetl scene do stoner metala Džošovog prvog benda Kyuss.
Prema njegovim riječima Queens of the Stone Age su nastali pod uticajem ranih 70-ih, sa jedne strane američkih rokera Blue Cheer i Grand Funk Railroad a sa druge njemačkog kraut-rocka od kojih su preuzeli repetativnu strukturu pjesama i vrtložni rifovski trans. U tom smislu Queens of the Stone Age su zapravo u duhu 90-ih reciklirali muziku i ponudili njeno novo čitanje, samo što su to uradili sa zvukom koji niko prije njih nije pokušao da revitalizuje. Ni nakon Queens of the Stone Age popularna muzika nije imala povratke arhetipskom rocku u tolikoj mjeri (ako izuzemo naravno The White Spipes i The Black Keys).
Iako produkcijski i žanrovski nikad nisu imali preduslov da budu melodični, ono što Queens of the Stone Age odvaja od ostalih sličnih bendova je izuzetna popičnost koja je nenametljivo upakovana u razornu gitarsku buku. Glas Džoša Homa često odlazi iz tenorske osnove u visoki sprektar soprana što daje Queens of the Stone Ageu posebnu draž i otklon od stereotipa koje nudi alternativni metal. Sa tipično američkim zvukom i stavom kojeg krasi izuzetna drčnost, Queens of the Stone Age su poput Black Sabbatha XXI vijeka. Sa teškim rifovima koji se nalaze na nejasnoj granici bluesa i metala, sporom i ubitačnom ritam sekcijom i harizmatičnim vokalom, oni su poput rock dinosaurausa koji uprskos promjenjivim muzičkim trendovima opstaju vakumirani pustinjskim duhom američkog juga, pokazujuću koliko je uprskos svemu tradicija ostala duboko ukorjenjena u popularnoj muzici.
Galerija
Bonus video:
