Divovima – Crnjanski posvećuje neke od najvrednijih stranica svog književnog opusa. Div, gigant, gorostas - leksičke jedinice čije semantičko jezgro upućuje na pojam božanskog – skrivaju jednu od ključnih arhisema u tekstu ovog pisca.
Žanrovske razlike često – suprotno očekivanju - potcrtavaju sličnosti između likova u fikcionalnim ostvarenjima i ličnosti koje su „stvarne“, i kao takve predmet esejističkog razmatranja. Junaci eseja, dakle, jednako su zanimljiv „materijal“ za nadogradnju teksta i umjetničko preoblikovanje.
Premještene persone
Njihova glavna crta je izuzetnost, veličina, ali i - izmještenost. Tu se već približavaju fiktivnim romanesknim junacima Miloša Crnjanskog. Mikelanđelo, Direr, Šekspir, Flober, Njegoš... Svi su oni premještene persone („peremeščenaja persona“- kako bi rekao Rus Rjepnin, knez, ili princ, junak Romana o Londonu) – prije svega u duhovnom smislu (kako smo istakli i u prikazu pjesme Njegoš u Veneciji) - premda je, podsjetićemo, fizička izmještenost pogodan okvir za prikazivanje ovakvih stanja duše. („Skenderbeg je srca Obilića, al` umrije tužnim izgnanikom“: nije naodmet primijetiti da fenomen izgnanstva intrigira i samog Njegoša, kao i mnoge velike duhove, a navedeni stih jedan je od onih koji simbolično svjedoče o zanimanju vladičinom za veliku temu izgnanstva, koja će, kao i tema slobode, svoj najapstraktniji vid i oblik lirske refleksije poprimiti u Luči mikrokozma.)
Vidjeli smo da Crnjanski (u poeziji) izmješta i Njegoša, u mediteranski, venecijanski ambijent, tražeći u njemu pravu scenu za veličanstvenu figuru vladike u posljednjim časovima. Međutim, pravi okvir i scenu za vladara i pjesnika Crne Gore, kao i za njegovo djelo - jednako traži i u refleksijama i studioznim promišljanjima u esejističkoj prozi.
Nije isključeno da Crnjanski svoju italofilsku crtu pomalo projektuje u refleksije o crnogorskom velikom pjesniku, ali se ne može poreći da upravo u mediteranskm okviru dolazi do izražaja nešto veliko - a od posmatrača i tumača, raznih biografa i interpretatora – zanemareno, što nesumnjivo postoji u biti bića vladičinog.
Crnjanski ne misli da je lik vojvode Draška u Gorskom vijencu autobiografska projekcija odnosa samog pjesnika prema Mlecima, na primjer. Drži da je u ovom djelu taj odnos previše uprošćen, te da ni u kom slučaju ne otkriva suštinski Njegošev doživljaj tih mediteranskih krajeva i zemalja. Za Crnjanskog, to je nešto u mutnoj slutnji, neuhvatljivo, ali važno Njegošu – ta ljepota mletačka koju je ponio u očima:
„Njegoš i Mljeci, kao odnos, u epu nizak, za mene krije negde neobične, divne visine, samo ne znam gde su, jer napisane nisu, a nazirem ih svud, u njegovom životu, gigantskom i sladostrasnom.“ (Eseji, 1966, 16)
“Vulkani nemaju učitelja“
U eseju Razmišljanja o Njegošu Miloš Crnjanski se uglavnom usredsređuje na Gorski vijenac i komentariše moguće književne uticaje, ali i mišljenja drugih autora o tome ko je to sve na Njegoša mogao najvećma uticati. Međutim, najvažniji su oni dijelovi teksta u kojima je jasno i u lirsko-filozofskom zanosu kazano šta je to što je kod Njegoša „velika novost“, i uopšte – gdje se da naslutiti i u kojim je to prostorima duha moguće tražiti nesumnjivu veličinu crnogorskog pjesnika. Nadasve – Crnjanski u ovom tekstu daje jednu sopstvenu, vanrednu viziju Njegoša, njegove izuzetne ličnosti, u stapanju sa prirodom, „planetom“ sa koje potiče i, najzad – samim narodom.
Ničega „činovničnog“ nema u Njegoševoj poeziji, razmišlja Crnjanski, stoga - ... „traženje Petrarke u Njegošu prava je koještarija“ (ibid., 18). Pisac ne pominje ime onoga kome upućuje ovaj svojevrsni „odgovor“, ali se nameće zaključak: bilo je dakle i onih koji su ovaj uticaj nalazili. (Zanimljivo, na sličan način „brani“ Crnjanski i Mikelanđela kao pjesnika soneta - od petrarkističkog uticaja koji mu se pripisuje. – Knjiga o Mikelanđelu,2010, 237)
Njegoš je i „vrač i mag“, ima u njemu i nečega „natprirodnog“ i neke slutnje nadzemaljskog
Njegoš je i „vrač i mag“, ima u njemu i nečega „natprirodnog“ i neke slutnje nadzemaljskog. (Govoreći o kubetu Mikelanđela na crkvi svetog Petra, Crnjanski će reći: „A kube je simbol nadzemaljskog.“ ibid. Uopšte, pojam nadzemaljskog vezuje za svoje omiljene junake i umjetnike, pa i za Njegoša.)
Kao najvažnije – ističe uticaje Homerove Ilijade i grčke tragedije, poglavito Eshila (i to posredovane Sarajlijom), kao i samoga Sime Milutinovića.
Prije svega – o Sarajliji:
„Tom magu romantizma dugujemo vračarsku čar Njegoševih lirskih mesta, a ono što nije natprirodno u pesništvu, i ne zanima me.“ ( Eseji, 1966, 16)
Dalje će reći da je Milutinović imao „oblačan i čudan pojam Ilijade i tragedija“ i da je „zaogrnuo njime pleća Njegoševa“. Snagu izvjesnih aspekata Njegoševe lirike (smatra, dakle, Crnjanski) dugujemo svakako i Sarajliji uz kojeg, ako ništa drugo, do Njegoša nije mogao doprijeti uticaj sladunjavog pomodnog stihotvorstva, već prilično rasprostranjenog u to vrijeme:
„Otuda, bez onog knjiškog, činovničkog, što mi našu liriku čini otužnom, u Njegošu je i vrač i mag. Svakako, u vladičinom temperamentu, tajanstvenim razlogom mutno se sjaji neispunjeno biće Sarajlije (....)“ (Ibid., 17)
U djelu vladičinom, razmišlja pisac u ovom eseju, vidljivi su „nakiti Ilijade, koju je prevodio, koja je ostavila kod njega duboka traga. Tragedije, osobito Eshilove, koje je video kroz Sarajliju, otupiše mu, mislim, osetljivost za kompoziciju, ako ju je igde i naučio. Formalno, bolje reći deformalno, ja i ne vidim primetnijeg uticaja na njegova sobitija, od tragedija, iako na Šćepanu Malom može, ko hoće, da nazire svakojake.“ (Ibid.)
Svakako treba primijetiti: „(...) ako ju je igde i naučio“ (ovdje se misli na „kompoziciju“) – ne umanjuje nimalo vrijednost Njegoševu u očima Crnjanskog. Omiljeni umjetnici ovog pisca uvijek su bar malo genijalni autodidakti, makar malo samouki (o Mikelanđelu, ponovo: „Nema šta Mikelanđelo da uči od Petrarke... Mikelanđelo je Vezuv i lava. Vulkani nemaju učitelja.“; Mikelanđelo je, za Crnjanskog, dokaz o tome – „šta JEDAN čovek može“. Knjiga o Mikelanđelu). Čak ni nedostaci kojih kod genija ima ne umanjuju predstavu o njihovoj genijalnosti, pa i savršenstvu. Baš takav je stav Miloša Crnjanskog prema Njegošu i vrijednosni sud koji izriče o njegovom djelu.
Biljarda
Tragovi pročitanog
Ovdje bi bilo važno napomenuti: međutekstovno nadovezivanje je prirodno stanje književnosti. Ono što jesu tragovi pročitanog – mogu, ali i ne moraju istovremeno biti i uticaji. Sve to skupa (i tragovi i uticaji) može se pretopiti u nov kvalitet, inovativnost i kreaciju, što zapravo i jeste literatura.
„U pesnika koji se, bezbroj puta, u toku deseterca, seti bezbroj sitnica iz stranih povesti i pesništva, ne može biti da nema traga pročitanih knjiga“, razmišlja Crnjanski govoreći o Njegošu. - Eseji, 18 (Svojevremeno, na pitanje ko je to u književnosti na njega najviše uticao, u razgovoru objavljenom u knjizi Reč imaju pisci sveta (1962) odgovorio je da je to teško reći: poslije toliko pročitanih knjiga – svi, i niko. Na samom početku (izdvojio je, ipak), dok je kao đak vaspitavan kod fratara pijarista, velikih znalaca antičkih pisaca - morao („stari moj profesor Olejković tražio je“) da zna ne samo Eshila, Sofokla, Evripida, nego i strukturu antičke pozornice, vjerovatno je to bio presudni književni uticaj. U zreloj stvaralačkoj fazi – teško je reći. Još jednom će Crnjanski pomenuti učitelja: nekoliko godina ranije, u intervjuu za „Književne novine“, objavljenom 28. VIII 1957, na pitanje ko je na njega izvršio najveći uticaj odgovara: „Jedan siromašni, skromni učitelj koji je i sam pisao: Dušan Berič.“ Uzgred, da li u književne „uticaje“ možemo uvrstiti i modifikaciju jednog naslova – onu, kada druga knjiga Seoba postaje Druga knjiga Seoba? Crnjanski kaže da je bio inspirisan jednim naslovom na engleskom jeziku, a riječ je o pjesmi koju je Jelisaveti Prvoj poslao jedan njen dvorjanin, admiral, koji je kraljicu zvao Sintija: Poslednja knjiga Okeana Sintiji. The last Book of Ocean to Scinthia. Ovaj naslov kontekstualizuje i u svojim romanima: v. npr. Roman o Londonu, 2004, str. 239. Originalnost umjetničkog postupka u međutekstovnom nadovezivanju – nesumnjiva je. Posljednjom knjigom pisac je smatrao i svoju drugu knjigu Seoba, poslije koje neće doći sljedeća, iako je postojao plan da ih bude šest. To je roman-ruina. Nastavka neće biti. Seobe su završene kao što je ruševina završeno delo, izjavio je tim povodom Crnjanski.)
Dakle, premda u zavisnosti od činjenica koje su nam dostupne, čitalačkog horizonta očekivanja, različitih vantekstovnih razloga, ciljanih „istina“ kojima težimo i sl. – može biti sasvim oprečnih reakcija pri recepciji stihova koje Njegoš upućuje svom učitelju („Ti m’ uvede pogled prvi u zračnijem prostorima, / u kojim se zvjezde tiće i šetaju horovima“ Petar Drugi Petrović Njegoš – „Sprovod prahu S. Milutinovića“) – valja uzeti u obzir još jednu nesumnjivu istinu, onu koju Miloš Crnjanski izriče dok piše o Mikelanđelu, a koju je izvjesno imao na umu i kad je pisao o velikom crnogorskom pjesniku: Vulkani nemaju učitelja. Biće, ponajprije, da su to dva pola jedne istine.
U eseju o kojem je riječ, Crnjanski dalje kaže da se ne bi bavio filozofskim mogućnostima Njegoševih folklornih mjesta, koja mu se ponekad čine „kao zbir crnogorskih poslovica“. Zanimljivo, filozofska dimenzija upravo takvih mjesta inspirisala je neke autore da ostave za sobom debele studije kao prilog njegošologiji. Ovdje pak imamo razmišljanja jednog modernog pisca, nove osjećajnosti, avangardnog umjetnika čiji je senzibilitet, jednostavno, drugačiji – ali vizija Njegoševe veličine ipak neupitna.
“Epsko klanje”
Liričar Crnjanski je nesumnjivo pozvan da nalazi najbolja lirska mjesta kod Njegoša, i u njima – samoga Njegoša.
Njegov mladi vladika Danilo, u ambijentu između Lovćena i mora, upućuje Nebu najlirskiji stih u Vijencu. Premda sam pisac ne citira niti jedan stih koji bi konkretizovao konstataciju o Njegoševom lirskom odnosu prema Bogu (a čitalac ih može „nazirati svud“, baš kao i pisac eseja one „neslućene, divne visine“ u Njegoševom odnosu prema Mlecima) – njegova Razmišljanja jasno upućuju na određena mjesta u tekstu u kojima je sadržana suština bića Njegoševog, lirskog i božanskog. Stoga Crnjanski, praveći aluziju na taj dio u Vijencu, i ne pominje lik vladike, već vladiku samog, tvorca lika vladičinog: Njegoša. Ono što treba svakako primijetiti jeste opaska Crnjanskog da poslije dugih vijekova u kojima na ovim prostorima i u istoriji i u poeziji imamo samo epsko klanje (trenutak epske poezije kada Lazar bira carstvo nebesko – jeste, po mišljenju Crnjanskog, posljednji lirski momenat, iza kojeg će uslijediti „to grozno more prolaznog i besmislenog klanja“) – Njegoš, „ogroman i sveznajući“, prvi poima da „ubistvo više, i smrt, ne stišava“. „Do Njegoša, nad nama se oblaci tmure, patnja je opšta, i razliva se beskrajno, bez smisla. Sve je epsko (...)“ To je sasvim drugačiji Njegoš u odnosu na uobičajenu i navikom utvrđenu percepciju. Onaj koji, upravo – priziva mir. „U njemu se javlja žudnja za novom sudbinom i smislom našeg postojanja na svetu.“ (15)
Crnjanski na plaži, 1939.
„Lirski taj odnos prema Bogu velika je novost“... – reći će Crnjanski i time posredno uputiti čitaoca na najvažnije takve stihove Gorskog vijenca – molitvu u monologu vladičinom. Tu nalazimo bit samoga Njegoša. („Provedri mi, više Gore Crne.“)
No, ono što kao poruku snažno emituju Razmišljanja o Njegošu može se sažeti u rečenici: Njegoš je sam sobom novost. Nema to mnogo veze ni sa „nakitima Ilijade“, ni sa brojnim drugim uticajima koji su ga dotakli, kao i svakog velikog pisca uostalom. Kao i samog Miloša Crnjanskog, u čijim djelima nailazimo na bogatu, nadahnjujuću, kreativnu intertekstualnost, kao na sumatraističke veze u svijetu umjetnosti.
Interesovanje za ličnost Njegoša nadmašuje čak i zanimanje ovog modernog avangardnog lirika za Njegoševo djelo, i to nije slučajno. Ko je bio taj čovjek što na pustom Cetinju čita Omira, odakle mu interesovanje za bilijar, i tako dalje, i tako dalje. Daleko je od svake običnosti, i kao čovjek i kao pjesnik, taj vladar malene Crne Gore.
„Zaista, da mogu, glavačke bih se zadubio u traganje onog, u Njegošu, što je Klod Bernar nazivao la recherche du cordon ombilical des esprits, pre nego što bih se bavio tumačenjem filozofskih mogućnosti mnogih njegovih folklornih mesta“... (Ibid., 16)
Božanski je dar smrti se grohotom smijati
Gorski vijenac je svojevremeno izazivao zabunu i nedoumice u pogledu žanrovske determinisanosti, to jest – „oblika“, ali upravu tu, gdje su savremenici pripisivali ovom djelu zamjerke, Miloš Crnjanski vidi izuzetnost. I sam varira žanrovsko određenje Gorskog vijenca nazivajući ga negdje epom a negdje spjevom, ali će njegovu dramsku formu i suštinu na kraju vrlo upečatljivo istaći:
„Pa ipak je oblik Gorskog vijenca, za kojim toliko žale, u svojoj oblačnosti velik.“ Ibid.,17
Mnogo toga je tu veliko: „(...) scenarija, način upotrebe mase i lica, način kako govore svoje monologe, kako odlaze, pa senka pokolja iza scene, i, poneka kola, duboko bahična i psihološka, protivna epskom a protkana stihom koji kroz crnogorski ep i poetiku Sarajlije, podseća na mikenski ritam.“ (Ibid.)
I – najvažnije:
„Zamišljam jednu pozornicu za njega, čudniju od Meterlinkove i komplikovaniju od Pirandelove, na kojoj bi taj spev bio divan.“ (Ibid., 19)
Ako su Njegoševa kola „duboko bahična i psihološka“ – to ne može biti ničiji uticaj, nikakav upliv sa strane. To je Njegoš sam, „pustinjak cetinjski“, no ipak glas svoga naroda. Svijetla i junačna Crna Gora vladike Njegoša jesu i ona „strašna i siromašna sela veselih Cuca“, a Crnjanski ih naziva najdivnijim hajdučkim plemenom koje se ikad „smrti grohotom smejalo.“ (Ibid., 20)
Božanski je to dar smrti se grohotom smijati – i to je Njegoševa Crna Gora
Božanski je to dar smrti se grohotom smijati – i to je Njegoševa Crna Gora.
***
Sasvim eksplicitno, u tekstu Njegošev grob (Eseji, 1966, 23), Miloš Crnjanski iskazuje vrijednosni sud o Petru II Petroviću Njegošu, sjećajući ga se kao „pesnika nad pesnicima, što je teško bolan tuda prolazio s divnim Mljecima u očima, stasom lepšim od svih muških u našem narodu i dušom bezmernom i oblačnom kao nebo iznad Lovćena“.
To je poenta koja objedinjuje scenu i ličnost: ono dramsko, apolonsko, božansko, demijurško – u pjesniku nad pjesnicima.
Nema smisla „hteti od Njegoša praviti sveca“
Jezik Petra II Petrovića Njegoša jeste onaj kvalitet koji Gorski vijenac čini velikim djelom, bez obzira na sva sporenja oko „filozofskih mjesta“:
... „zaboravim sve, stanem pod bujicu njegovog jezika, vedrog, koji spira, odnosi vremena, sve naslage stranih kultura i putovanja. Ne čitam davno njegov sadržaj, no samo slušam taj govor što me diže svakog leta i stapa sa planinama nad Risnom i Budvom, pepeljastim, kao izgorele urvine jedne gorostasne planete, u plavom nebu. Taj govor pun dubokih samoglasnika u, o, i gustih suglasnika z, h, svršetaka man i dan, a naročito onog dubokog a, kao u španskom; veliku, žarku ozbiljnost – dno naroda. (Ibid., 19)
I, iznad svega – Njegoš sam je poput demijurga, apolonski svijetao, tvoračkom snagom nadahnut, kao prva misao, logos, prva svijest. Tu se više pitanje filozofije i ne postavlja. Besmisleno je. Poput prvog načela i prve svijesti koja prethodi svakom mišljenju – izranja on iz igre praelemenata, a pisac mu je već namijenio scenu, kao na dan postanja: „Tad, kao zavesa, spadaju nebesa, i Lovćen se pojavi.
(...) Njegoš sja usamljen, u suncu, nad morem. Izlazi iz tame, prva svest. Veliki kao i Eshil, menja nas, izvodi pred Ono što je nepoznato i neviđeno, svemoguće i svud prisutno, neshvatljivo i neprolazno“(...) (...) „U njemu se javlja žudnja za novom sudbinom i smislom našeg postojanja na svetu. Ubistvo više, i smrt, ne stišava: on drugo gleda sa Lovćena, ogroman i sveznajući.
U svetlom zraku caruje nešto ljubičasto i nadzemaljsko. (....) Čas svesti, sjajan kao pun mesec nad Jadranom. Negde postoji nadzemaljsko i neprolazno; Njegoš vidi.“ (Ibid., 15) Ovome još dodaje da „nikakve veze to nema sa hrišćanstvom...“ te da nema smisla „hteti od Njegoša praviti sveca“. (Ibid.)
Crnjanski, dakle, vidi tu slutnju neprolaznog i nadzemaljskog kod Njegoša kao vrlo drevnu, stariju i od religija, pa i od samog hrišćanstva kojem vladika pripada: to je praiskonska slutnja Tvorca u biću tvorca.
Bonus video:
