Ruski muzej u Moskvi predstavlja od 5. decembra izložbu posvećenu dvijema etapama stvaralaštva Kazimira Maljeviča - prije i poslije “Crnog kvadrata” - čuvenog rada iz 1915. godine kojim je započeta istorija suprematizma kao pokreta.Izložba “Kazimir Maljevič. Do i poslije Kvadrata”, koja će biti otvorena do februara 2014. godine, obuhvata oko sto radova, uključujući crteže kostima i scene iz avangardne opere “Pobjeda nad suncem” koja je premijerno izvedena u decembru 1913. u Luna-park teatru u Sankt Peterburgu.
Prije sto godina u Rusiji je i započet novi trend u umjetnosti koji je kasnije dobio naziv suprematizam prema latinskoj riječi supremus (viši).
Maljevičeva ideja suprematizma zapravo je prvi put i ovaploćena u pozorišnoj predstavi “Pobjeda nad suncem” - kroz kostime i dekoraciju kreirane prema njegovim nacrtima. U drugom činu te opere umjetnici cijepaju zavjesu na kojoj sunce nije predstavljeno kao žuto-crveno i okruglo, već u formi crnog kvadrata. Autori opere (libreto Aleksej Kručonih, muzika Mihail Matušin) pokazali su time odnos prema tradicionalnoj umjetnosti. Crni kvadrat, koji je postao Maljevičev simbol, predstavljao je tako pobjedu aktivne umjetnosti čovjeka nad pasivnom formom prirode.
Izložba u Ruskom muzeju obuhvata kostime koje su specijalno za tu postavku, na osnovu Maljevičevih skica, napravili studenti Sanktpeterburške državne umjetničko-industrijske akademije (SPbGHPA) “A. L. Štiglic” pod vođstvom Olge Karašnjikove.Ruski muzej u Moskvi, inače, posjeduje najveću kolekciju radova Maljeviča (1878-1935) - 101 sliku, više od 50 grafičkih radova, dva arhitektonska i dio radova u oblasti primijenjenih umjetnosti.Čuveni “Crni kvadrat na bijeloj pozadini” Maljevič je izložio prvi put 1915. godine, na posljednjoj futurističkoj izložbi 0.10. Tada je započela i istorija suprematizma kao pokreta, koji je imao slikarsku praksu, ali ne u smislu dotadašnje tradicije, jer je, kako je govorio Maljevič, slikarstvo preživjelo i “umjetnik je predrasuda prošlosti”. On je zato polazio od nulte tačke - ni od čega, odnosno iz bespredmetnosti. Maljevič je ukinuo svaki prirodni, predmetni i istorijski aspekt, smatrajući da je “suprematističko bojeno mišljenje pokazalo da volja može da ispolji stvaralački sistem onda kada umjetnik ukine predmet kao slikarsku osnovu”. Maljevič je kasnije, poslije Revolucije, naslikao i “Bijeli kvadrat na bijelom”, sliku koja je predstavljala krajnji cilj suprematizma - apsolutnu bespredmetnost.
Maljevič je svjetsku pažnju privukao nakon velike izložbe u Njemačkoj 1927. godine, kada je pripremao i knjigu “Bespredmetni svijet”, izašlu na Bauhausu. Bavio se aktivno i teorijom i pedagogijom, napisao je veliki broj knjiga, studija i članaka, a mnoga njegova teorijska djela objavljena su takođe posthumno, poslije Drugog svjetskog rata.
"Crvena kuća", 1932.
Vrijednost njegovih radova počela je da dostiže astronomske cifre poslije njegove smrti.
“Suprematistička kompozicija” prodata je 2008. godine na aukciji u Njujorku za 60 miliona dolara, postavši tako najskuplje djelo nekog ruskog umjetnika prodato na aukciji.Ta slika prvi put je izložena na 16. Državnoj izložbi u Moskvi 1919-20. godine, a Maljevič ju je predstavio i lično 1927. na izložbama u Varšavi i Berlinu.Rođen u Kijevu 1879. godine, Maljevič je prošao kroz kubističku i kubofuturističku fazu prije nego što je počeo 1913. eksperimente sa suprematizmom.Maljevič je živio u siromaštvu, uz svakodnevni pritisak supruge i imenjakinje Kazimirke, koja ga je kinjila zbog nesposobnosti da zaradi novac za iole pristojan život. Uzalud se Maljevič pravdao hudom umjetničkom sudbinom, prizivajući često za svjedoka Jesenjinove stihove da na pjesnika “pare ne lete”. Kazimrka nije imala sluha za takva opravdanja, pa ga je napustila, udavši se za dobrostojećeg pukovnika. Premda se ženio još nekoliko puta, do novca je još teže dolazio nego u vrijeme prvog braka.
Dio Maljevičevih slika Ruski muzej je otkupio od njegovih rođaka po mizerno niskoj ceni, plativši tako za “Crni kvadrat” svega 300 rubalja
Sovjetske vlasti nisu pretjerano brinule o njemu - niti su ga sažaljevale u velikoj njegovoj nemaštini. Po zakonu su bile obavezne da mu mjesečno isplaćuju 75 rubalja potpore, na šta je mnogo i računao kako bi kako-tako preživio.
Ali, našli su se neki, vladajućem diktatorskom režimu pretjerano odani činovnici, koji su nakon pomnog izučavanja njegove biografije, jednodušno zaključili da je Maljevič običan idealista, zbog čega ni tu potporu ne bi trebalo da dobija, jer pripada samo stvaraocima materijalistima i realistima. Poznanici su mu pomagali da bi imao šta da obuče i da se prehrani.
Maljeviču je 1927. dopušteno da napusti zemlju, a Poljska i Njemačka su njegove suprematističke slike prihvatile sa oduševljenjem.
U inostranstvu je ostavio dio radova, nadajući se da će se ubrzo vratiti i proći s njima još nekoliko zemalja. Ali, 1930. dospio je u ruke agentima NKVD-a (Narodni komesarijat unutrašnjih dela), uz optužbe da je njemački špijun. Iz tamnice su ga izbavili prijatelji, ali više nije mogao da putuje iz zemlje, pa su mu se slike zatrle po Evropi.
Preminuo je od raka prostate 15. maja 1935. u Lenjingradu, a na dan sahrane, ulicama se kretala neobična procesija. Na kamionu su vozili čudni sanduk - suprematistički sarkofag koji je Maljevič sam za sebe sagradio nekoliko dana prije smrti. Na kamion su postavili i “Crni kvadrat”.
Maljeviča su vozili posljednji put u njegovu voljenu Nemčinovku.Dio Maljevičevih slika Ruski muzej je otkupio od njegovih rođaka po mizerno niskoj ceni, plativši tako za “Crni kvadrat” svega 300 rubalja. Za njegove radove koji su ostali u inostranstvu niko se u Sovjetskom Savezu nije interesovao.
Čak - izgeda da je Maljevič jedno vrijeme bio i pod tajnom zabranom. Kada su strijeljali dr Borisa Šimeiloviča, glavnog ljekara Botkinske bolnice, ženu su mu iselili iz stana. Njeni prijateji, koji su joj pomagali pri selidbi, među stvarima su našli i neku sliku i odnijeli je u prodajnu galeriju. Ocjenjivač slika, pogledavši Maljevičev rad, rekao je da ga niko neće kupiti.
Zapamćeno je i da je 1972. godine bogati američki kapitalista i kolekcionar Armand Hamer, koga je vladajuća sovjetska vrhuška bila proglasila za velikog prijatelja Sovjetskog Saveza, poklonio Ermitažu rad Fransiska Goje. U zamjenu je dobio Maljevičevu sliku, koju je ubrzo prodao za 750.000 njemačkih maraka. I sve bi bilo u redu da darovani Goja nije bio falsifikat. Sovjetske vlasti se, nažalost, nisu na tome zaustavile, već su 1975. godine zamijenile još jednu Maljevičevu sliku - za dva Lenjinova pisma.
Galerija
Bonus video:
