Vasilije iz Zagulja (? – posl. 1689)
Pogledajmo Vasilija iz Zagulja, te brata mu Stefana, naše stare filologe iz epohe koju radno zovemo barok.
Oni se oglašavaju u pustinji oralnih žanrova i prevode, za divno čudo, filozofa Agapija Krićanina (djelo Amartolon sotirija). Evo kako:
„Ja, poslednji među inocima, Vasilije Drobnjak, rodom iz sela Zagulja i moj rođeni brat Stefan poželjesmo da prevedemo na naš jezik... (...) Prevede se ova knjiga sa grčkog jezika na slovenski godine 1686.“
Naši manuskriptski autori pišu u doba totalnog kontrateksta.
Teža vremena se ne mogu zamisliti. Savremeni pisci u zatvoru i pod cenzurom, u poređenju s njima, kao da uživaju blagodeti ovoga svijeta.
Onaj ko je vidio Hirošimu, čak i šezdeset godina nakon atomske bombe, poput pisca ovih redova, bez po muke će porediti apokaliptičko iskustvo nesrećnog japanskog grada s kugom koja razara našu vjersku književnost 17. stoljeća. I jedno i drugo je kontratekst: uništenje.
Grad ničega – tekst ničega.
Um ničega.
Apokaliptično iskustvo je bitno za pisca. Zato naši vjerski pisci i kompilatori zaslužuju divljenje.
Kako se uopšte saživjeti sa stvaralaštvom u kontratekstualnom dobu? Kako suditi o tekstu (hronotop: vrijeme-prostor) ako ga pokriva mrak kontrateksta i diktatura epskog žanra?
Mi, postmoderni autori, definitivno zavisni od tekstualnosti, teško možemo shvatiti pisanje za prazninu. Kako pisati, zašto, kome, ako sve to ide u ništa kao hûk alkosa ili vještice?
Elektronsko pisanje nas podsjeća, možda sugestivnije od papirnog, na nepodnošljivi rizik tekstualnosti.
Mi, pisci malog jezika, čije genetičko pamćenje je ipak preživjelo kontratekst 16. i 17. stoljeća, to dobro znamo.
Navikavati se na pisanje u mraku užas je nad užasima.
Nastalo u mraku
Vasilije iz Zagulja od kojeg nam nije ostalo mnogo, zasad poznato, nema te dileme: on prevodi sa grčkog neoplatoničara Agapija Filozofa na mjestu gdje je tako nešto jedva zamislivo.
Ovaj učeni Drobnjak nas obavještava da je 1689. boravio na Cetinju – „za vrijeme mitropolita Visariona Crnogorskog“.
U dôbnom rukopisu (danas pohranjen u Moskvi: ZIN I 1909, 1910) kaže se, međutim, da su vladiku Visariona otrovali Latini dvije godine ranije:
[„Ljeta 1687. uzeše Latini (Herceg) Novi. I toga ljeta episkop Visarion izvede Latine na Cetinje u manastir, providura i kavaljera. I vladiku Visariona otrovaše, i umrije“].
Vrijeme je mutno.
Možda nam može pomoći njemački teolog Augustin Theiner:
„Kotorski biskup Marin Drago bje revan radnik za crkveno ujedinjenje. Tako on dostavi 1688. u Rim državnomu tajniku Inocencija XI. kardinalu Cibo pismo pećskoga patrijara Arsenija Crnojevića. Pismo je u Kotor donio cetinjski vladika Visarijon. Obojica izraziše odanost rimskoj stolici.“ (up. A. Theiner: Monumenta Slavorum Meridionalium, II. 225.)
Visarion je otrovan.
Okolnosti naslućujemo.
Vasilije sa svojim bratom prevodi Agapija sa Krita. Interpretira, na crkvenoslovenskom, jednog neoplatoničara. Vjeruje u tekst.
Kakav mirakl!
Uzbuđeni smo s razlogom, dakle, danas kada dešifrujemo pisanje u mraku.
Braća prevode Agapija Filozofa
Prvi pomen o našem filologu datira iz 1668. godine. Ostavio ga je Makarije, učenik Savatija Moračanina i danas se čuva u moračkom manastiru. Makarije govori o drobnjačkom duhovniku kao o mladom piscu („Vasilije inok iz Drobnjaka, iz sela Zagul...“).
Mi znamo da je Vasilije bio u najboljim godinama dok je prevodio Agapija Krićanina, O spasenju duše, ergo, dvije decenije pošto ga Makarije spominje:
„Ovo svešteno i božastveno evanđelje napisa se u Svetoj Gori Atonskoj, u Lavri svete Ane, u ćeliji svetoga Đorđa, dozvolom igumana gospodina Joanikija, jeromonaha manastira sv. Pavla, priloženim srebrom duhovnika Save Moračanina i Vasilija inoka iz Drobnjaka, od sela Zagul i priložoše ga u manastir Moraču, hram uspenja... djeve Marije 1668. godine...“
Vasilije i Stefan, koji su očevidno dobro znali grčki, po vlastitom svjedočenju preveli su Agapija Filozofa u svom Zagulju. Od tog Zagulja – neki kažu Zauglje a neki Zagul – danas je ostalo izgleda samo jedno samoznačno ime. Gomila prašine. Hirošima.
Nakon svoje diplomatske i crkvene misije „za duhovno ispovjedanje za Crnu Goru i Primorje“ naš pisac je ostavio zapis iz kog se vidi da je i misija i tekst bila incognito. Članovi misije napustili su Cetinje nakon nekoliko dana krenuv ka Nikšiću, preko „slobodne teritorije Cuca“, kuda je prolazio samo neko u velikoj nevolji ko mora.
O tome svjedoči izvjesni Ruvim:
„Ljeta 1689. ja, grešni Ruvim, vladika niški i leskovački, dođoh u manastir Cetinje u Crnoj Gori, zbog velike muke, o kojoj, bez da kažu, svaki mudri može znati, šta biva kad carstvo propada, samo: avaj, avaj! Šta dočekasmo, radi naših grehova. Bog može dati da svi arhijereji u svojoj eparhiji vide opšteg oca i patrijarha, i da nismo rastjerani od bezbožnih čeda. U ovo vrijeme, držao je ovaj manastir sveosvećeni mitropolit, kir Visarion, o njemu mnogaja ljeta, zato što veoma voli inoke.“
O Vasilijevoj epohi kod nas, dakle, može se kazati ono što M. L. W. Laistner kaže za zapadnu Evropu više od pola milenija ranije: dezorganizovani barbarizam (The tenth century has often been singled out as a period of disorganised barbarism, vidi: Thought & Letters in Western Europe, 1976, 387).
Detalj iz Boke (Stara razglednica)
O živima i mrtvima
Draž teksta počiva u prostoj činjenici da nas ređanje riječi intelektualno uzbuđuje.
No, uzbuđenje od teksta nikad ne ide samo. Uzbuditi nekoga tekstom isto je što uzbuditi ga hladnim oružjem, novcem ili seksom. Sve je moguće. Sve počiva u snazi.
Savremeni čovjek teško može zamisliti doba totalne tekstualne amnezije. Još teže da tako provede jedan dan, veče u kabareu, kamo li čitav život.
Tekstualnost o živima razlikuje se od tekstova o mrtvima.
Mi ne možemo sa sigurnošću dokučiti iz raspoloživih izvora da li je Visarion u času ovih pohvala, dakle, živ ili mrtav. Vidimo da je tu negdje otrovan.
Samo osjećamo neko neodređeno intelektualno uzbuđenje: kao kad napolju sipa snijeg a unutra, u manastirskom skriptoriju, vrijedi zapisati nešto dramatično i moćno.
Drobnjački monah Vasilije sa bratom Stefanom, u doba intelektualne amnezije i kontrateksta, usred kuge papira i mastila, u skriptoriju podno Durmitora, prevodi grčkog filozofa pozne antike Agapija Krićanina i tumači suptilne neoplatonske idiome – uprkos snijegu, planini, kontratekstu, kugi, mraku, uprkos svemu...
Prevod je izgubljen. Ili zaturen.
Fragmenti se, izgleda, danas kriju u moskovskom legatu grofa Uvarova, zavjerenika u komplotu protiv Puškina kog neki okrivljuju za pjesnikovu smrt.
Tripo Vrakjen(1692 – 1783)
Ima pisaca čije su aure šire od njihovog djela.
Jedan od njih je kotorski polihistor Tripo Vrakjen. Njegovu auru čine tekstovi drugih autora – oni koje je posjedovao u svojoj glasovitoj knjižnici i, najzad, radovi drugih pisaca koje je dotjerao za javnu upotrebu predano i akribično kao svoje.
Mlad je izabran za pravnog savjetnika Mletačke Republike. U karijeri se srijetao sa zahtjevima grčke i jevrejske manjine u pogledu njihovih prava i, po svoj prilici, istakao se u rješavanju ovog osjetljivog problema.
Prvi je na južnoslovenskom prostoru upotrijebio riječ tolerancija. To nije riječ XVIII stoljeća, osim, djelimično, u Francuskoj. Nije nikakvo čudo što je najprije nalazimo kod jednog Bokelja. Bilo bi pravo čudo da naletimo na nju negdje drugo u južnoslovenskoj orbiti.
No, ostavimo te stvari za drugi put.
Od svojih kolega u Veneciji smatran je, što bi se danas reklo, ekspertom za građansko pravo; hrvatski izvori ga deklarišu kao stručnjaka za kanonsko pravo (Šime Ljubić); bio je i mecena.
Imao je biblioteku koja je, za bokeljske (kasnije zadarske) prilike bila ono što i Kasiodorova knjižnica za stari svijet – katalogizovani monument spisa i višejezičkih književnih izvora. Katalog je po nekima brojao 400 stranica.
Vodio je prepisku na italijanskom, ali je svoj narodni jezik nosio u srcu, poput Zmajevića, Vicka Skure ili Jeronima Pime.
„Slovinski jezik je naš narodni jezik“, piše on jednom teologu, „kao što je italijanski narodni jezik venecijanskog zaleđa“.
Pisao je na marginama svojih kataloga, poput „osnivača srednjeg vijeka“, Isidora iz Sevilje.
Ne bilježio – pisao.
U epistolama se on izdaje za skromnog monaha, premda je po znanju i naobrazbi bio mnogo više.
Bio je učenjak za svoje i za bilo koje drugo doba.
Antun Kojović (1751 – 1845)
Antun Kojović, pučki pjesnik, komediograf, vikar budvanske biskupije, frankofil i pristaša Francuske revolucije, analista, profesor, doktor teologije, pisao je malo na talijanskom a više na maternjem jeziku, otprilike u omjeru iz zbirke pjesama Rime slovinske – 22 : 3.
[„Srednju školu i teološki fakultet učio je i završio u Loretu, gdje je i doktorirao“, kaže Mijušković. „Po završenim studijama odmah se vraća u domovinu i postaje budvanski paroh, a zatim, kao kanonik, vikar stare budvanske biskupije. Kao vrlo učen čovjek, nastojao je da što više kulturno uzdigne svoj rodni grad, pa je u tu svrhu i besplatno vodio i lično izdržavao privatnu školu za budvansku djecu. Kojović je, kao čovjek naprednih shvatanja, pozdravio francusku revoluciju, a kasnije zagovarao interes francuskih vlasti u Boki (1807 – 1814), zbog čega je bio navukao na sebe mržnju većeg dijela Bokelja.
Pjevao je na našem i na italijanskom jeziku – većinom prigodne pjesme. (...) Ostavio je u rukopisu i jednu karnevalsku komediju ’Smiješni razgovor...’ Mnogo važniji od njegovih pjesničkih sastava su njegovi ’Budljanski anali’. U njima je dao iscrpnu hroniku Budve od 1. decembra 1806. do 26. decembra 1819.“] Up. Slavko Mijušković, 1966, 526.
Kojović se ubraja među prve južnoslovenske masone.
Bonus video:
