Knjiga Sretena Ćena Zekovića pod naslovom Simo Milutinović, Petar I i Njegoš – krivotvorstvo Sima Milutinovića, čiji je izdavač Crnogorski kulturni krug – Cetinje, 42. je po redu njegovo autorsko ostvarenje.
Objavljena je prva knjiga profesora Sretena Ćena Zekovića Filozofija, muzika, mit (Cetinje 1982), obimom nevelika ali po vrijednosti i značaju više nego interesantna. Dvije godine kasnije izašla mu je druga knjiga Filozofija nacije, možda prekretnička u njegovom ukupnom spisateljskom radu. Prilike ili bolje reći neprilike koje su se nakon toga valjale prema Crnoj Gori, a onda se u vidu nepogode na nju sručile, nijesu ga usmjerile da ode putem koji je osvijetlila njegova prva knjiga. U njoj Sreten Zeković, inače jedan od najboljih profesora filozofije koje je Crna Gora imala, navodi Platonovu misao, koja, otprilike, glasi: „Ne traži čovjek svoga demona, nego demon traži i nalazi svoga čovjeka“. Taj demon nadahnuća, u antičkom smislu, našao je Sretena Zekovića i uputio ga u drugom pravcu, koji bi se, metaforično rečeno, mogao nazvati apologija ili odbrana Crne Gore, njene prošlosti i duhovnosti od posvajanja, prisvajanja i falsifikata.
U drugoj knjizi profesor S. Zeković iznosi fundamentalnu tezu da je nacija, pa i crnogorska prirodno-istorijska kategorija.
U toj intelektualno-istoriografsko-filozofskoj obdukciji, S. Zeković je ne samo ukazao nego i dokazao njegove falsifikate koji se odnose na Petra I i Petra II Petrovića Njegoša
Knjiga koju predstavljamo je samo jedna od njih.
Pa ipak smatram da njegov renesansni i enciklopedistički duh nije dovoljno shvaćen a njegove knjige nijesu dovoljno pročitane.
Podstrek za to je i njegova knjiga Simo Milutinović, Petar I i Njegoš – krivotvorstvo Sima Milutinovića.
On je ovom knjigom, strogo rembrantovski, održao svojevrsni čas anatomije nad Simom Milutinovićem. U toj intelektualno-istoriografsko-filozofskoj obdukciji, S. Zeković je ne samo ukazao nego i dokazao njegove falsifikate koji se odnose na Petra I i Petra II Petrovića Njegoša.
Revoltiran obnavljanjem i veličanjem ličnosti i djela Sima Milutinovića – Sarajlije, umjesto radikalno-kritičkih izdanja, on je ukazao na mistifikacije i krivotvorenja spisâ Petra I Svetog i Njegoševih djela Ogledala i Luče. Profesor Zeković, demonstracijom zadivljujuće logike i žestoke, razorne intuicije elaborira svoja saznanja, argumente i dokaze o krivotvorenjima Sima Milutinovića dvojice vladara i pjesnika Petrovića – Petra I i Petra II, ističući njegovu „predisponiranost“ za krivotvorenje, rušeći ustaljeni nametnuti kult o „Njegoševom učitelju“. On ističe njegovu ćudljivost i genetsku potrebu za preinačavanjem, dopunjavanjem i, nadasve, krijumčarenjem „pomena srpskoga imena“ u Crnoj Gori. Na tu njegovu sklonost ukazivali su mnogi autori od Vuka Karadžića, Nikole Banaševića, Radosava Medenice do Ljubomira Zukovića.
Inače, nova knjiga Sretena Zekovića u strukturnom pogledu sazdana je iz tri dijela: uvoda, dijela u kome autor elaborira odnos Simov prema Petru I i drugog dijela u kome je vrlo znalački i dokumentovano predstavljen Sarajlijin odnos prema djelima Petra II Petrovića Njegoša. Iako ima naizgled jednostavnu strukturu, ova knjiga je sadržajno vrlo razuđena, istoriografski pregledna i jasna, logički utemeljena a po metodološkom pristupu, logičkoj oštrini i dosljednosti vrlo složena. Ozbiljniji osvrt na nju: književno-istorijski, kritički i istoriografski zahtijevao bi pisanje knjige o knjizi.
Meštrovićev Njegoš u lovćenskom mauzoleju (Foto: Arhiva "Vijesti")
Predstavljajući u uvodu ovijanog falsifikatora Sima Milutinovića, njegov zagonetni, nimalo slučajni i avanturistički put u Crnu Goru, kao austrijskog i srpskog agenta, pripadnika srpske policije, autor naglašava da je u Crnu Goru navodno ilegalno prebjegao, a iz nje je zbog falsifikata zavještanja Petra I i što se udružio s političkim protivnicima svoga učenika, mladoga vladike, morao da bježi sa Cetinja. Njegoš ga je kratko ali precizno definisao: „Simo ka Simo“.
U vrijeme dok je bio sekretar Petra II napravio je više bezočnih falsifikata. Pripisao je nekoliko epskih pjesama Petru I, bez izvornika, i time zamrsio klupko oko pitanja njihovog autorstva, zbog njegovog samovlasnog preinačenja pisma Petra I izbio je spor između Miloša Obrenovića i starog vladike crnogorskoga. Takođe, zamutio je oko testamenta Petra I vladike, što je moglo dovesti do krvavog epiloga. No nije isključeno da mu je to i bio cilj. Potpuno je bio sluđen Srpstvom, kojim je kontaminirao Njegoša i mnogo šta drugo čega se dotakao. Tu ideju su, čiju klicu je on posijao i ostavio, slijedili drugi sve do danas.
Neki srpski ultranacionalisti kažu da je Njegoš „najveće Simovo djelo“, što nije tačno. Njegoš je samo u početku duhovno rastao uz Sima, ali ubrzo se desilo obrnuto da je Simo rastao uz Njegoša, ali je u tome rastu zakržljao. Jedino je napredovao u falsifikovanju i posrbljavanju u svojoj alhemičarskoj radionici i u kojoj je čega god se dotakao, na što god je pomislio pretvarao u srpsko, a činjenice krečio u bijelo.
On je, u stvari, raspirio i lansirao narodno predanje o navodnoj „istrazi poturica“, što je kasnije i Njegoš prihvatio, a što je jedan od začetnika srpske kritičke istoriografije Ilarion Ruvarac ne samo kritički osporio nego i iskarikirao. Simo je mnogo što smutio za to vrijeme. On Kratku istoriju Crne Gore publikovanu u Grlici 1835. godine, pripisuje Petru I, ali bez izvornika. Istina, skoro vijek kasnije Dušan Vuksan je našao jedan list, početni, i objavio ga u Zapisima. Simo čak svoju Istoriju Crne Gore, na neki način, pripisuje Petru I, što je vrlo delikatno i diskutabilno. Sreten Zeković asocira da svi slučajevi Simovih falsifikata, preinačenja imaju ne samo zajedničke okolnosti nego i zajednički imenilac. Jer iako je Njegošev „učitelj“ bio svojeglav i neuravnotežen neko je stajao iza njega. Autor ove knjige identifikuje srpske kružoke zadahnute nacionalizmom, velikodržavnom mišlju i, kasnije, načertanijevskim duhom.
Što se tiče prvog dijela knjige treba naglasiti da autor ističe da je Sima Milutinović plagijator, krivotvoritelj i preinačitelj čak i za tvorce „nauke“ o autorstvu pjesama Petra I. Nikola Banašević ga smatra za plagijatora i intelektualnog prevaranta, jer je pjesme Petra I predstavljao kao anonimne, narodne, crnogorske i time obmanuo Njegoša da ih uvrsti u Ogledalo. Za Radoslava Medenicu Sima je šarlatan i nesiguran oslonac. Da apsurd bude veći sporne pjesme se pripisuju Petru I, čak i Njegošu.
Sima svekolika krivotvorstva čini u ime Srpstva, koje mu je iznad svega i kome je sve podredio. Otuda i njegovo nastojanje da dokaže prisustvo i čuvstvovanje „srpskog imena u Crnoj Gori“. Nije nevažna činjenica da je Sima Milutinović bio član beogradske policije.
Vladika Petar I
Sreten Zeković u svojoj obdukciji ličnosti Sima Milutinovića došao je do vrlo zanimljivih zaključaka koji potvrđuju izrečene optužbe na račun ovog velemajstora falsifikovanja, specijaliste za falsifikate.
Pored Simine ili Simove neprofesionalnosti, intelektualnog nepoštenja, Sreten Zeković naglašava njegovo poturanje, podmetanje kukavičjih jaja, preinačavanje, krivotvorenje, čak i krijumčarenje.
Simo je šarlatan koji sve to čini u političke svrhe. On je, po njemu politički bio angažovan mnogo više nego što se da i zamisliti.
Drugi dio knjige Sima Milutinović, Petar I i Njegoš njen autor je posvetio analizi odnosa Sima Milutinovića prema Petru II Petroviću Njegošu.
Za većinu današnjih čitalaca, možda i stručnjaka novo je Simovo učešće u falsifikatu navodne Njegoševe posvete u stihovima na primjerku Vukove Danice iz 1926, koji je časopis poklonio srpskom episkopu Nikiforu Maksimoviću prilikom njegovog dolaska na Cetinje 1833. godine. Vispreni i pronicljivi Ćeno Zeković i u tome vidi Simov prst. Jer Njegoš i taj episkop se nijesu nikada sreli, već da je posrednik među njima bio Sima Milutinović, ovijani krivotvoritelj.
Niko kao autor knjige koju predstavljamo nije tako suvereno i ubjedljivo progovorio o neizvornosti naslova Ogledalo srpsko, zbirke narodnih pjesama koje je Njegoš sakupio i objavio u Beogradu 1846. godine. Knjiga je štampana u Državnoj knjaževskoj štampariji, u kojoj je godinu dana ranije pečatana Luča. Krivotvorenje naslova Ogledala i posvete u Luči Sreten Zeković dovodi u vezu sa Simom Milutinovićem. On je kategoričan da je, oslanjajući se na Vuka Karadžića, prvobitni naslov Gorsko ogledalo odnosno Ogledalo gorsko veliki mag falsifikovanja preinačio u Ogledalo srpsko.
Oni koji pažljivo pročitaju ovu knjigu biće obogaćeni novim saznanjima i mogu se pohvaliti da su prisustvovali još jednom velikom času anatomije profesora, mislioca i polihistora Sretena Zekovića.
Geneza Posvete
Od posebnog značaja za istoriju književnosti i njegošologiju jeste poglavlje u knjizi u kome se osporava autentičnost Posvete u izvorniku Njegoševa spjeva Luča mikrokozma. Sreten Zeković smatra, i to vrlo logički i argumentovano dokazuje, da je Posveta u Luči.
„Simova podmetačina, preinačenje i krivotvorenje, naravno ne bez učešća i posredovanja velikosrpskih krugova i organa vlasti“.
Po njemu postoji nesumnjiva veza između falsifikata na Luči i Ogledalu, a više je nego indikativno uništavanje oba manuskripta, što je ne samo prikrivanje falsifikata nego i „savršen zločin“.
Posveta je bila, u stvari, prvo pjevanje, Simo je izbacio prve stihove u prvoj strofi prvog pjevanja, ubacio svoje koji su adresirani na njega, a prvo pjevanje naslovio Posvetom
Sreten Zeković je napravio svestranu analizu ovoga Simovog drskog, bezočnog ali ipak providnog falsifikata, pogotovo njeno adresiranje na krivotvoriteljevu adresu. Luča je pored Posvete, sastavljena o šest „pjesana“. Po njemu, spjev je sazdan od sedam „pjesana“ ili pjevanja.
Posveta je bila, u stvari, prvo pjevanje, Simo je izbacio prve stihove u prvoj strofi prvog pjevanja, ubacio svoje koji su adresirani na njega, a prvo pjevanje naslovio Posvetom.
Simbolika broja sedam je primjerenija suštini i svijetu Luče od simbolike broja šest. Zaista, istorijat, anatomiju i analizu ovoga besprizornog falsifikata niko nije tako podastro i izložio kao Sreten Ćeno Zeković, neumorni istraživač, analitičar i mislilac.
Galerija
Bonus video:
