Igre gladi: Lov na vatru (The Hunger Games: Catching Fire, Francis Lawrence, 2013)
U drugom vijeku nove ere, veliki rimski pjesnik Juvenal je kritički opisivao svoje sugrađane. Kako bi daleko od očiju javnosti mogla da vodi zakulisane političke igre, birokratska elita Starog Rima je organizovala besplatnu podjelu hljeba, kao i gladijatorske i cirkuske igre koje su skretale pažnju sa realnih problema.
Juvenal je svojom satiričnom poemom, u kojoj je prvi put upotrijebio frazu „hljeba i igara“, opisao kobnu lakomislenost građana Rima kojima je površna udobnost u organizaciji države otupjela svako zanimanje za brigu o javnim stvarima.
Par vjekova kasnije, Rim je propao, a iako je od osmišljavanja fraze prošlo gotovo dvije hiljade godina, ona je istinita danas kao što je bila i kada je zapisana. Autorka Suzan Kolins, koja je inspirisana Juvenalom dala svom romanu naslov „Igre gladi“, pokušala je da kroz formu romantične naučne fantastike istakne sličnu poentu.
Djelo je doživjelo veliki uspjeh, najviše zahvaljujući marketinškoj kampanji koja ga je reklamirala kao „Sumrak“ za novi naraštaj. Književni uspjeh je pratio i filmski, pri čemu ove godine u bioskopima gledamo drugi nastavak serijala.
Ketnis Everdin (Dženifer Lorens) i Pita Maralk (Džoš Hačerson) obilaze zemlju kao pobjednici „Igara gladi“. Ketnisina požrtvovanost i plemenitost inspirisala je stanovništvo u različitim okruzima na pobunu protiv predsjednika Koriolanusa Snoua (Donald Saderland). Kako bi smirio situaciju, Snou zapošljava savjetnika Plutarha Hevenzbija (Filip Sejmur Hofman), koji treba da osmisli na koji način da medijski iskoristi Ketnis.
U tu svrhu, organizuju se nove igre, sa opasnim i surovim takmičarima. Ono čega su svi svjesni je da ovog puta ulog nije samo Ketnis, već i sudbina čitavog društva.
Nastavak „Igara gladi“, baš kao i prvi dio, počiva na ljubavnom trouglu između Ketnis, Pita i Gejla Hautorna (Lajam Hemzvort), što asocira na ljubav između Bele, Edvarda i Džejkoba u serijalu „Sumrak“ (2008-2012). Što se tiče osnovne ideje, ona je preuzeta iz kultnog japanskog romana i filma „Kraljevska igra“ (Kinđi Fukasaku, 2000), kao i iz „Trkača“ (Pol Majkl Glejzer, 1987).
Ovo ne znači da „Igre gladi“ treba otpisati kao lošu kopiju boljih filmova iz prostog razloga što ciljna publika nije ista. Iako je „Kraljevska igra“ remek-djelo horor žanra, kompleksnost i nasilnost je čine nepristupačnom većini tinejdžera. Slično važi i za „Trkača“, čiji treš elementi ubijaju želju za romantikom.
Zbog toga je značaj „Igara gladi“ taj što se mlađoj populaciji preko predvidljive ljubavne priče istovremeno podmeće i opis potpuno kontrolisanog društvenog sistema protiv koga se treba boriti.
Prije svega, ovdje se razobličava lažni glamur „Velikog brata“, „Farme“ i sličnih emisija. Iako onaj kome to treba razotkrivati svakako ima većih problema u životu od ovog filma, činjenica je da kulturni elitisti u svom preziru nikada ne pokušavaju da se obrate publici sličnih sadržaja.
Zbog toga izgleda da je danas uloga kulture više gnušanje nad onim što se proglasilo nekulturnim, nego obrazovanje publike i želja da se poruka prenese što većem broju ljudi. Autori ovog djela taj problem nemaju, pa je krajnji rezultat potpuno naivan društveni komentar koji će gledaoci iz „Sumrak“ univerzuma doživjeti kao revolucionaran, jer je isti neprisutan u djelima koja im se serviraju.
Prilično je hrabro i to što se sukob između dobra i zla pozicionira kao sukob između dvije klase. Donja klasa je prikazana kao radnička, bliža prirodi, ali i humanija. Gornja je opsjednuta modom, medijima, televizijom, kao i političkim intrigama.
Film prikazuje potpunu dekadenciju vladajuće elite, kao i njihov prezir prema onima koji im takav način života omogućavaju. Uostalom, čim žele da kazne jedan od okruga za neposlušnost, pripadnici vladajuće klase šalju policajce da zatvore nelegalno otvoreni buvljak.
Jedini način da se jedinka bori protiv ovakvog sistema je shvatanje da to ne može da uradi sama. Iz tog razloga, zviždanje melodije kojm je Ketnis dozivala Ru u prvom dijelu i podizanje tri prsta kada se zvuk čuje, predstavljaju prvi korak ka sveopštoj solidarnosti, koja posljedično može dovesti do revolucije.
Iz svega navedenog, jasno je da je osnovna premisa više puta viđena, zbog čega su producenti kao scenariste angažovali oskarovce Simona Bofoa („Milioner sa đubrišta“, 2009) i Majkla Ernta („Mala Mis Sanšajn“, 2006). Simon i Majkl su odlično uradili posao, zbog čega je „Lov na vatru“ osjetno bolji nastavak od prvog dijela.
Ozbiljniji djelovi romana su adaptirani na način koji djelo izdiže iznad obične tinejdžerske limunade, pri čemu to nije urađeno po cijenu da se isti ne dopadne ljubiteljima originala. Režija Frensisa Laurensa („Ja sam legenda“, 2007) je takođe korektna, dok su glavni junaci ponovili svoje upečatljive role.
Svakako nije odmoglo ni to što je Dženifer Lorens u međuvremenu dobila Oskara za glavnu žensku ulogu u filmu „U dobru i u zlu“ (Dejvid O. Rasel, 2012), kao i to što se glumačkoj ekipi pridružio Filip Sejmur Hofman.
U poređenju sa „Sumrakom“, već sada se može reći da su „Igre gladi“ znatno kvalitetniji i ozbiljniji serijal, iako predstavljaju sličan spoj naučne romantike i horor fantastike. Sigurno je da ljubitelje prvog dijela film „Igre gladi: Lov na vatru“ neće razočarati, a pored toga je realno očekivati da svojim kvalitetom privuče i nove gledaoce.
Konačna ocjena: 7/10
Malavita (Malavita, Luc Besson, 2013)
U evolucionoj biologiji postoji neobična teorema koja povezuje majmune i velikog engleskog pisca, Viljema Šekspira. Teorema tvrdi da će besmrtni majmun koji neprestano kuca na pisaćoj mašini u nekom trenutku otkucati cjelokupna Šekspirova djela.
Data teorema se često koristila u debati između evolucionista i kreacionista, pri čemu je Ričard Dokins napisao čak i program koji simulira majmuna i mašinu. Na sveopšte iznenađenje, nakon četrdesetak koraka u kontrolisanom okruženju dobio je jednu rečenicu iz „Hamleta“.
Da to ne važi za filmski medijum, te da je pukim kopiranjem „Kuma“ ili „Dobrih momaka“ nemoguće dobiti pristojan film, pokazuje „Malavita“ (Lik Beson, 2013).
Đovani Manconi (Robert de Niro) je zaštićeni svjedok koji sa ženom Megi (Mišel Fajfer), kćerkom Belom (Dijana Agron) i sinom Vorenom (Džon D’Leo) dolazi u mali francuski grad kako bi se sakrio od mafijaša koji ga traže. Za njegovu bezbjednost je zadužen policajac Robert Stensfild (Tomi Li Džons), ali neopreznost Đovanijeve porodice će ih sve dovesti u opasnost.
Režiser, scenarista, producent i kompozitor Lik Beson potpisuje nekoliko istinski velikih filmova, ali „Malavita“ sigurno nije jedan od njih. U stvari, može se reći da je u neobičnoj Besonovoj filmografiji, ovo njegov najveći promašaj. Najgore od svega je što bi to bio i u bilo čijoj drugoj. Promašaj postaje potpuniji kada se u obzir uzme odlična glumačka ekipa koju, na žalost, ne gledamo u boljem filmu.
Osnovni problem „Malavite“ je što Beson nikako da odluči šta želi da snimi. Tako počinje sa komedijom koju povremeno prekida brutalnim premlaćivanjem, da bi onda napravio neprijatan omaž „Dobrim momcima“ (Martin Skorseze, 1990) i, preko drame i jedne desetominutne pucnjave, opet došao nazad do komedije. Ova filmska plovidba ima kvalitet, ali ne i smisao, Odisejevih lutanja, uz bonus utapanje na kraju.
Zaista je teško pobrojati nelogičnosti u ovom dijelu, a da se film ne prepriča scenu po scenu. Recimo, naši glavni junaci su pod zaštitom policije i ne treba da privlače pažnju. Zbog toga, čim se usele u novu kuću, prvo što urade je da naprave ogroman roštilj za čitav komšiluk, što je potpuno besmisleno.
Pored toga, Beson pokušava da prikaže sukob između francuskog i američkog načina života, ali problem je što, suštinski, tu sukoba nema. U stvari, jedina razlika je u tome što u Francuskoj kao da nema policije, i što je glavna stanica manje obezbjeđena od kioska sa sladoledom zimi.
Film pokušava da ima lepršav ton, ali zajedno sa njim u paketu ide ultranasilje iz Kjubrikove „Paklene pomorandže“. Ni Aleks ne bi pokazivao toliku maštovitost u prebijanju kakvu pokazuju članovi porodice Manconi.
Ovdje likovi bukvalno lome bejzbol palice, rekete i slično jedni o druge, a na bis se ubijaju vodoinstalateri i prodavci rakova. Najgore od svega je što film to tretira komično, iako je osjećaj bliži čistoj tragediji. Pored svega, namjera autora je očigledno bila da osjećamo nešto za porodicu koju gledamo, što je u potpunosti postignuto, ako su na umu imali gnušanje.
Kćerka Bela se ponaša kao maljoletna i neiskusna Lolita, ali je problem što je glumi glumica koja ima desetak godina više nego što bi trebala da ima u filmu. Krajnji rezultat je bizaran i neprijatan, jer gledamo gotovo tridesetogodišnju glumicu koja prolazi kroz drame prve ljubavi i želi da se baci sa vrha katedrale.
Sin Voren je prikazan kao snalažljiv i zreo momak, ali ostaje misterija zašto u jednom trenutku želi da napusti porodicu kako ih ne bi doveo u opasnost. Na kraju im on najviše pomaže, ali ne zato što je sposoban, već zato što ljudi koji na željezničkoj stanici izgledaju kao plaćene ubice i jesu plaćene ubice.
Film pokušava da osvijetli i nekoliko elemenata italijanske kulture, a to radi podjednako uspješno kao sa američkom i francuskom. Očigledno, Beson smatra da je dovoljno da u kadar ubaci malo pašte i Tomatino kako bi gledaoci povjerovali kako su naši junaci rodom iz Italije. Na istom tragu je i napolitanska muzika, koja potpuno odudara od tona filma.
Kako bi gledaoci lakše podnijeli eksploziju besmisla, u jednom trenutku slušamo ispovijest Đovanija Manconija o tome kako ga je, u djetinjstvu, tukao otac. Ova rečenica treba da opravda sve kasnije nasilje, a čak i ako je zamišljeno kao šala, naši junaci sve to izgovaraju smrtno ozbiljni i bez trunke ironije.
Sve u svemu, „Malavita“ je film u kome pratimo vrlo nesimpatičnu porodicu serijskog ubice koga juri mafija, a brani nesposobna policija. Jedini žal je što se ta porodica izvuče na kraju, jer da joj sudbina zavisi od raspoloženja gledalaca nakon filma, teško da bi iko izvukao živu glavu.
Konačna ocjena: 2/10
Galerija
Bonus video:
