Crnogorskom glumcu Vuku Čelebiću, koji živi i radi u Pragu, nedavno je uručena prestižna nagrada ”Valter Taub” za vrhunske glumačke rezultate.
Čelebić je trenutno angažovan u pet pozorišnih predstava u Pragu, a u razgovoru za “Vijesti” govori o uzbuđenjima koja mu donosi profesija, otkriva zahtjevne pripreme neophodne u tumačenju najrazličitijih likova i s ogromnom ljubavlju priča o književnosti, jezicima i svojoj porodici.
Vuk Čelebić je rođen u Pragu 1988. Osnovnu školu “Sutjeska” pohađao je u Podgorici, a obrazovanje nastavlja do 2002. u Buenos Ajresu. Gimnaziju završava u Kotoru, a Fakultet dramskih umjetnosti u Pragu upisuje 2006.
Nagrada “Valter Taub”, koju dodjeljuje praška Akademija, Čelebiću, kako ističe, donosi veliko zadovoljstvo i značaj, kako u poslovnom tako i u ličnom pogledu.
“Prvo, to je nagrada koju dodjeljuje Akadmija, čija su tri fakulteta, dramski, filmski i muzički, poznati u čitavom svijetu. DAMU je gnijezdo velikih književnih, glumačkih, scenografskih imena Češke i Evrope. Naravno, to je i velika odgovornost, glumačka profesija je zahtjevna. Ovakva nagrada, u jakoj praškoj glumačkoj konkurenciji, pogotovo među mladima, utvrdi glumca u uvjerenju da krvavi i pošteni rad ima smisla. Druga stvar koja me je stvarno dirnula bila je podrška koju je nagrada izazvala u Crnoj Gori, kod kuće.
Nagrada “Valter Taub” je prije svega zaštićena imenom ove zaista izuzetne ličnosti. Valter Taub je bio ne samo glumac i režiser već jedna renesansna ličnost, hrabar čovjek. Petnaest godina je sarađivao sa Brehtom. Upoznao ga je 1941. godine u Švedskoj, gdje su obojica bili u egzilu. Nagrada s njegovim imenom budi veliko poštovanje u pozorišnom svijetu, ali i otvara mnoga akademska i druga vrata u Evropi.”
- Sve predstave u kojima igrate donose potpuno različite priče. Koliko je zahtjevno napuštati jedan i ulaziti u potpuno drugačiji lik u relativno kratkim vremenskim razmacima?
Iako svi komadi u kojima igram pripadaju manje-više modernoj dramaturgiji – žanrovski se dosta razlikuju. Tako i moje uloge. Dešava se da igram različite uloge svako veče – danju na probama a uveče na sceni. Praška publika zna da ja nisam Čeh, iako sam ovdje rođen i maternji mi je češki, ali me odlično prima. Uostalom moje ime sve kaže. To ime je postojalo i u starom češkom jeziku i glasilo je Vok, ali se ne upotrebljava valjda već 500 godina. Ulazim u svoje uloge kao što 'ulazim' u jezike. Kod nas kući se uvijek nešto prevodilo sa nekih beskonačnih jezika. Majka sa latinskog, sa njemačkog, sa češkog i sa španskog. Otac sa francuskog i sa engleskog. Praška baka sa ruskog i sa albanskog, jer je moj djeda bio diplomata u Tirani i ona je tamo naučila taj jezik tako dobro da je postala sudski tumač.
Svaka uloga, kao i jezik, ima drugačiji unutrašnji život i važno je imati koncentraciju da se pronađe njen cilj. Ostatak je u jednoj od najsavršenijih, najmanje kontrolisanih ljudskih sposobnosti, u tjelesnom pamćenju.”
- Koliko Vas uloge obuhvataju i koliko je teško distancirati se od njih?
Pokušavao sam tokom studija da nađem univerzalni ključ. Ne postoji ništa kao univerzalni ključ. Svaka uloga se sa glumcem svađa na svoj način, svaka nameće svoju kontrolu. Sa svakom novom ulogom glumac ponovo uči i otkriva glumački zanat.”
- Komade u kojima igrate potpisuju izuzetni pisci. Čiji senzibilitet Vam je najbliži, koja uloga Vam najviše prija?
Od uloga koje imam trenutno na repertoaru najbliži mi je poglavica Bromden iz 'Leta nad kukavičjim gnijezdom'. To je nevjerovatno zanimljiv lik. Pretvara se da je gluvonijem da bi ga ostavili na miru, živi u svom svijetu, u svojoj glavi koja je do dolaska Mek Martija pravi pakao, gdje umišlja da je cijeli svijet jedna velika mašina koja reže tokom noći ljude i stavlja u njih svakakve šarafe i žice da bi ih mogla lakše kontrolisati. Ta 'Mašina' je nešto kao bogovi u antičkim tragedijama ili kao vještice u 'Magbetu'. Demon protiv kojeg je poglavica previše slab i mali da bi se s njim borio. U filmu koji je majstorsko djelo nije stala ova priča, ali u romanu je poglavica Bromden u stvari pripovjedač. Tako i u ovoj predstavi poglavica je svo vrijeme na sceni, sve prati ali niko, a kod nas čak ni gledaoci, ne smije da posumnja da on u stvari čuje.”
- Često nastupate pred pozorišnom publikom u Pragu. Postoji li mogućost da Vas uskoro gledamo na crnogorskoj pozornici?
Nastupao sam ovoga ljeta povodom dvjesta godina od rođenja Njegoša na pozornicama u Cetinju i Tivtu. Govorio sam njegova djela na engleskom i na španskom, zajedno s mojom ženom, kompozitorkom i klaviristkinjom Barborom Cisarovskom. Bilo je to mnogo lijepo iskustvo, naš drugi zajednički nastup (pri prvom smo se upoznali). Volio bih da sarađujem sa crnogorskim pozorištima i na filmu veoma rado. Uostalom, u Kotoru sam glumu i počeo sa svojih 14 godina. Prijateljica moje majke savjetovala joj je da me upiše na kurs i tu sam sreo mog prvog pozorišnog učitelja, Petra Pejakovića.”
- Do sada ste ostvarili i zapažene filmske uloge. Možete li nam pomenuti neke od njih i njaviti buduća tumačenja?
Glumio sam u velikom projektu češke televizije, četvorodjelnom filmu 'Ćiril i Metodije'. Ne toliko davno glumio sam u francusko-njemačkoj seriji čiji su drugi serijal kupili Amerikanci - 'Crossing Lines', sa poznatim holivudskim glumcem Donaldom Saterlendom ili sa Tomom Vlašihom (čitaocima poznat iz Igre Prijestola), koji je veoma simpatičan lik. Glumio sam u jednom dijelu 'Češkog Stoljeća', u filmu o Vaclavu Havelu. Prije nekoliko dana imao je premijeru film 'Raskoš', u kojem sam imao malu, ali veoma zanimljivu ulogu na francuskom.
Vaspitan sam na crnogorskoj, češkoj, jugoslovenskoj i španskoj književnoj, pozorišnoj i, što se tiče ovog trećeg – fimskoj tradiciji. To su tradicije jezika kojima ja vladam. Kod nas kući se stalno pričalo o piscima i glumcima iz tog svijeta – uvijek polemički, gotovo kao u pravim crnogorskim bitkama.”
Miris književnosti
“Prvi put sam 'namirisao' književnost i teatar u našoj biblioteci na Mulu kod Kotora, koja je preživjela dva teška i bolna udarca. Jednom je poplavila, jer je naša kuća bila na obali, drugi put se srušila pod tomovima antičkih klasika. Onda sam to pomalo 'namirisao' i u Buenos Ajresu, jer je moj najbolji školski drug, Miguel Valš, s njim sam bio nerazdvojan, bio sinovac slavnog argentinskog pisca i dramatičara Rodolfa Valša, koji je strijeljan u doba vojne hunte..."
"A u Pragu – ovdje književnost, pogotovo dramska, i pozorište, 'miriše' na svakom ćošku. Taj duh se osjeća čak i u pivnicama. Konačno, oženjen sam kompozitorkom, iz porodice poznatih čeških slikara i umjetnika – Barin otac je filmski režiser Josef Cisarovski.”
Različiti kultovi i jezici
“U Pragu evidentno postoji kult pozorišta, jer češki narod rado čita svoj mentalitet i svoje probleme u pozorištu, pogotovo u žanru komedije. U Francuskoj je, na primjer, drugačije, tamo postoji kult pisca, pa i na Balkanu – kult pripovjedača. Ima slučajeva balansa, kao u Rusiji. Igrao sam na Taganjki u Moskvi glavni lik u komadu Ostrovskog 'Šuma', na češkom, naravno, ali sam poslije deset minuta osjetio da kompletna publika zna moju ulogu napamet. Tu ne smijete kiksati. Odigrali smo dobro, čitava Taganjka nas je ispratila stojeći..."
"Meni nije problem da 'uskočim' iz jezika u jezik. Istreniran sam još od malih nogu. Ni kući nismo konsolidovali sve te jezike, nego onako, kako te ponese situacija. Kad smo s roditeljima onda se priča srpskohrvatski. S majkom pričam češki, ali kad smo ja i moj mlađi brat Marko sami, onda pričamo španski jer to je jezik naše osnovne škole i djetinjstva. Govorimo ga s onim argentinskoim naglaskom kom se Španci pomalo sprdaju.”
Galerija
Bonus video:
