"Wenn ich Kultur höre ... entsichere ich meinen Browning!"
(Kad čujem 'kultura'... otkočim moj Browning!)
Hanns Johst, Schlageter, 1933.
U posljednje vrijeme se na sve strane - čak i u Beogradu! - priča o tom famoznom, pozivnom arhitektonskom konkursu, koji je za temu imao idejno rješenje ogromnog i programski vrlo zahtjevnog objekta - najvjerovatnije i vrlo, vrlo visokog objekta - koji bi trebao da se gradi, tj. da se desi baš na parkingu ispred Hotela Podgorica - u Podgorici.
Taj konkurs je, ako mene pitate, drugi važan korak - prvi važan korak su bile tzv. Izmjene i dopune Dup-a "Rekreativno kulturna zona na obali rijeke Morače - južni dio" - u pravcu bezobzirnog skrnavljenja, možda čak i rušenja - jedne od tek nekoliko preostalih podgoričkih graditeljskih ikona - koje danas mogu da se izbroje na prste jedne ruke (momka koji radi u pilani), nažalost.
Dakle, na poziciji kontra Morači, sa sjeverozapadne strane starog Hotela Podgorica, prema novom otvorenom bazenu (stari bazen u sklopu SRC Morača više niko i ne pominje) - između hotela i ograde novog bazena - da, tačno tu! - baš na tom mjestu! - vjerovali ili ne! - trebalo bi da se desi to velelepno novo čudo crnogorskog savremenog graditeljstva.
Izgleda da su ambicije intevestitora, pogotovo po pitanju kvadrature planiranog objekta - vrlo ozbiljne - ne biste vjerovali što je sve investitoru palo na pamet da smjesti baš na tom mjestu - a još teže je povjerovati da su te njegove grandiozne ideje verifikovane urbanističkim planom, tj. tim nekim izmjenama i dopunama - ili već čime.
Sa druge strane, takvo stanje stvari nije ni najmanje zbunilo pozvane na konkurs, sve redom vrsne i dokazane stvaraoce na polju arhitktonskog projektovanja - upravo suprotno - drugari su uživali u radu na izuzetno složenom, zahtjevnom i nadasve apsurdno pogrešnom zadatku.
Dakle, crno se piše još jednoj podgoričkoj graditeljskoj ikoni - poslije ljetošnjeg iskustva sa rušenjem Hotela Crna Gora, nemamo pravo na iluzije.
Da li se Hotel Crna Gora "urušio", ili su mu pak strašne građevinske mašine opremljene alatima za rušenje pomogle da se "uruši" - i da nestane u oblaku prašine - utvrdiće povijest crnogorske arhitekture jednog dana - međutim, pravo je vrijeme, upravo sada, da se poučene negativnim iskustvom - pokrenu crnogorske državne institucije: Arhitektonski fakultet, Ministarstvo kulture - sa svim svojim baštinarsko-zaštitarskim satelitima - a pogotovo Ministarstvo održivog razvoja i turizma - u kompletu sa inspekcijskim službama - ne bi li se učinilo nešto - bilo što - po pitanju crnih oblaka nad Hotelom Podgorica.
Ništa ispod neke jake protivgradne rakete - u vidu državnog akta o proglašenju Hotela Podgorica zaštićenim spomenikom graditeljske kulture na ovim prostorima - ne bi trebalo uzimati u obzir.
Ona čudna instalacija od recikliranog betona i drveta, na mjestu gdje se nekada nalazila neprežaljena terasa Hotela Crna Gora - mislim na te groteskne betonske ruševine poduprte drvenom konstrukcijom - to nam je sasvim dovoljna informacija da zaključimo da je vrag ipak odnio šalu.
Ako ode u prašinu i Hotel Podgorica - ili ako se interveniše na tom objektu na bilo koji način koji nije u skladu sa imperativom apsolutnog očuvanja autentičnosti - kako objekta, tako i neposrednog okruženja - što bi vrlo lako moglo da se desi, još gora varijanta bi bila, na primjer, kada bi gazda riješio da starom hotelu dozida par spratova - onda bismo spali na gotovo ništa kada je riječ o prvorazrednoj modernističkoj arhitekturi na teritoriji našeg glavnog grada - a svakako i šire.
AF bi, na primjer, mogao da organizuje međunarodnu naučnu konferenciju - ili barem okrugli sto o problemu valorizacije i zaštite recentnog graditeljskog nasljeđa - pogotovo modernističkog nasljeđa - s jakim akcentom upravo na zaštiti Hotela Podgorica. Bila bi to izvrsna prilika i da uvaženi nastavni kadar PG AF-a kaže koju učenu, konkretnu riječ - o samom hotelu, o arhitekturi hotela - upravo iz razloga što smo zaboravili što su taj hotel i ta arhitektura značili u vrijeme kada su nastali - i zašto je to toliko bitno - i zašto taj arhitektonski kvalitet svakoruko obavezuje.
Bivšeg dekana AF-a bi trebalo zaključati u neki ormar tom prilikom - da ne unosi nervozu nekontrolisanim upadicama - a Rifata Alihodžića bi trebalo poslati u Mojkovac, na službeni put - da ne smeta.
Moj veliki prijatelj Rifat - zdravo Rifate! - ljetos se bavio spiskovima "savremenih arhitektonskih zdanja koja bi trebalo zaštiti i sačuvati" - i to za potrebe jednih ovdašnjih dnevnih novina - kojom prilikom je izjavio, između ostaloga, da bi trebalo zaštiti i sačuvati Hotel Mojkovac u Mojkovcu - ali se, gle čuda, nije sjetio Hotela Podgorica u Podgorici - koji je potpisala ista arhitektica, kad smo već kod toga.
Hotel Mojkovac u Mojkovcu je vrijedno arhitektonsko ostvarenje - i svakako bi ga trebalo zaštititi i sačuvati, da se razumijemo - ali upoređivati taj hotel i Hotel Podgoricu - to nekako nije na mjestu.
Veliki problem je i u samim tim spiskovima - sve dok Radović i Rifat budu mahali spiskovima - znaćemo da se ne radi na stvarima koje bi već uveliko morale da su završene.
Nego da se mi ipak vratimo na stvar...
Vidio sam, moram vam priznati, neka od konkursnih rješenja, popričao sam sa nekima od autora - ali nisam vidio ta dva rješenja koja su, po mišljenju žirija, zaslužila prolaz u drugi krug, niti sam kontaktirao autore - odlučio sam da sačekam dok stvar ne postane zvanična.
Najavljena je bila i izložba konkursnih radova, navodno - ali ipak sumnjam da bi se investitor zalijetao s izložbom, ako uzmemo u obzir da je konkurs na istu, ili vrlo sličnu temu - bio organizovan i davne 2004. godine, te da je tada bila organizovana i izložba konkursnih rješenja - koja su, sva do jednoga, u javnosti okarakterisana kao strašni promašaji - i to s pravom, dodao bih.
Kako bilo, o novom konkursu će, osjećam, biti još dosta priče u narednom periodu - pa ne bi bilo loše da se, u međuvremenu, podsjetimo još nekih stvari - koje smo najvjerovatnije zaboravili.
U to ime slijedi jedan lak zadačić iz matematike, za početak.
PC Kruševac u Podgorici, početkom devedesetih, Svetlana - Kana Radević, 1991.
Ako znamo da je Predrag - "Kome ti kažeš da laže?! 'Ajde izađi napolje!" - Sekulić, bivši ministar održivog razvoja i turizma, prije godinu dana, u vrijeme kada je bio aktuelni ministar održivog razvoja i turizma - potpisao rješenje kojim se izdaje upotrebna dozvola objektu Poslovnog centra Kruševac (PPK), u Podgorici - a pouzdano znamo i da je pomenuti objekat funkcionisao bez upotrebne dozvole punu 21 godinu - koje je onda godine taj objekat sagrađen, tj. pušten u funkciju.
Tačan odgovor glasi: PPK je pušten u funkciju sramotne i nevesele 1991. godine (2012 - 21 > 1991).
Možete li da prihvatite činjenicu da su protekle tolike godine? Ja ne mogu - otuda i insistiranje na matematici - egzaktnoj nauci.
Zanima me, zapravo, kako se za 21 godinu desio čitav taj haos oko PPK. Dakle, imamo objekat bez upotrebne dozvole - oko kojega je u međuvremenu izgrađen, skoro pa spontano - čitav jedan gradski blok. U okviru toga bloka imamo vrlo raznolike funkcije: stanovanje, poslovanje, trgovinu, administraciju, državnu administraciju, dispečerski centar, ugostiteljstvo i turizam, parkiranje itd. - i sve to u polu-zatvorenom (ili polu-otvorenom) gradskom bloku - Bloku Vektre, kako mu tepamo.
Čini mi se da je prvi krenuo upravo Svetislav Popović - objektom tzv. Republičkog dispečerskog centra Crne Gore (sada je to Nacionalni dispečerski centar, ako se ne varam) - meni baš dragim objektom - ali objektom koji se našao na liniji ideje PPK - s tm da nisam siguran koji je objekat stariji - PPK, ili NDC?
Za Popovićem - tipovao bih na gospodina Popovića - krenuli i ostali drugari, broja im se ne zna.
Ako je i postojao nekakav urbanistički plan u trenutku kada je počela izgradnja PPK - a vjerovatno jeste, želim da vjerujem da je postojao, ako bi se ispostavilo da nije postojao život više ne bi imao smisla - onda je danas vrlo teško, gotovo nemoguće, naslutiti koje su bile ključne ideje, tj. odrednice toga plana.
Jasno je da je postojala ta šetačka dijagonala - koja je pratila liniju Cetinjske džade, od današnje raskrsnice Bulevara svetog Petra Cetinjskog i Moskovske ulice do današnjeg kružnog toga kod RTCG - s tim da je kružni tok, kladio bih se, recentnija ideja - ali definitivno nije jasno, ako je postojala ta šetačka dijagonala - a postojala je, čitamo je direktno iz parternog rješenja PPK - kako je onda bio riješen problem linije Cetinjske džade?
Imam još jedno pitanje: ko je autor - tj. autorka - projekta Poslovnog centra Kruševac, Hotela Podgorica i Hotela Mojkovac?
Tačan odgovor je: Svetlana - Kana Radević.
U prošli četvrtak, 21. novembra, navršilo se 76 godina od njenog rođenja.
Da je Kana među nama - a nije, nažalost, preminula je 8. novembra 2000. godine - njen rođendan bi bio savršena prilika za neka važna pitanja... ovako, moraćemo sami da potražimo odgovore - i to u sljedećem broju.
Bonus video:
