Julije Balović (1672 – 1727)
U svom tekstu, s naslovom Tko je bio Julije Balović, hrvatska naučnica Ljerka Šimunković navodi generalije Balovićeva života i opusa:
„Julije (Giulio) Balović (24. ožujka 1672. – 10. rujna 1727.) rodio se u Perastu, tada posjedu Mletačke Republike, danas u Crnoj Gori“, kaže Šimunkovićeva.
„Obitelj Balović bila je jedna od četiri najuglednije peraške obitelji dalekoga albanskog podrijetla. Balović je vrlo vjerojatno pohađao perašku komunalnu školu i tečaj pri peraškoj pomorskoj školi, koja je bila poznata već krajem XVI. stoljeća.
Imao je vrlo uzbudljiv život, kao uostalom i mnogi njegovi sugrađani koji su se izmjenjivali u raznim službama, ovisno o razdoblju mira ili rata. Tako je on, u vrijeme mira, obavljao službu suca te je ujedno bio i uspješan poduzetnik, a u vrijeme rata, i kada bi zatrebalo Serenissimi, bio je vrlo hrabar brodski pisar i zapovjednik.
Tako je npr. 1698. bio brodskim pisarem na brodu 'Sv. Križ', zapovjednika Vicka Bujovića, koji mu je izdao uvjerenje kako je u pomorskoj bitki s tripolitanskim jedrenjakom bio mušketom ranjen u nogu (Sveučilišna knjižnica u Splitu, Arhiv obitelji Balović, Varii attestati della casa Ballovich, M-107.)“ nastavlja Ljerka Šimunković.
„Godine 1700. zapovijedao je fregadunom 'Sv. Justin i sv. Ivan Krstitelj'“, kaže ona, „koji je u Draču ukrcao robu za Veneciju. Od 1701. do 1704. bio je zapovjednikom ratne posade na peraškom brodu 'Sv. Antun'.
U svojstvu zapovjednika čuvara peraške zastave sudjelovao je u brojnim pomorskim bitkama, protiv pirata i protiv Turaka, na mletačkom admiralskom brodu.
U više navrata je primio službeno priznanje za vojničku hrabrost, ali mu je najveće priznanje dodijelio 1716. Andrea Pisani, zapovjednik mletačke flote, nakon opsade Krfa koji je bio u turskim rukama.“
Brđani-Latini
Odista – ovakve porodice čine čast zemljama i nacijama, bez obzira u kom dobu i kraju svijeta žive i stvaraju.
Bile su to porodice kadre da zaduže čitavu epohu, a umrle su u formatu tog epohalnog zaduživanja praktično s barokom, jer u romantizmu ih već nema (Bizanti, Bolice, Zmajevići, Balovići, pa na neki način i njeguški Petrovići koji su u suštini predromantičarska priča).
Peraški Balovići: Julije, Andrija i Marko zadužili su amblematiku baroka vanrednim prilozima. Prvi priručnikom za pomorske potrebe, drugi hroničarskom akuratnošću, treći samom tom amblematikom – tako svojstvenom baroku.
Igra i zabava ovoga doba bila je puna semiotike komentara, semiotike igrica, semiotike konspiracije. Kao kakav kompjuter. Barok je, inače, od svih epoha u povijesti najsličniji kompjuteru: tu ima svačega i nema ničega, a opet ima svega.
Amblem u ranom baroku inače znači ukras, geslo, dodatak (dekorativne ili praktične prirode), dočim se žanr amblematike odlikuje time što ga prati crtež a uz ovaj obično ide i epigram.
Julije i Marko su bili crtači i epigramatičari.
Kod znamenitih Bokelja odmah ćete prepoznati strast da se bude aktivni učesnik istorije. Svi su tome podlegli. To im je bilo u krvi, u tekućini koju su im roditelji kombinovali s brđanskom alhemijom sjevera i s mediteranskom alhemijom juga.
Oni su istoriju gradili kao svoj otočić Gospu od Škrpjela – svaki po malo, po jedan kamen, ali uporno i s punom sviješću što grade i kako grade.
Epigramski komentar (Marko) sastojao se, što je sasvim strano klasičnom shematu kod njegovog imenjaka Marka Aurelija, ili kod Marcijala, u približavanju čitaocu i posmatraču sadržaja crteža.
Odnos teksta i crteža bio je otprilike obrnuto proporcionalan slučaju s freskama i sa zidnim slikarstvom, stvaralaštvu na svega „dva dana hoda“ sjeverno od Boke, kod freskopisaca koji su smisaonu stranu svog rada atrtikulisali devedeset posto kroz crtež i deset posto kroz tekstualnost.
Marko Balović se kretao, dakle, u zoni muzičke i lirske alegorije. Prepisao je svojeručno Gundulićeva Osmana 1728. godine i prepis posvetio Vicku Zmajeviću. Divio se, dakako kao svi Sloveni, Dubrovčanima.
Julija, jednog od sedam sinova Matije Balovića, životni poziv odveo je na more. Stvaralaštvo mu je povezano s praktičnom stranom poziva. Živio je u baroknom krvoproliću na moru i kopnu.
Bio je poliglota. Njegova proza Peraška hronika, kao i teorijski rad Pratiche scrivanesche, kapitalna su djela južnoslovenske dokumentarne pismenosti baroka.
Andrija, protivnik francuske vladavine, „antifrančez“, posvetio se jednoj više brđanskoj strasti, istoriji, s neizbježnim pretjerivanjima i nepreciznostima kao mi danas.
Sva trojica su, međutim, barok za sebe.
Danilo Petrović Njegoš (1670 – 1735)
Svi znaju da je Petra II-og, čiju 200-godišnjicu slavimo, pored njegovog naroda stvorila još jedna moćna i uticajna struja: struja njeguških rođaka.
Jedan od tih rođaka bio je Danilo Petrović Negoš.
On je sa svojih trideset ljeta (g. 1700.) preuzeo „svu duhovnu i svjetovnu vlast Crne Gore“, od svog prethodnika, patrijarha Arsenija III Crnojevića, koji ga je te godine rukopoložio u Sečuju, „dajući mu crkvenu jurisdikciju za Crnu Goru“.
On je, dakle, odredio žanrovsku intonaciju i emotivno raspoloženje Gorskog vijenca.
Bio je politički orjentisan za nezavisnost.
Vodio je bitku na Carevu Lazu 1712. godine protiv Turaka s uspjehom.
Prvi je uspostavio veze s Rusijom cara Petra Velikog.
Osnažio je međunarodni položaj svoje male zemlje, značajne za slovenski svijet nesrazmjerno svojoj površini, sve da su joj se šiljate planine slegle s dolinama rijeka i ravničicom pa se ona uvećala strostruko. Značaj je generiran upravo u epohi što je predstavlja – i od njega polazi – antologija koju čitalac ima u rukama.
Ovaj sveštenik i državnik utemeljivač je ideje o autonomnoj i tada proevropskoj orjentaciji CG.
Život i rad mu je prošao u borbi s Turcima, kom procesu je odredio intonaciju i smjer, sudbinski uticajan za nekih 7-8 generacija („pasova“) svojih nasljednika u naredna dva stoljeća do danas.
Njegoš je radnju Gorskog vijenca, poetičku i misaonu sintezu svog djela, vezao upravo za doba vladavine svog rođaka. Vlastitim političkim gledištima, uvjerenjima, sumnjama, očaju i nadama dao je takakv ton, kako ih je već u prvim stihovima stavio u usta rođaku i službenom prethodniku:
Kugo ljudska, da te Bog ubije!
Ubistvo je bilo krv, snaga, metafora svih Petrovića.
Rođaka Danila je interesovala poslovna književnost: kako umaći smrti, ili, ako već moraš, kako ubiti tiranina da bi to vredjelo prepričati?
Ambijent istrage poturica, koji naslućujemo u pismu Puškaru, poslovnom partneru, oružaru iz Budve, od lokalne čarke i krvomutnje u doba prepotopske gladi pokrenuo je, dakle, diluvijalni vjetar da dune u jedra „zemlje kojom su vladali sveci i filozofi“.
Život i plač
Privatno pismo ovom Jovanu, zapravo, nije littera privatae u pravom smislu, pošto ga upućuje državnik s pozicija ne ličnih nego političkih.
Pismo je intonirano tonom plača i jadanja. Tek nakon života Danilova, kad se povuče paralela s likom Gorskog vijenca, može se zaključiti u kojoj mjeri je mladom kaluđeru Petru II-om pošlo za rukom da objektivno rekonstruiše političku poziciju svog prethodnika i svog naroda.
Oba Petrovića su plakala i jecala čitav život.
I sam je Rade, možda stoput, možda tisuću puta, našao sebe u identičnim okolnostima: „sirak tužni bez niđe nikoga“. Način obraćanja glavne političke i državničke adrese u spjevu definitivno je, dakle, potčinjen ovom vapaju, kriku usamljenog u pustinji.
Danilo je odredio političku komunikaciju Gorskog vijenca: brutalnost, očaj i nedvosmislenost ovog čudesnog djela.
On se služio jednim rijetkim filološkim instrumentom, dostupnim svega šačici ljudi, a to je bila legura mrtvog crkvenoslovenskog jezika s jedne strane, te „slovinskog“, narodnog jezika (tako su Bokelji krstili svoj amalgam epike i uticaja alijanse latinskih jezika) s druge.
Anonim Peraštanin (XVIII v.)
Povratak antologiji – pouzdanoj formi selekcije iskustva – to da, ali kada, kako?
Povratak antologiji, ali kojim sredstvima – animacijom starih modela i motiva? Kombinatorikom novih imena, s pozicija umjetničke snage – tamo gdje je ima? Ili, konačno, povratak antologiji s argumentima jednog i drugog. Bilo kako bilo – ostaje neupitan samo žanrovski prerogativ: najprije žanr, pa onda evaluacija.
Nismo slučajno ovog anonimnog bokeljskog pjesnika, dakle, svrstali u poglavlje o fantastičnom stvaralaštvu, narodnom koliko individualnom, jer je u 17. stoljeću već sam prelazak prve stepenice, dakle pjevanje, čin pjevanja i pisanja, bio fantastičan čin na epski kolonizovanom Balkanu.
To što je autor ovdje-ondje bio nepoznat, ili se, poput Venijamina Črnca, manastirskog pisca iz epohe turskog kontrateksta, potpisivao tajnopisom, samo doliva spasonosnu kap ulja na vatru fantazije i fantastičnog.
Anđini svati, kaže Anonim Peraštanin, kad polaze po mladu zasađuju kraj puta višnje – a kad se s njom vraćaju već ih beru i jedu.
U Maksimu Crnojeviću, tvorevini Milije Kolašinca (i njegovog naroda) iz toga doba, višnje bi se mogle triput brati i jesti za tri godine, koliko traje prošnja Maksimove zaručnice, Lijepe Latinke, u Mlecima. Ni ovom peraškom pjesniku ne treba se čuditi, dakle, što svadbenu ceremoniju rasteže između dva roda višnje.
Uostalom, on nas uvjerava da je isto bilo i s prethodnim nevjestama, „zôvicama“ Anđinim, jer su i njihovi prosci sadili dunjino drvo idući u prosidbu a u povratku već jeli dunjin plod:
O pod gradom na livadu,
dalje su po nas hodili,
O pod gradom na livadu,
usput su dunje sadili;
O pod gradom na livadu,
ka’ su se s nama vraćali,
O pod gradom na livadu,
zdrele su dunje trgali,
O pod gradom na livadu,
nama ih na konj davali...
Osamnaesti vijek, doba peraškog Anonima i mentalni okvir njegovog stvaralaštva, šta nam to doba kaže? Dokle je bilo „racionalno“ a dokle „fantastično“, ima li tu granice?
Novija istraživanja u Engleskoj, književno najjačoj sili tog stoljeća, dovode u pitanje tradicionalnu interpretaciju 18. vijeka kao „stoljeća razuma“. Mirno nebo političke stabilnosti i klasičnih vrijednosti, kaže engleski teoretičar Wynne-Davies, izgleda nije bilo baš tako mirno kao što se smatra:
In recent years critical interpretations of eighteenth-century literature have increasingly questioned the traditional image of the period as an ’age of reason’, a peaceful haven of political stability and classical values: The Bloomsbury Guide to English Literature, edited by Marion Wynne-Davies, Prentice Hall, N. York, 1990, 77.
Ako se, dakle, u novije vrijeme engleski diskurs koriguje u korist fantastične književnosti, za nepravde nanesene baroknom nasljeđu, šta reći za stvaralačke prilike na Balkanu? Bilo folklorne i narodne, bilo, pak, one individualne... koje razaraju epiku upravo s pozicija fantastike (Gavrilo Trojičanin)?!
Šta reći ako ne to, da se kod nas, ovaj proces emancipacije, komotno, može dići na kvadrat po svom značaju i ulozi... Pogotovo što slovenski barok u 18. stoljeću: Boka Kotorska, Dalmacija, Vojvodina, još uvijek gori, sto godina nakon svog gašenja sa španskim Zlatnim vijekom, još diše...
Plamti i obavlja nedovršeni posao zapadne svijesti – zaslugom jezuita u Istočnoj Evropi – izgara u epohi fantazije i fantazme...
Julija, jednog od sedam sinova Matije Balovića, životni poziv odveo je na more. Stvaralaštvo mu je povezano s praktičnom stranom poziva. Živio je u baroknom krvoproliću na moru i kopnu. Bio je poliglota
Krvava melodrama
Prvi veliki Petrović, usamljeni čovjek s imenom biblijskog proroka, tipični je izdanak svog sela Njeguša, možda najčudnijeg sela u svjetskoj književnosti.
Ovo selo je, kroz usta svojih „svetaca i filozofa“, stabilizovalo svijest jednog naroda jače nego sve vojske i države.
„Stado moje malo je, ostavšeje ot ognja i mača turskoga“, riječi su, dakle, vladike Danila u pismu budljanskom oružaru.
One su radikalno usmjerile intonaciju Gorskog vijenca, učinile od njega žanr koji, bez rođaka Danila, ne bi bio ono što jeste: krvava melodrama.
Tako je ovaj ep, najzad, naduo prsa miliona ljudi u svim generacijama, snagom i vjerom, kao nijedno drugo djelo u hronici naše svijesti ni prije ni poslije.
Stabilizovao način mišljenja onih kojima se obraća, utemeljiv ga na veoma duge staze, a da će njih, uprkos svemu, mučiti pitanje je li to mišljenje dovoljno stabilizovano ili ne.
Bonus video:
