Od 50-tih godina prošlog vijeka na ovamo glavni uzrok klimatskih promjena je čovjek. To je zaključak nedavnog izvještaja Međuvladinog panela o klimatskim promjenama (eng. skr. IPCC), najmjerodavnije svjetske organizacije za procjenu istraživanja klimatskih promjena izazvanih ljudskim djelovanjem. Riječ je o projektu Ujedinjenih nacija koji okuplja više od 800 uglednih naučnika s ciljem da, na svakih šest godina, kritički i interdisciplinarno, sumiraju nova naučna otkrića o ovom problemu.
Između ostalog, izvještaj potvrđuje, s vjerovatnoćom od 95%, da zaslugu za klimatske promjene jedinstvene u znanoj istoriji, snosi aktivnost savremenog čovjeka, u prvom redu sagorijevanje fosilnih goriva. Neoborive su činjenice da je trenutna atmosferska koncentracija ugljen-dioksida, metana i azotsuboksida, gasova izazivača efekta staklene bašte, bez premca u posljednjih 800.000 godina, da je zagrijavanje sjeverne hemisfere u posljednje tri decenije najveće u posljednjih 1400 godina, te da je rast nivoa mora od sredine 19-tog vijeka do danas u prosjeku veći nego što je to bio u prethodna dva milenijuma. Ljudski uticaj potvrđen je u zagrijavanju atmosfere i okeana, promjenama u hidrološkom ciklusu, smanjenju nivoa snijega i leda, povećanju prosječnog nivoa mora i drugdje.
Scenariji budućnosti krajnje su pesimistični. Oslanjajući se na CMIP5, trenutno najbolji model za predviđanje klimatskih promjena, naučnici iz IPCC-a naglašavaju da su ubrzani rast temperature zemljine površine i acidifikacija (rast kiselosti) okeana izvjesni. Očekuje se i nastavak smanjenja arktičkog ledenog pokrivača i otapanja glečera gotovo geometrijskom progresijom.
Sve će ovo imati katastrofalne posljedice po ljude. Uragani, poplave, suše i erupcije vulkana biće učestalije. Neke djelove svijeta zahvatiće hladni talasi, drugi će se boriti s vrućinama i požarima. Lakše će se širiti zarazne bolesti, poput malarije, virusa sjevernog Nila i denga groznice. Visoka koncentracija ugljen-dioksida u atmosferi biće plodno tlo za razvoj alergija i astme. Postepeno će odumirati flora i fauna, posebno morska. Milioni ljudi će biti primorani da napuste svoja ognjišta dok će oni manje srećni umrijeti usljed prirodnih nepogoda i njima izazvanih gladi, žeđi, bolesti i oružanih sukoba. Ekonomska nejednakost će porasti u apsolutnom i u relativnom smislu – prvi na udaru biće najsiromašniji.
Mnoga od ovih jezivih predviđanja su se već počela obistinjavati. Građani Bangladeša, jedne od najgušće naseljenih država na svijetu čija se teritorija većim dijelom prostire na svega par metara nadmorske visine, suočeni su sa poplavama i ciklonima koji iz godine u godinu postaju sve gori. U udaru ciklona 1991. ih je poginulo 139.000 a raseljeno 10 miliona. Sličnu sudbinu dijele ostrva u Pacifiku. Tuvalu i Kiribati trenutno vode pregovore o preseljenju čitavog stanovništva u druge države prije nego što ih okean proguta.
S druge strane, djelove Evrope i Afrike pogađaju nezapamćeni toplotni udari. Vrelina ljeta 2003. usmrtila je 70.000 Evropljana, od toga skoro 15.000 Francuza. U Africi, toplotni udari pospješuju postojeću glad i bolesti koje svakodnevno odnose na hiljade života, posebno dječijih. Prije dvije godine, Istočnu Afriku je zahvatila najgora suša u novijoj istoriji. Blizu milion građana Somalije, mahom žena i djece, migrirali su u susjednu Keniju i Etiopiju. Manjak hrane i sanitarnih uslova doveli su do socijalnog haosa. Na hiljade žena i djevojaka su silovane. U prosjeku je 10.000 male djece umiralo svakog dana.
Klimatolozi upozoravaju da u ovim i sličnim slučajevima treba tražiti obrise budućih razornijih katastrofa. Suočen s tom činjenicom, svako s klicom saosjećanja u sebi mora se zapitati: što da se radi? Mogu li i trebam li išta da učinim povodom klimatskih promjena?
Loša vijest je da u ovom trenutku nemoguće zaustaviti klimatske promjene. Dobra vijest je da ih je moguće značajno ublažiti. Potrebne finansije i tehnologiju posjeduju vlade velikih država. Da hoće, mogle bi usmjeriti potrošnju na projekte za pronalaženje alternativa fosilnim gorivima, mogle bi zakonski ozbiljno ograničiti emisiju štetnih gasova, mogle bi spriječiti krčenje šuma i vršiti pošumljavanje, mogle bi ulagati u održivu energiju, industriju, poljoprivredu i gradnju, mogle bi raditi na obrazovanju građana itd.
Nažalost, svjedoci smo da se ništa ili vrlo malo od navedenog sprovodi u praksi. SAD, a od skora Kanada, Rusija i Japan, odbijaju da se obavežu na odredbe Kjoto Protokola. Pravdaju se da su obaveze finansijski preteške i nepoštene prema velikim državama, iako su upravo one najveći zagađivači životne sredine te bi prirodno trebale snositi veću odgovornost. Slično, premda su sve članice EU potpisnice Protokola, velike industrijske sile, u prvom redu Njemačka, protive se daljim „zelenim“ mjerama, poput nedavnog prijedloga o spuštanju donje granice emisije štetnih gasova automobila. Proizvodnja luksuznog BMW-a očigledno je bitnija od ljudskih života.
Neodgovornost velikih država na stranu, ne treba gajiti nadu u Kjoto Protokol. Njegov glavni nedostatak nije nizak nivo obaveznog smanjenja emisije štetnih gasova (do nedavno je to bilo ništavnih 5% u odnosu na nivo iz 1990. za zemlje EU, a od sada će biti 18%) već pretpostavka da se klimatski problemi trebaju riješavati neoliberalnim aršinima. Naime, Protokol počiva na trgovini emisijama štetnih gasova, tkz. principu „ograniči, pa trguj“ (eng. cap and trade). Sistem, ukratko, funkcioniše na sljedeći način. Centralni autoritet, najčešće država, prvo zakonski odredi granicu do koje se štetni gasovi mogu ispuštati. Kompanije je potom kupuju u vidu dozvola (tj. kredita) koje ih ovlašćuju da ispuštaju određenu količinu gasova. Kompanije imaju pravo da kupe više dozvola ali ne smiju preći dopuštenu granicu emisija. Međutim, pošto neke od njih emituju manje gasova mogu da prodaju višak dozvola onima koje probiju granicu. Kupci plaćaju za zagađivanje, prodavci bivaju nagrađeni za smanjenje emisija, a sve se odvija po najmanjoj cijeni po društvo.
Slika Jelene Tomašević
Idealno, zar ne? Ne baš. Sistem je podložan velikim manipulacijama. Neke su kompanije u Kini i Indiji ponikle s jednim jedinim ciljem – da proizvedu i recikliraju fluoroform, gas 11.000 puta štetniji od ugljen-dioksida, i za to dobiju dozvole koje potom prodaju evropskim kompanijama. Štaviše, sâma ideja trgovine emisijama je perverzna. Kako primjećuje James Hansen, najznačajni klimatolog današnjice i proklamovani „otac globalnog zagrijavanja“, trgovanje emisijama daje bogatim državama Zapada odriješene ruke da nastave sa uobičajenim zagađivanjem isplaćujući mizerne nadoknade zemljama u razvoju. Dok se štetni gasovi nagomilavaju u atmosferi, grijesi zagađivača spiraju se neoliberalnim indulgencijama.
Hansen kao alternativu predlaže progresivni porez na štetne gasove, naftu i ugalj kako za pravna tako i za fizička lica. On, ipak, ističe da porez nije dovoljan; potrebno je promijeniti sagledavanje čitavog problema iz korijena. Pet priorita su: energetska efikasnost, obnovljivi izvori energije, pametne električne mreže, nuklearni reaktori četvrte generacije, te geološko skladištenje ugljen-dioksida (o svemu ovome detaljnije vidi Hansenovu knjigu Storms of My Grandchildren).
Hansenovi prijedlozi vapaji su eksperta svjesnog stvarne ugroženosti čovječanstva klimatskim promjenama. No, naivno je očekivati da će u bliskoj budućnosti politička vrhuška slušati savjete koji se kose s njenim interesima, dolazili oni i od najvećih umova. Krupni kapital je u stabilnom braku s visokom politikom, a malo je političara smjelih da taj brak okončaju. Odgovornost stoga prelazi na građane.
Pred građanima su legalna i nelegalna politička sredstva – izbori, lobiranje, tužbe ali i građanska neposlušnost. Borba se ne smije ograničiti na spriječavanje pojedinačnih slučajeva zagađenja životne sredine; cilj mora biti sveobuhvatna „zelena“ strategija makar na nacionalnom nivou. U slučaju nas, građana Crne Gore, koji se dičimo ustavnom stavkom o ekološkoj državi, dužnosti su jasne: ne samo da moramo raditi na obrazovanju sunarodnika, te iskazati solidarnost i stati u redove nekolicine hrabrih koji se suprostavljaju postojećem narušavanju životne sredine (npr. slučaj Vasovih voda) već napose strijemiti donošenju i primjeni daleko radikalnijih zakona i politikâ od postojećih. Slijepo slijediti odluke Kjoto Protokola i briselskih činovnika ne samo da je maloumno već i neodgovorno prema budućim pokoljenjima.
Naša odgovornost ne staje ovdje. Pojedinačne emisije štetnih gasova nisu zanemarljive. Svako od nas na godišnjem nivou u prosjeku emituje nekoliko tona ugljen dioksida, odnosno 800 tona tokom životnog vijeka. Sat vremena leta avionom uzrokuje emisiju 250 kg ugljen dioksida. Po nekim procjenama, životne emisije prosječnog stanovnika razvijene države Zapada u prosjeku ubiju dvoje ljudi.
Premda je pojedinačna šteta koju učinimo vozeći automobil tamo gdje možemo doći biciklom, ostavljajući upaljeno svjetlo kada odemo iz sobe ali i kupujući goveđe meso (krave proizvode metan preživanjem) vrlo mala ili nepostojeća, kada isto učine milioni drugih ljudi, šteta postaje značajna. Svjesni činjenice da klimatske promjene mogu nastati samo kao posljedica kolektivnih postupaka, cinici rado primjećuju da što god da učinimo da ih ublažimo nećemo postići efekat ako to drugi ne učine, a, ako dobar dio njih nešto učini, naš udio je nebitan, te možemo nastaviti sa zagađivanjem.
Rad Maksa Bekmana
Ovaj argument previđa da su neka djela moralno nedopustiva iako nisu nužna za učinjenu štetu. Svaki član streljačkog voda koji je pucao u Ljuba Čupića počinio je zločin iako su, u principu, svi sem jednog fatalnog metka bili suvišni (analogija nije potpuna jer su klimatske promjene proizvod dužeg uzročno-posljedičnog niza od niza koji vodi od ispaljenog metka do ubistva, ali je lako smisliti kompleksniji primjer s istim zaključkom).
Ovome treba dodati faktor vremena. Problem s lošim navikama je u tome što su one navike: po definiciji, radi se o šteti koja se ponavlja duži niz godina. Mijenjati nešto na što smo navikli je mučno ali nije nemoguće. Mnogi su se narodi navikli na ekološki način života. Ne postoji valjani razlog zašto građani Crne Gore ne bi mogli da učine isto (više o dužnostima pojedinaca vidi u knjizi britanskog filozofa Johna Broomea Climate Matters).
Dužnosti pred klimatskim promjenama često se predstavljaju kao dužnosti prema samoj životnoj sredini odnosno planeti Zemlji. „Sačuvajmo Zemlju“, najpoznatiji je slogan „zelenih“. Ovim sam tekstom želio pokazati da neželjene klimatske promjene nisu (samo) estetski već prvenstveno etički problem. Naši svakodnevni, naizgled bezazleni, postupci uništavaju ljepotu Zemlje ali i uzrokuju klimatske promjene koje će dovesti do velikih tragedija u ne tako dalekoj budućnosti. Iz tog razloga budućim pokoljenjima dugujemo da, koliko je to u našoj mogućnosti, spriječimo njihovu ničim zasluženu patnju. Ne budemo li smjesta djelali, zalažući se za zelenu politiku i mijenjajući životne navike, praunuci će nas s pravom kriviti jer smo bili toliko sebični da smo im od života napravili pakao.
Galerija
Bonus video:
