Roman “Nevidljive niti” američko-iranske spisateljice Dine Nejeri je priča o dvije sestre bliznakinje rastavljene kada su imale 11 godina.
Dok odrastaju u malom ribarskom selu u Iranu, jedanaestogodišnje Saba Hafezi i njena sestra bliznakinja Mahtab opčinjene su Amerikom. Kada jednog dana iznenada ostane sama sa ocem, Saba je uvjerena da su njena majka i sestra upravo tamo otišle bez nje.
Usamljena i očajna, ona pati za njima, i za životom za koji smatra da joj je uskraćen. Kako vrijeme prolazi, neprestano zamišlja paralelni život, ljepši i veseliji, kojim živi njena sestra, što joj daje slobodu o kojoj može samo da sanja, ali suočava se sa nesigurnostima i tugom i okrutnom stvarnošću zemlje poslije revolucije. Dina Nejeri je rođena u Iranu za vrijeme revolucije.
Emigrirala je u Oklahomu sa deset godina i diplomirala na Harvardu i Prinstonu. Prije nego što je počela da piše, radila je razne poslove: u visokoj modi, bankarstvu, kao savjetnik za menadžment pa čak i kao tjelohranitelj. Njen debitantski roman, “Nevidljive niti”, preveden je na više od 20 jezika a nama je dostupan u izdanju Vulkana i prevodu Jelene Nikolić.
Šta Vas je podstaklo na pisanje romana “Nevidljive niti”?
"Najveći izazov pri pisanju ove knjige je bio da oživim Gilan (jedna od iranskih pokrajina) iz 1980-ih bez istinskog putovanja tamo. Istraživanje je trajalo godinama, bilo je često frustrirajuće, a ponekad i kontradiktorno.
Takođe je bio vrlo emotivan pokušaj vraćanja u Iran preko stranica, bez mogućnosti da se otputuje tamo. Tokom mog istraživanja skupila sam knjige, časopise, video zapise, filmove, pa čak i lične foto albume mnogih ljudi sa kojima sam razgovarala.
Zvala sam u knjižare u Gilanu i posjetila biblioteke u nekoliko gradova. Takođe sam pronašla čitaoce koji su živjeli u Gilanu tokom baš onih godina kada je Saba živjela tamo, i koje su, kao što je Saba, tinejdžerke iz obrazovanih, bogatih porodica.
Pronalaženje tih čitalaca iziskivalo je puno posla, ali na kraju, oni su mi bili veoma korisni. Moj zadnji korak u procesu istraživanja bio je davanje knjige najistaknutijim predavačima u regiji Gilan, koji su ulovili sve moje i najsitnije greške. Ponosna sam što sam napisala knjigu iza koje stoji tako veliko istraživanje. To je bio izazov, ali sam uživala u njegovoj disciplini i strogosti".
“Nevidljive niti” su roman o Iranu i o jednoj neobičnoj iranskoj porodici. Šta ste ovim romanom htjeli da kažete čitaocima na Zapadu o Vašoj domovini?
"Željela sam da shvate kako Iran ima veliku i bogatu istoriju i kulturu. Većina čitalaca sa Zapada razmišlja o Iranu samo u političkom smislu, i nemaju nikakvih saznanja o tome kako je Iran izgledao prije revolucije 1979. godine (i kako velika kultura još uvijek postoji iza zatvorenih vrata, u selima i u malim sredinama).
Knjiga iza koje stoji tako veliko istraživanje: Dina Nejeri (FOTO:spiegel.de)
U godinama prije revolucije (pa čak i sada, u andergraundu), Iranci su stvarali prekrasnu muziku, umjetnost, filmove i poeziju. Iranska istorija je puna velikih umjetnika, u stvari, od Rumija i Hafeza do modernih pjesnika i muzičara kao što su Vigen i Forug Farohzad. Htjela sam sa zapadom da podijelim malo ove strastvene i kreativne kulture, tako da oni ne misle da Iran nije više od slika koje su vidjeli na vijestima".
Ova knjiga je veoma emotivna i iskrena, pa vas moram upitati koliko je ličnog u njoj?
"Svaka emocija i osjećaj u knjizi je nešto što sam iskusila. Svaka crta određenog karaktera je nešto što sam vidjela. No, ništa od činjeničnih događaja mi se nije dogodilo. Oni su proizvodi moje mašte. Najbolji način da mislim o tome je ovaj: u knjizi Saba stvara priče o njenoj sestri u Americi i njenom životu koji je veoma labavo paralelan sa njenim. Oni izgledaju potpuno različito u početku, ali ako stavite sirovu emociju svake priče jednu pored druge vidjećete da su oni isti. Tako se Sabina priča odnosi na mene samu".
Koliko je Vaš roman “Nevidljive niti” potraga za novim identitetom? Zašto je ovo pitanje toliko važno u savremenom svijetu?
"Identitet je nešto sa čim se ja (i mnogi prognani Iranci) bore svaki dan. U globalnom svijetu, dolazeći iz razbijene zemlje, često se pitamo ko smo mi, gdje je naš dom, i koja je naša prava porodica. Često smo odvojeni od naših najmilijih i naše zajednice su razbijene.
U takvim situacijama često jedinka ostaje pribijena za jedan osjećaj sebe. Osim toga, u tiranskim režimima poput iranskog, žene se bore da dokažu svoje jedinstvene perspektive, a to je od vitalnog značaja za život i sreću. Tako sam željela da potraga za identitetom bude centralna tema romana. To je nešto o čemu ja mislim svaki dan".
Koliko Vas je život u drugoj zemlji (SAD) oblikovao kao pisca?
"Ja sam i Iranka i Amerikanka, a na mnogo načina i nijesam to. To što sam obrazovana širom svijeta i ostala sam bez pravih korijena, apsolutno me je oblikovalo kao pisca. To je dalo perspektivu mene i moje zemlje i dalo mi je alate za pisanje na jedinstven iransko-američki način. Zahvalna sam svim mjestima u kojima sam živjela i svim vrstama obrazovanja koje sam stekla. Mislim da bez toga ja uopšte ne bih postala pisac".
Iran, Vaša rodna zemlja bila je pod vlašću šaha Reze Pahlavija a kasnije pod Homeinijem. Što je Vaš stav o revoluciji? Da li vjerujete u moć promjene?
"Ne podržavam bilo koji režim koji tlači svoje ljude, diskriminše segmente određene populacije (žene, homoseksualce, vjerske manjine), temelji svoju vladavinu na vjeri ili božanskom pravu, a omogućuje da sredstva koja pripadaju narodu iskorišćuje nekolicina pohlepnih. Da, ja vjerujem u moć ljudi da naprave promjene. Ali, ja ne podržavam nijedan od dva režima koje ste vi pomenuli".
Marina Nemat, Đina Nahai, Mahbod Seradži i Kader Abdolah, sa kojima sam radio intervjue napisali su sjajne knjige o Iranu, baš o vremenu o kome vi pišete. Postoji stav da su upravo diktatorski režimi vrlo inspirativni za pisce. Da li vi dijelite ovo mišljenje?
"Čitav život je inspirativan za pisce. U diktaturama, kao u bilo kojoj ekstremnoj situaciji, mnogi od najljepših i tragičnih aspekata života bivaju bačeni pod reflektor. Ono što čini pisca velikim nije pristup dramatičnoj temi, već želja da vidi i prikaže svijet onakav kakav je".
Kakvi su uslovi života u Iranu, danas? Da li se neke stvari mijenjaju na bolje? Kao što smo mogli vidjeti, prije nekoliko godina iranska advokatica Širin Ebadi je dobila Nobelovu nagradu za mir. Vjerujete li da će u Iranu uskoro biti više ljudskih prava i ličnih sloboda?
"Mislim da ima više nade. Izborom Rohanija ovog ljeta, umjereni su odbranili svoju moć i život će vjerovatno biti mnogo lakši za Iranace u raznim manjinskim grupama, za političke zatvorenike i za ljude u egzilu koji žele da se vrate kući. Ali iskreno, Iran je još uvijek Islamska Republika.
(FOTO:lil.nl)
Pitam se ponekad, da li će im izabrani umjereni predsjednik dati legitimitet kakav oni još uvijek nemaju u mojim očima, jer su klerici i vladajuća teokratija. Ali ja nijesam politički analitičar. Lično, ja se nikada neću vratiti dok ne bude sekularne demokratije. Ali, ljudi poput Širin Ebadi me inspirišu. Oni čine da vjerujem u naše ljude i u ideju da našu zemlju čeka velika budućnost".
Kakva je reakcija čitalaca na Zapadu, na vašu knjigu? A kakva je situacija u Iranu? Da li oni znaju da Vaša knjiga postoji? Jeste li imali neke informacije o tome?
"Da, i čini se da je vole! Veoma sam ponosna".
Danas postoje mnogi negativni stereotipi o Iranu i Irancima. Ko je odgovoran za kreiranje takvog mišljenja?
"Ko je odgovoran za bilo koji stereotip? To je univerzalan problem uzrokovan uskogrudim ljudima svih nacionalnost".
Na čemu sada radite?
"Radim na drugom romanu, priči o porodici iranskih prognanika koji se sele na američki jug tek poslije Zalivskog rata 1990. Priča prati oca, uglednog hirurga u Iranu, koji postaje fabrički radnik i majku koja gubi svoj identitet, ali pokušava da održi porodicu na okupu. U međuvremenu, njihova djeca pokušavaju da nađu svoje mjesto u njihovoj novoj zemlji, postajući polako Amerikanci premda se njihovi roditelji nijesu prilagodili na svoj novi život".
Ravnoteža između iranske i američke kulture
Koliko se vaša knjiga “Nevidljive niti” razlikuje od ostalih knjiga koje su napisali iransko-američki pisci o njihovom pogledu na Iran?
"Postoji mnogo stilova, a možda ja nijesam prava osoba da o tome dajem komentare. Ali mislim da se ravnoteža između iranske i američke kulture u mom životu razlikuje od većine iranskih pisaca.
Ja sam obrazovana u Americi, živjela sam širom Evrope, a moje iskustvo Irana je ograničeno na moje djetinjstvo. Moj roman nije memoar, a uskoro ću možda prestati da pišem o Iranu i preći ću na nešto drugo što me fascinira i rezonira sa mojim sopstvenim emocionalnim iskustvima. Ja polako gradim književni identitet koji će se tek vidjeti, ali ja ne razmišljam da će biti samo o Iranu".
Ko kontroliše tvoju sudbinu?
Vaš roman je o bliznakinjama Sabi i Mahtab, razdvojenim nakon revolucije. Najvažnije pitanje u knjizi je: kako bi njen život izgledao da nije napustila Iran. Slažete li se sa mojim mišljenjem?
"Da, mislim da je tako. To je baš središnje pitanje romana. Ali mislim da je važnije pitanje koje sam željela da postavim čitaocu: “Ko kontroliše tvoju sudbinu? Je li to određeno po krvi ili po nečemu drugom? Da li mi stvarno imamo izbor?”
Galerija
Bonus video:
